Nista od “Obamus papam”!
Povezani članci
Snimajući emisiju iz serije “Nepoželjno ponašanje”, sociolog Mehmet Sahin (32) sa univerziteta u Amsterdamu pokušava da sa mladim Turcima iz siromašne četvrti Broek u Arnhemu razgovara o knjizi “Dnevnik Ane Frank”. Zanima ga šta ove pubertetlije znaju i misle o nesretnoj sudbini ove djevojčice, ali i o stradanju miliona jevreja u Drugom svjetskom ratu. Sahin je već godina volonter u tom kvartu.
“Šta mislite o Adolfu Hitleru?”
“Zahvalni smo mu što je barem pokušao da poubija sve jevreje, a zamjeramo mu što u tome nije i uspio”, mrtav hladan odgovara jedan riđokosi mršavko. Nema mu, valjda, ni šesnaest. Ostala trojica blagonaklono klimaju glavama. Cooool!
Na snimku razgovora koji je kasnije objavljen na internetu i na državnoj televiziji jasno se vide Sahinovo čuđenje i nevjerica.
“A znate li da je Hitler izdavao naređenja o ubistvima staraca, žena i djece, pa čak i šestomjesečnih beba”, jedva se savladavajući pita ih Sahin.
“Ako su bili jevreji, to je u redu. Ko im je kriv”, ne trepnuvši odgovara balavac, cerekajući se drugarima.
I tu bi se, da nije bilo kamera, sve i završilo: zaprepaštenje na jednoj, a nezapamćen bezobrazluk na drugoj strani. Frka je nastala kad se na internetu pojavio snimak cijelog razgovora. Ljudi nisu mogli da vjeruju svojim očima. Oglasili su se jevrejska zajednica, mnoga udruženja, intelektualci, političari… Svi su se pitali kako je moguće da danas i ovdje, sedamdesetak i više godina nakon strahota holokausta, jedan dio mladih ljudi u srcu Evrope ovako razmišlja? Po strani svi zločini Izraela, po strani tlačenje i mučenje Palestinaca, ali ovo … Tim više što, kako tvrde četiri mlaca u emisiji, slično misli velika većina “njihove raje” u kvartu.
Ako ste se već na ovo zgrozili, ne brinite. Ima još.
Bura oko nesretnog razgovora s mladoturcima još nije takoreći ni počela, kad je porodici Sahin (Mehmet, supruga i dvoje djece) putem telefona i maila počela stizati gomila uvreda, psovki, pa čak i prijetnji smrću. Sahina su počeli zaustavljati na ulici, psovati i fizički maltretirati! Naprasno su zaboravljene sve one godine u kojima se ovaj mladi čovjek predano posvetio socijalno radu sa (porijeklom) turskom omladinom. Od nemalog broja Turaka u Broeku označen je kao “crna ovca”, “provokator”, “kurdska izdajica” (aluzija na Mehmetovo etničko porijeklo) i “jevrejski Turčin”.
Ova posljednja sintagma me neodoljivo podsjeća na donekle sličan događaj iz sada već daleke prošlosti. Kad sam, naime, pola godine prije početka rata u Bosni i Hercegovini, napisao i u sarajevskom “Oslobođenju” objavio Otvoreno pismo Radovanu Karadžiću – o čemu sam u više navrata pisao – nekoliko dana docnije sam na kućnu adresu, u plavoj koverti i bez adrese pošiljaoca, dobio neobično “pisamce”: isječak iz ratnohuškačkog beogradskog dnevnog lista “Politika ekspres”, na kojem je bila karikatura Srbima veoma omraženog njemačkog predsjednika Ditriha Genšera. Ispod nje je u originalu bilo odštampano: “Genšer = ustaša”. Na “mom” isječku, međutim, Genšerovo ime je bilo precrtano. Ispod njega je nepoznat neko dopisao “Sarić”, a još ispod toga, krupnim latiničnim slovima: “Tri hiljade Srba iz Višegrada jebe ti mamu ustašku!”
U potpisu: Književno društvo Црквени вод.
Toliko o pismenosti.
Elem, po nalogu gradonačelnice Arnema, policija je Sahina i porodicu na nekoliko dana sklonila na nepoznato. No, eno ih, prije dan-dva su se vratili kući, opet sa “plavim anđelima” pred vratima! Kažu da je Mehmet Sahin u dubokoj depresiji, na sedativima, da se boji izaći na ulicu. Tako mu se vraća, nakon godina nesebičnog, predanog rada!
Povodom cijelog slučaja se oglasila i turska vjerska zajednica. Da stane u Sahinovu zaštitu, mislite, da osudi “nestašne” poklonike holokausa? Taman posla! Njihov džemat, ili kako se već zove, najoštrije je osudio mladog sociologa, označivši ga kao labilnog, nepouzdanog, provokatora “sa dna kace”. Tako su “duhovni pastiri” još jednom stali “na pravu stranu”, u odbranu “svojih”. Toga smo se mi na Balkanu, posljednjih deceniju-dvije, nagledali ne za jedan, nego za pet života! Naime. rijetki su sveštenici, ma kojoj vjeri pripadali, koji su kad je grmilo iskreno propovjedali mir i slogu među ljudima. Većina ih je branila samo svoju pastvu, a svo zlo i pošast su bili tamo, na drugoj strani.
Dok im je ovakvog “stada”, mogu se, bogami, dovijeka kupati u svili i kadifi velebnih crkava i džamija!
Bojim se da tu ni novi papa neće mnogo pomoći. Iako, kažu, skroman i jednostavan, na dušu mu se stavlja što nikad nije nedvosmisleno prihvatio “teologiju oslobođenja”, koja grijeh vidi u neravnomjernoj raspodjeli bogatstva i moći na svijetu, niti jasno osudio zločine argentinske hunte sedamdesetih i osamdesetih godina. Osim toga, ni on nije neki mladac – već je dobrano “pregurao” sedamdesetu godinu života!
Pa iako u ponečem, kao Obama u Bijeloj kući, jedinstven: prvi južnoamerički uopšte, a prvi neevropski papa još tamo od osmoga vijeka, gotovo je sigurno da to nije onaj reformator i modernizator Crkve kome su se mnogi vjernici, ali i ateisti nadali. Jer, evropske crkve zvrje prazne, a zajednica vjernika sve je manja i manja. Kao voda žednome, potreban joj je neko sa osjećajem za svu dinamiku i probleme našega doba. Neko ko, recimo, ne bi bio protivnik upotrebe kondoma u SIDA-om i drugim boleštinama izmučenoj Africi. To, za početak.
Neko koga bismo svi, svjesni velikog značaja i uloge Vatikana u svijetu, dočekali i pozdravili s obnoviteljskim: “Obamus, papam!”