Novo radno mjesto

Povezani članci

• Ptica koja kljuje svoj hrbat
• Boba Đuderija: I meni su pederi za sve krivi
• Bljeskove anonimne potjernice
• ISTINA NIJE ROBA KOJA SE KVARI
• Povorka s posmrtnim ostacima žrtava genocida krenula ka Potočarima
• Intervju: Nermin Bise: Država je u rukama homofoba, primitivaca i nacionalista

Institucija u kojoj radim me šalje na novo radno mjesto: u Misiju BiH pri EU u Bruxellesu. Kako sam se osjećala kad sam to čula? Ostala sam bez riječi. Predstavljati svoju zemlju u nekoj drugoj zemlji, raditi za Bosnu i Hercegovinu u EU za mene je velika stvar. Udarilo mi je na ponos.

Onda sam pomislila na moje roditelje. Ja nažalost nisam roditelj i skoro da ne mogu ni pretpostaviti kakva je gordost za roditelje kad im država šalje dijete da radi za “državnu stvar”. EU je višestruko komplicirana institucija, i daleko od toga da je iz sadašnje pozicije mogu sagledati. Davno, aprila 1984. kad sam nakon 14. zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, bila pozvana raditi u Međunarodni olimpijski komitet u Lausannei, bila sam vrlo mlada i imala sam tremu. Moj stariji brat mi je rekao: “Seko, samo profesionalno”. Upamtila sam to. Vjerujem da je to najbolja poputnina i sada, u našoj “čičak i žara” zemlji: samo profesionalno. Brat mi je poslije, nekom drugom prigodom, povodom naizgled nepomirljivih stavova među najbližim prijateljima, rekao: “Seko, od potoka dva putića…” Danas bih to tumačila ovako: na Zemlji ima, hvala Bogu, mjesta za sve nas.

Majka mi je govorila: “Ti, sine, radi onako kako ti misliš, po svojoj savjesti. I snosićeš posljedice. One će biti tvoje. I to je nešto. Budi čovjek.” A često se sjetim kako mi je spominjala da ima ljudi koji dobiju glavni zgoditak na lutriji, a jadni – ne znaju to.

EU sa sjedištem u Belgiji je središte svijeta. Našeg “čičak i žara” i – svakog drugog. EU ima 27 parlamenata plus jedan zajednički, a Belgija šest. Imaćemo se na šta ugledati, i možda pokušati razbiti stereotip da je BiH najautentičniji kuriozitet na svijetu. Ni sada ne vjerujem da je tako, a naučila sam od tete Nađe Bašić da je u životu najvažnije imati informaciju, pa su tek onda na redu znanje i iskustvo. Radujem se što ću moći odtreptati pred fasadama “kuće” u kojoj je živio kralj Leopold i pio hercegovačku žilavku. Koliko je važna ta činjenica svjedoči podatak da su u belgijskim arhivima pohranjene ove originalne narudžbenice. Potražiću učitelje iz Liègea koji su nekoliko ratnih godina bili sponzori OŠ Bežigrad (Vita Kraighera) u Ljubljani za djecu izbjeglice iz BiH. U Belgiji ću svakako popiti kavu sa Bosni blagonaklonim Belgijancem, koji je 1998. u glavnom gradu BiH (kad je EU imala 40 godina) počeo voditi projekat obnove “Europe for Sarajevo”, vrijedan 10  milijuna eura. Tada je EU počela obnavljati zgradu Parlamenta BiH, i zdanja nekoliko obrazovnih institucija, od Medicinskog i Pravnog fakulteta, pa sve do Tehničke škole i izgradnje nove osnovne škole u Butmiru. Tog Jean-Paul Bogaertsa, koji je vodio projekat obnove Vijećnice, Bosna (i Hercegovina) je, kako sam kaže, zauvijek osvojila. Svi ovi ljudi su opipljivi djelići specifičnog, trnovitog, ali sigurnog puta BiH ka Europskoj uniji.

Formalno, EU ima 54 godine. Prije par dana (unatoč krvavim balkanskim činjenicama) dobila je Nobelovu nagradu za mir. Institucija u kojoj radim me šalje u takvu zemlju. Stanovnici hiljadugodišnje Bosne sve sa Hercegovinom se batrgaju i bore za mir i za ideju mira otkad se zna za nju.

Po formaciji radnog mjesta neću se baviti gospodarskom diplomacijom. Ali odlučila sam, na vlastitu savjest: u Bruxellesu ću reklamirati (bh.) proizvod koji se nigdje ne može kupiti, a svima treba. Nemam iskustva i ne znam hoću li šta zaraditi. “Nudiću poseban proizvod za kojeg nikoga nije potrebno uvjeravati da ga treba kupiti. To je proizvod kojeg svi žele imati, i kojeg su svi vjerojatno već kupili. Ali – danas se više ne prodaje. To je proizvod koji nema svoj brend, nema slogan i nema promociju. Lijepo bi bilo kad bi ova reklama bila plasirana u cijelom svijetu. Jer je proizvod kojeg želim ponuditi: MIR. Budući da ga ljudi, kojima je potreban, ne mogu kupiti, uradiću ovako: uzeću malo mira iz moje kuće i iz moje zemlje. Upotrebljavaću ga na ulici, u prometu, dok budem čekala u redu (za tolerantnost i zrelost), na pošti, na mom radnom mjestu, na stadionu (Heysel!).

Mir je zanimljiv proizvod, što ga više upotrebljavaš, više ga ima. Pretendujem, ako ga budu svi upotrebljavali, doći će dan kad ga više niko neće trebati reklamirati.”

Tako ću mir pokušati podijeliti sa svima, i sa EU – dobitnicom Nobelove nagrade. Želim da i ja iz Bosne i Hercegovine doprinesem i njenom nepredvidivom putu. Meni je to velika čast, a zajedno ćemo biti jači. Kao i uvijek do sada, ma šta ko mislio, rekao ili uradio.

PS. Hercegovačka žilavka se točila i na dvoru Kraljice Viktorije, a bila je utovarena i na Titanic. I o tome postoje dokazi. Osobno ću se truditi, koliko god bude u mojoj moći, da skupa sa svojim bh. kolegama, učinimo sve što treba da BiH ne doživi neslavnu sudbinu Titanica. Nego da, kad tad, preuzme  svoje mjesto ravnopravne članice međunarodne institucije-dobitnice Nobelove nagrade za mir. Pa da za svim EU hastalima nazdravimo onom bh. vodom koja se odavno pije u Bijeloj kući, šta mislite? Bosna i Hercegovina po prirodi stvari pripada Europi. Uvjerena sam da naše izvorne kerane čipke mogu samo oplemeniti i upotpuniti golim okom vidljive praznine one nadaleko poznatije, ali znatno mlađe, čipkane arabeske – Europske unije.

Oslobodjenje.ba