NITI POLA HRVATSKE

Izdvajamo

• Socijaldemokrati su krenuli putem poraza onoga dana kada je zlosretni Davor Bernardić sam sebe predstavio kao budućeg premijera. Dugoročno, međutim, oni pripremaju svoje potonuće godinama

Povezani članci

• Igor Serdar: Sigurno najbolji Srbin iz Hrvatske
• Crveni i crni bombarderi
• Vesna Rajnović: Poricati opsadu Sarajeva može samo moralna hulja
• Jebiga krivi ste
• Predragu Luciću pripala “Judita”: “Aziza” je pisao 2006. i pogodio – budućnost
• Umro je simbol ratnohuškačkog novinarstva Smiljko Šagolj

Hrvatska dobiva vladu koju je birala većina od niti polovine njezinih birača. Zato su toliko važni i “Možemo”, i “Stranka s imenom i prezimenom”, ali i Predsjednik koji jest predsjednik svih građana, ali koji nije, niti smije biti predsjednik svih političkih opcija.     

Izbori su prošli. Hrvatska demokratska zajednica je pobjednik. Za neke neočekivano, ali neprijeporno. Socijaldemokrati, odnosno koalicija Restart s njima na čelu – gubitnici su. I opet – za neke neočekivano, ali nesporno. Pojavile su se na hrvatskoj političkoj sceni (i izborile svoj ulazak u Sabor) neke nove snage, riječ je o grupacijama malih stranaka “Možemo” i “Stranka s imenom i prezimenom”. Za mnoge neočekivano, ali nedvojbeno. Krajnja desnica, klero-desnica (da upotrijebimo najblaži mogući izraz) postigla je uspjeh, ali ne dovoljan da bi bila potrebna HDZ-u kao koalicijski partner. A budući da je to bio osnovni cilj “Domovinskog pokreta”, opravdano je reći kako je njegov uspjeh zapravo – neuspjeh. O svemu tome nikakvih dilema nema.

Izbori su bili savršeno legalni, provedeni u skladu s važećim zakonom, uz zaista zanemarive nepravilnosti. Držimo li se strogo definicije legitimnosti, izbori su bili i legitimni, jer nema propisa u Republici Hrvatskoj koji bi propisivao koliko birača treba izaći na izbore, pa da bi oni bili legitimni (a time i njihov pobjednik). Ni oko toga spora nema.

Treba, međutim, naglasiti da je izbore za Hrvatski Sabor godine 2020. karakterizirala upadljiva apstinencija birača. Na biračka mjesta nije izašlo ni pola onih s pravom glasa. Zanemarimo li dijasporu kod koje bi se doista moglo postaviti pitanje legitimnosti njezinog sudjelovanja, jer vlast u Hrvatskoj i za one koji žive u Hrvatskoj, biraju i oni koji u Hrvatskoj ne žive, o budućoj hrvatskoj vladi odlučivala je većina unutar niti 50% biračkog tijela. Ako je i to nesporno, a bez i najmanje sumnje jest, jer tako govore službeni podaci, onda je ništa manje nesporan zaključak kako je manjina nametnula svoju vlast većini.

Odnosno, onih više od 50% građana Republike Hrvatske s pravom glasa koji su odlučili ostati kod kuće, otvorili su vrata manjini da u narednim godinama upravlja Hrvatskom, što znači i njihovim životima. Pobjedu HDZ-a i poraz Restart koalicije omogućili su, drugim riječima, oni koji nisu htjeli dati svoj glas ni HDZ-u, ni SDP-u. I nije to nikakva verbalna akrobatika, to je čista matematika. I također – nesporno.

Pokušamo li potražiti odgovor na pitanje zašto, “spotaknut” ćemo se o nekoliko faktora. Prvo, HDZ ima upravo vojnički ustrojenu glasačku mašineriju. Pristaše te stranke disciplinirano izlaze na izbore i glasaju za nju, ne pitajući ništa, ne obazirući se na to tko je na čelu stranke, niti kakve programe ona nudi (ili ne nudi), smatrajući da time dokazuju da su Hrvati. Tu zaista vrijedi slogan, dobro poznat još iz 1990.: zna se!

Drugo, Socijaldemokrati su, bili oni toga svjesni ili ne, krenuli putem poraza onoga dana kada je zlosretni Davor Bernardić sam sebe predstavio kao budućeg premijera. Dugoročno, međutim, oni pripremaju svoje potonuće godinama, bježeći kao “vrag od tamjana” od svojih izvorišta, ali još više i od ključnih vrijednosti što su bile nekada, a trebale bi biti i danas, imanentne stranci takvoga imena. Dezideologizirajući se, izgubili su svoj identitet, a time i privlačnost u očima birača sklonih ljevici. Pri čemu samo manji segment birača SDP-a postupa na dan izbora u skladu s HDZ-ovom maksimom: zna se. Ljevičari ipak misle.

Treće, samo je dio (ne beznačajan, ali ipak samo dio) razočaranih pobornika ljevice koji naprosto nisu ni mogli ni htjeli dati svoj glas SDP-u, takvome kakav jest (jer Restart koalicija poistovjećivala se s njezinom čelnom strankom) prepoznao u koaliciji “Možemo” naznaku pojavljivanja stvarne ljevice na hrvatskoj političkoj sceni i mogući začetak stožerne stranke ljevice u Hrvatskoj.

Četvrto, a nikako beznačajno, izbori su održani u uvjetima ponovnog rasta broja oboljelih od corona virusa, izazvanog – u to je teško sumnjati – naglim i nerazumnim ukidanjem praktično svih mjera kojima je u prethodnim mjesecima uspješno suzbijeno širenje covida19, a kako bi se stvorio privid normalne situacije u kojoj je moguće provesti regularne parlamentarne izbore, sve to zato da se ne bi glasalo u jesenjim danima kada će se Hrvatska suočiti s recesijom.

Dakle, discipliniranost dovedena do odustajanja od bilo kakvog razmišljanja na strani glasača HDZ-a, razočaranost što proizlazi upravo iz razmišljanja, među velikim brojem onih koji su do sada glasali za socijaldemokrate i nedovoljno povjerenje u zaista lijevu političku grupaciju “Možemo”, sve to u uvjetima što su bili nenormalni, rezultirali su velikom apstinencijom i pobjedom Hrvatske demokratske zajednice. Tako da ta pobjeda nije ni veliki trijumf stranke Franje Tuđmana, ni dokaz kako Hrvatska i danas diše kao u prvim godinama Tuđmanove vladavine, a ni iznimna pobjeda Andreja Plenkovića. Aktualni (i budući) premijer dokazao se, i to mu valja priznati, kao iznimno dobar manipulator, vješt govornik i spretan prodavač “magle”, jer osim što je dobro tempirao izbore, ne bježeći – reći će neki – ni od ugrožavanja zdravlja nacije, on nije ponudio praktično ništa, osim velikih obećanja i fraze o “vraćanju na vrijednosti što ih je zastupao Franjo Tuđman”.

O stranci koja će još nekoliko godina s demokratskom legitimacijom “žariti i paliti” Hrvatskom, više od lijepih obećanja govore neke – i opet nesporne – činjenice. To je stranka na čiju dušu ide pljačkaški i kriminalni proces privatizacije i pretvorbe, koja je odgovorna za deindustrijalizaciju Hrvatske (nekada industrijski razvijene zemlje koja se danas može “ponositi” izvozom kukuruza i čokolade), koja može pokušati negirati, ali objektivno ne može poreći da je imala svoje prste u ključnim inicijalnim potezima uništavanja hrvatske farmaceutske industrije i predavanja hrvatske naftne industrije u ruke susjedne Mađarske (da tu postoji i suodgovornost SDP-a, i to je jasno).

HDZ je stranka pod čijom je vlašću samo u posljednje četiri godine Hrvatsku napustilo nekoliko stotina tisuća ljudi (u pravilu mladih, obrazovanih i sa cijelim obiteljima). To je stranka koja je Hrvatsku dovela na kurs kolizije s praktično svim susjedima, koja politiku prema Bosni i Hercegovini shvaća i prakticira kao politiku prema Hrvatima u toj zemlji, jedva prikrivajući apetite na dio njezinoga teritorija, koja žestoko reagira na svaku, ma koliko stupidna bila, provokaciju iz Srbije, ali se teško odlučuje odgovoriti na mnogo teže i opasnije provokacije iz Mađarske, odnosno od nekih talijanskih političara.

HDZ je stranka koja je kumovala propasti nekada propulzivne i svjetski poznate i priznate hrvatske brodogradnje, pa danas mirno prihvaća činjenicu da unutar EU četiri sredozemne države rade na projektu nove korvete, a da Hrvatska nije među njima (ni tu suodgovornost SDP-a ne treba prešućivati).

O korupciji i kriminalu nećemo. “Crne” rubrike bile su pune izvještaja o nerazjašnjivo stečenoj imovini ne samo jednoga ministra, a da je zbog sumnji na korupciju premijer morao izmijeniti najveći dio svojega kabineta, to je notorna činjenica (osuđen, doduše, nije nitko, a što govori o hrvatskom pravosuđu).

I HDZ je, napokon (mada time katalog grijeha ni blizu nije iscrpljen) stranka koja od svojih prvih dana nepokolebljivo i sustavno provodi i promiče povijesni revizionizam, indoktrinirajući mlade generacije najprije kroz obrazovni sustav; potom kroz medije (samo nominalno slobodne, ali zapravo na uzdi vlasnika i njihovih interesa, među kojima nedvojbeno zapaženo mjesto imaju i dobri odnosi sa strankom što ju je utemeljio Franjo Tuđman kojega je samo smrt spasila od Haaškoga suda i koja je iznjedrila Ivu Sanadera, godinama već na optuženičkoj klupi i na sudu zbog kriminala); zatim kroz publicistiku, doslovno zatrpanu kvazi-povijesnim raspravama kojima nedostaje samo jedno: da se drže činjenica; i – napokon – kroz istupe svojih političara, pa sve do stvaranja povjerenstva za – objektivno – prekrajanje povijesti koje je dalo “pravo građanstva” ustaškom pozdravu “za dom – spremni” (ali samo kada se pjeva!).

Time dolazimo do još jednoga faktora što – čini nam se – ovih dana izmiče pozornosti brojnih analitičara koji se bave proteklim izborima za Hrvatski Sabor. Riječ je o faktoru vremena. Na izbore izlazi, naime, sve više mladih birača, onih koji su odgajani, indoktrinirani i manipulirani od malih nogu, koji znaju, odnosno misle da znaju kako je zaista izgledala naša novija povijest, naša prošlost od vremena Drugoga svjetskog rata, preko godina Jugoslavije, pa do osamostaljenja i Domovinskog rata i svega što je došlo nakon toga. Misle da znaju, ali ne znaju! Što je to internetska generacija, ne znači ama baš ništa. Da bi se pomoću interneta saznavalo, nešto se prethodno mora znati.

A hrvatskoj mladosti nije bilo omogućeno da sazna. Jer nije smjela saznati. Jer, vladajuća stranka u Hrvatskoj svoj dugogodišnji opstanak na vlasti (uz dva tek kratka intervala vlade na čelu s SDP-om) zahvaljuje obmanama, mitovima i legendama, spretno satkanoj mreži laži i poluistina, uz nezaobilazni dodatak neprestano podgrijavane mržnje prema svima drugima i drugačijima (Srbima u prvome redu, ali i Hrvatima koji se usuđuju kritički progovoriti o stvarnosti u kojoj živimo).

Svega toga moraju biti svjesni zastupnici “Možemo”, ali i “Stranke s imenom i prezimenom” koje, mada idejno različite, svoj uspjeh u najvećoj mjeri zahvaljuju tome što su se jasno profilirale (ljevica, odnosno liberali), satirući u prah i pepeo floskulu što je dugo “tumarala” hrvatskom političkom scenom, da se – naime – treba lišiti bilo kakvih ideologija. One imaju i šansu, ali i povijesnu odgovornost ne samo da u Sabor unesu dašak svježine, nego i da u česta gotovo nesuvisla prepucavanja, pa i vrijeđanja, unesu sadržaj.

Da, ukratko, pokrenu proces koji bi na idućim parlamentarnim izborima mogao rezultirati bitno promijenjenim političkim krajolikom Hrvatske.

Napokon, golemu odgovornost u situaciji kada će Hrvatskom vladati u osnovi jedna stranka, i to stranka ne desnoga centra, nego desnice, kada će u Saboru biti u respektabilnom broju zastupljena i krajnja desnica, ima Predsjednik Republike. Hrvatska u dolazećim danima i godinama treba Predsjednika koji će znati koristiti ne samo svoje izvorne ustavne ovlasti, nego i činjenicu da ga nitko ne može spriječiti da javno iznosi svoje stavove. Hrvatska treba Predsjednika koji će biti korektivni faktor.

Imao je Zoran Milanović svojih eskapada u odnosima i prema desnici, i prema prošlosti. Nešto slično moglo bi se reći i za drugog Predsjednika Hrvatske, Stjepana Mesića. No, za Mesića se ne može reći da je u deset godini svojih predsjedničkih mandata, ni u godinama nakon toga imao i jedno jedino “otklizavanje” s jasnih antifašističkih, demokratskih pozicija. Milanović ne može, a da ne dodijeli mandat za sastavljanje nove vlade Andreju Plenkoviću. No, on može, pa i mora, imati na umu da je to vlada manjine, da tu vladu nije birala većina građana Hrvatske i da je njegovo i pravo, ali i dužnost, oglasiti se uvijek kada procijeni da je u opasnosti budućnost Hrvatske kao na antifašističkim vrijednostima zasnovane, demokratske zemlje ravnopravnih građana, evropske, tolerantne države, otvorene prema svijetu, države koja neće biti poslušnik, nego partner, države svjesne svojih interesa i spremne da ih brani – ne u svojem nacionalnom toru, nego u suradnji s drugim, sličnim državama.

Vrijedi ponoviti: Hrvatska dobiva vladu koju je birala većina od niti polovine njezinih birača. Zato su toliko važni i “Možemo”, i “Stranka s imenom i prezimenom”, ali i Predsjednik koji jest predsjednik svih građana, ali koji nije, niti smije biti predsjednik svih političkih opcija.

Novosti