Niti, ovakvi kakvi jesmo, trebamo Evropi, niti ona treba nama

Povezani članci

• Zlatko Hasanbegović neobavezno
• Sveti Franjo
• Izložba u Počitelju: JELENA KORENČIĆ “Gljive” (“Mushrooms”)
• Monodrama ‘Sedam uzdaha’ u utorak na sceni ‘Potkrovlje’ Mostarskog teatra mladih
• Smejte se smejte, četnici
• Sluđena podizborna BiH

Prije koji dan članovi delegacije Evropskoga parlamenta posjetiše BiH – i izraziše nadu da će ona do sredine iduće godine dobiti kandidacijski status. Nadu, međutim, ne grade na uvjerenju kako je naša zemlja za to stvorila i pretpostavke. I stoga pozvaše njezine političare da se konačno posvete ispunjenju toga, za građane BiH gotovo pa svetog cilja.

Jesu li, pak, političari ove zemlje i sami opredijeljeni za to? Ma kakvi. Europarlamentarci su ih, evo, na neke od obveza naše zemlje i tijekom posljednje posjete podsjetili – na provođenje ekonomskih reformi, obračun s kriminalom i korupcijom, reformu javne uprave, nezavisnost pravosuđa, jačanje vladavine prava, promjenu izbornoga zakonodavstva, ali i definitivnu zagledanost u EU umjesto u druge svjetske destinacije, Rusiju i Tursku posebice.

A što imamo na sonu ovdje? Sve dominantniji antieuropski milje, zbog kojega je, doduše ne samo zbog njega, i u ovoj godini iz zemlje iscurilo novih 18.000 građana. Ako je jedan od temeljnih principa EU onaj o multietničkim zajednicama, a to njezini zvaničnici ponavljaju svaki dan, ovdje je on frontalno napadnut. I samo se s vremena na vrijeme – kao ovih dana kada je delegacija KO DF u HNK-u položila cvijeće na spomen obilježja žrtvama rata u Grabovici, Crnom Vrhu i Bradini, gdje su od etničkih vojski nastradali i Hrvati i Bošnjaci i Srbi – stekne dojam kako još uvijek nije potpuno mrtav.

Nažalost, takva vrsta vijesti je u ovoj zemlji raritet – a nacionalno talasanje, i izazivanje nacionalne mržnje i netrpeljivosti, gotovo pa pravilnost. Kako drugačije, uostalom, okvalificirati nedavno okupljanje diplomatsko-konzularnog kora na nacionalnoj osnovi u Mostaru – koje je, ako išta, klasični dokaz politike etničke i nacionalne segregacije. Kako, potom, objašnjavati potporu koju se takvoj politici, zajedničkim hodanjima i slikanjima, daje s vrha Katoličke crkve u BiH, usprkos jaucima koji se iz njezinih redova, od biskupa banjalučkog recimo, i zbog iste politike sve češće daju čuti.

Zar je drugačije moguće okvalificirati i sve ono što se ovih dana događalo u Vukosavlju i u vezi s njim. Iz lovačke je puške, podsjetimo, tamo pucano u prvog čovjeka općine koja se, iako administrativno pripada RS-u, nalazi na graničnoj crti između dvaju entiteta. I logično bi bilo da političari u takvoj situaciji nastupaju kao jedan – da taj morbidni čin osude, ali i istrajavaju na njegovu rasvjetljavaju i sankcioniranju njegova počinitelja.

Banjalučkom „baji“, međutim, takva ambicija nije ni pod razno. Puno važnije mu je, naprotiv, da je u načelnika, koje li perverzije, pucao Bošnjak, da je njegov pucanj napad na sve Srbe povratnike u Federaciji, da je ponosan što se takvo što ne može ni zamisliti u RS-u – u kojemu građani imaju sigurnost kao nigdje u Evropi i tako redom.

Ni na kraj pameti, nažalost, aktualnom predsjedniku RS-a da pojasni zbog čega se, ako je sigurnost u njegovu begovatu veća nego igdje drugdje u svijetu, svako malo žali biskup Komarica. Ili, koji se to vrag dogodi novinaru BN televizije? Tko to po glavi i tijelu metalnim šipkama izudara čovjeka samo zbog toga što pokušava, najbolje što zna, raditi svoj posao?

Ali, zato na moguće uzroke upozoriše drugi. Uređivački kolegij BN televizije, recimo, upri prstom na hajku kojoj su iz vladajućih političkih krugova izloženi njezini ljudi. S kolegom se, prosvjednim okupljanjima, solidariziraše i novinari širom zemlje. Reporteri bez granica, na koncu, za odgovornost, bez sustezanja, prozvaše samog Dodika. Premlaćivanje novinara je, poručiše mu, posljedica njegova verbalnog napada u kojemu BN televiziju opisuje kao neprijatelja a njezine novinare kao špijune drugih zemalja – i stoga ga pozivaju da s vrijeđanjem kolega im prestane kako zabilježeni napad ne bi bio samo uvod u seriju još težih i još katastrofičnijih fizičkih napada i premlaćivanja u budućnosti.

Ima li se, pak, na sonu sve to, doista je pitanje trebamo li, takvi kakvi jesmo, Evropi? I dali je i sami želimo? Što se mene tiče, ne vjerujem ni u jedno, ni u drugo. Istina je, zbog geopolitičkih interesa Evropi jesmo zanimljivi. Ali, nisam siguran da će još jednom rukom u vatru kako bi nas od nas samih i spašavala. Na to, uostalom, upućuju i najnovije rasprave o granicama na Balkanu. U pitanju je, još konkretnije, priča o razgraničenjima na Kosovu, lansirana iz srbijanskih ili kosovskih političkih kuhinja – možda i jednih i drugih istodobno.

Ta priča je, međutim, pokrenula i pitanja drugih balkanskih razgraničenja – onih u Makedoniji, Sandžaku, Vojvodini – ali i, u slučaju kosovskoga presedana, u drugim dijelovima Evrope, na prostoru Španjolske posebice. U njezinoj žiži je, međutim, i BiH. Na to, u zajedničkom otvorenom pismu, nedavno gotovo vapijuće upozoriše i trojica bivših visokih predstavnika – Bildt, Ashdown i Schwarz-Schilling – tvrdnjom kako bi manifestirana spremnost EU da podrži sporazume o korekciji granica između predsjednika Srbije i Kosova mogla biti uvod u razbijanje i BiH i u nova barbarska divljanja u njoj.

Tko takvu spremnost u EU iskazuje? U naknadnom pojašnjavanju u pismu iznesenih stavova britanski lord razrješava i tu dilemu. Za najnovije evropsko srljanje, kojemu, pojašnjava lord, aplaudirati mogu samo Erdogan i Putin, odgovorna je visoka predstavnica za vanjsku politiku EU izravno. Jer, ona je, ako ga dobro razumjeh, sklona ideji srbijansko-kosovskog razgraničenja, a lančano, onda, svjesno ili ne svejedno, i seriji sličnih scenarija drugdje u Evrope – i u BiH, zašto ne? Ne pomaže, pri tom, ni priča da je zalaganje gospođe Mogherini u sukobu s temeljnim principom EU o nemijenjanju granica – jer principi su, pokazalo se na tisuće puta i u prošlosti, tu da bi ih se mijenjalo.

Ne upirimo, da se razumijemo, poglede specijalno ni na tvrdnje da je, kako se ovih dana izjasni bivši hrvatski predsjednik, arhitektura Evrope završena – i da bi to, osim ljudima u ovoj zemlji, moralo biti jasno i Beogradu i Zagrebu. Jer, Evropa je prostor na kojemu se još, ne danas nego i desetljećima dugo, svašta može događati. A što se ovih prostora tiče, neizdrživa mučnina se zbog događanja, u BiH prije svega, desetljećima neće pojavljivati ni u Zagrebu, kamo li u Beogradu.

Ne tješimo se, potom, ni uvjeravanjima kako se između Kosova i BiH ne može staviti znak jednakosti – i kako ovdje, što god se tamo dogodilo, pregovora o razgraničenjima, kamo li razgraničenja samih, pa i pod cijenu novih ratova, ne može biti. Jer, kaže se, BiH ima svoje međunarodno priznate granice. Pa što onda? Koliko puta u povijesti je pred granicama sila zatvarala oči? I tko kaže da to nije moguće i u budućnosti?

Ne zavaravajmo se, na koncu, ni američkim uvjeravanjima kako „ne postoje nikakve paralele između RS i Kosova“, kako je BiH „suverena i međunarodno priznata i prije Daytona“, te kako su „SAD i druge članice međunarodne zajednice u potpunosti posvećene suverenitetu i teritorijalnom integritetu BiH“. Ne zavaravajmo se – jer, slična uvjeravanja se, i iz istih odaja, dalo čuti i u zadnjih tridesetak godina. I prisjetimo se što se sve izdogađa.

Mogu, da skratim, centri svjetske moći izvoditi verbalno gimnastiku kakvu im drago. Ali, stvarnost se ne može ignorirati. A u njoj se, i to svaki dan, može zabilježiti negiranje i suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH. Na zadnjoj zajedničkoj sjednici vlada Srbije i RS, evo da ne idem dalje, koja se u javnosti prikazuje kao sjednica vlada dviju država, dogovoreni su projekti o kojima se dogovarati mogu jedino države – o izgradnji novih hidrocentrala, o namjenskoj industriji, drugi – a planiraju se i novi kojima se, kao u slučaju povezivanja Istočnoga Sarajeva i Vardišta, da ne spominjem ostalo, poništavaju ranije postignuti međudržavni dogovori.

A to su detalji kako silna želja za Evropom ne postoji ni kod nas samih. Kako smo, što se nas tiče, dovoljni sami sebi. Neki od prijatelja me uvjeravaju kako je uzrok svih naših nevolja – potenciranih i inih – u Daytonu, njegovom Aneksu 4 posebice. I kako zalaganja za evropsku BiH nema bez poraza daytonskih ustavnih rješenja. Koliko, međutim, takve teze piju vode?

Istina je, priznajem, daytonska rješenja, prije svega ona ustavna, uzrok su mnogih nam muka. Nažalost, to nije sve. Jer, cijela istina je od toga puno kompleksnija. Da budem još precizniji, u uvjetima suludih političkih ideologija nemoćna su i najbolja ustavna, i sva druga normativna rješenja ovog svijeta. A Bosnom i Hercegovinom haraju baš takve ideologije. Što, onda, po zakonu elementarne logike, znači da je rješenje za ovu zemlju u bitki protiv njih. Dobije li se ona, sve ostale, i bitke i reforme, pa i ona ustavna, su „mačji kašalj“. I puno jednostavnija obveza na putu našeg hvatanja evropskih civilizacijskih vlakova.