NOVINARSKA SOLIDARNOST: O KOLEGAMA SVE NAJBOLJE, MAKAR RADILI NAJGORE

Povezani članci

• Ideologija – ili isto što i demagogija: Procvat populizma u Bosni i Hercegovini
• HRVATSKA NA PSIHIJATRIJI
• Kako žive izbrisani
• Donatella Di Cesare: Izdaja i samouništenje
• Sve je to velika igra, ali mi imamo odgovornost
• Dežulović: Čestitog katolika ne zanima ni oralno ni normalno

Javnost često nije obučena i motivisana da prepozna loše novinarstvo kao što to mogu profesionalci. Zašto novinari šute kada se urušavaju ugled i dignitet njihove profesije?

Piše: Srđan Puhalo, analiziraj.ba

Da li ste se ikada zapitali zašto novinari u Bosni i Hercegovini javno ne kritikuju kolege koje na razne načine, namjerno ili ne, ovu profesiju obezvređuju i obesmišljavaju? Kada sam ih pitao zašto se to ne dešava, samo su slegli ramenima i kazali da se to, jednostavno, ne radi.

Na pitanje da li takvu solidarnost očekuju od ljekara koji ih liječe, pekara kod kojih kupuju hljeb ili automehaničara koji im održavaju auto, ozbiljnog lica mi rekoše da je to nešto potpuno drugačije.

Biti novinar

Novinarstvo je veoma odgovorna i opasna profesija. Odgovorna jer svojim djelovanjem − tačnim i pravovremenim informisanjem u korist opšteg dobra − može da u velikoj mjeri utiče na našu realnost. S druge strane, novinar može biti opasan po sebe, ali i po druge. Novinarski posao, sam po sebi, opasan je i stresan i to svako ko želi da se bavi novinarstvom mora da prihvati i raščisti sam sa sobom. Novinarstvo  može da bude veoma opasno po druge, u šta smo se mogli uvjeriti 90-ih godina kada se raspadala Jugoslavija. Teško je zaboraviti “novinarske magove” kao što su u Srbiji:  Milijana Baletić, Miodrag Popov, Tatjana Lenard, Mila Štula; u BiH: Ilija Guzina, Risto Đogo, Zilhad Ključanin,Džemaludin Latić; u Crnoj Gori: Emil Labudović i Milan Stojović;  a u Hrvatskoj: Marinko Božić i Dunja Ujević. Ovi su novinari vrlo često bili ubojitiji od tenkova i topova. I dok su oni navijali i bili u patriotskom zanosu, najveći broj novinara ćutao je ili se pravio da to ne primjećuje.

Primjera na bacanje

Krajem avgusta 2015. godine, dnevne novine Press RS objavile su intervju sa Aleksandrom Vučićem pod naslovom “Srbija nije marioneta ni Zapada ni Istoka” na četiri strane (4, 5, 6, 7). Autor tog intervjua je izvjesni novinar Dušan Marić koji redovno objavljuje kolumne u ovom dnevnom listu. Isti dan, “TANJUG je uputio poziv svim redakcijama da povuku delove intervjua koje je premijer Srbije Aleksandar Vučić navodno dao za ‘Press onlajn’ u Republici Srpskoj, a koje je ta agencija prenela.”. Dušan Marić i dalje piše za Press RS.

Da li ste čitali o nedavnom i navodnom  teroru policije RS nad Bošnjacima u selu Glogova kod Bratunca o kojem su 2. decembra pisali insajder.ba, istocnakapijabosne.com, bosnjaci.agency, sandzakpress.net, vesti.rs. Nisam uspio da utvrdim od koga je potekla ta informacija, a ona glasi:

Tako je jučer bratunačka policija izvršila pravo nasilje nad bošnjačkim povratnicima u selu Glogova. Naime, policija je pokrenula istragu za krađu 12 vreća brašna u selu Vladišići, koje se nalazi iznad bošnjačkog sela Glogova. Osumnjičeni su Bošnjaci. Većina povratnika iz Glogove su podvrgnuta ispitivanjima, čak su i djeca privođena na ispitivanje. Također, svi bošnjački povratnici iz tog kraja koji imaju plavog Golfa osumnjičeni su za krađu. “Skoro cijelo selo je ispitivano zbog tog brašna. Mi više ne možemo ovo trpjeti, bez ikakvog osnova i dokaza se sprovodi nasilje nad nama. Pozivamo naše televizije da dođu u selo i vide šta se radi sa nama”, kaže nam jedna od mještanki sela Glogova, čiji muž je rekao da on više ne može da podnese takav odnos policije RS-a prema njima i da će se ubiti ako se ovako nastavi.

Nakon ove informacije, novinar Dana je posjetio Glogovu i napisao:

Kako su nam kazali mnogi mještani Glogove s kojima smo razgovarali nakon pomenutog “terora”, policiju nisu ni vidjeli tog dana, a kamoli da ih je neko terorisao. Vijest prema kojoj je policija RS-a pretresala i ispitivala čak i najmlađe stanovnike Glogove, u najmanju ruku je, kažu, pretjerana i maliciozna, a osudio ju je svaki Glogovljanin s kojim smo tog dana razgovarali. U stvarnosti je, prema riječima Glogovljana, policija ispitala najviše dvojicu njih i to Bošnjaka koji nisu prijavili nikakvo maltretiranje niti terorisanje.

Kao što možemo da vidimo iz ova dva primjera, a ima ih koliko hoćete, ovo nisu greške prouzrokovane neznanjem, kratkim rokovima ili nepažnjom. Ovdje se radi o predumišljaju − svjesnom obmanivanju javnosti − koji urušava ugled i dignitet novinarske profesije, ali novinari o tome ćute.

Odobravanje ili nezainteresovanost

Sociologija solidarnost definiše kao “spontan ili dogovoren oblik povezanosti određene grupe ljudi na temelju podudarnosti ideja, interesa, misli, emocija”. Imajući ovu definiciju u vidu, sasvim je očekivano da pojedine profesije imaju određeni stepen solidarnosti i povezanosti između članova. Tu nema razlike uzmeđu hirurga i novinara.

Psihologija je dokazala da pripadanje određenoj grupi podrazumijeva povezanost članova grupe, sličnost njihovih ideja, interesa, stavova i emocija. Kao krajnji rezultat javlja se i drugačija percepcija članova svoje grupe, a što se u praksi vidi kroz povećano razumijevanje problema sa kojima se susreću, aktivnosti koje obavljaju, ali i grešaka koje prave članovi te grupe.

Da bi zaštitili svoju profesiju od drugih, ali i od samih sebe, novinari donose kodekse, pravilnike, uputstva i sl. u kojima se definišu određena pravila i standardi koji bi trebali važiti za sve. Za nepridržavanje tih pravila slijede sankcije.

Logično, zar ne?

Problem sa novinarstvom, za razliku od nekih drugih profesija, jeste u tome što su novinarski propusti vidljivi i teško ih je zataškati. Zbog toga je sasvim normalno i poželjno da novinari budu ti koji će prvi reagovati na propuste koje naprave oni i njihove kolege. Izostanak reakcija na loše novinarstvo veoma se lako tumači kao odobravanje ili nezainteresovanost, a ne znam šta je gore. Naravno, niko ne očekuje da novinari jedni drugima sijeku glave, dijele otkaze ili šikaniraju jedni druge, ali moraju se pokazati želja i odlučnost da se obračuna sa novinarstvom koje ne poštuje osnovne postulate kao što su:

• odgovornost pri radu u cilju služenja javnom dobru,
• čuvanje nezavisnosti,
• zaštita temeljnih ljudskih prava,
• tolerancija i afirmisanje mira,
• poštovanje istine i tačno informisanje,
• čuvanje profesionalne tajne,
• poštivanje intimnosti,
• izbjegavanje difamacije i
• obazrivost pri pisanju o maloljetnicima.

Prepuštanje kritike lošeg novinarstva “javnosti” šta god ona predstavljala jeste jedan, ali ne i dovoljan način. Javnost često nije obučena i senzibilizirana da prepozna loše novinarstvo kao što to mogu profesionalaci. Javnost često nije motivisana i hrabra da to jasno i glasno kaže kao što bi to trebali biti novinari. Pa zar nije sasvim logično da novinari sami očiste “smeće” u svom dvorištu, a ne da to prepuste drugima?

To je neophodno jer živimo u društvu u kojem je tiraž ispred profesionalnosti, politika iznad istine, kolektivitet ispred pojedinca, a patriotizam važniji od morala.