Nismo (li) rasisti?!

Povezani članci

• Srbija-Azerbejdžan: Strateško poltronstvo?
• Grabar-Kitarović i Plenković se češljaju, a država im gori
• Dramatično u Obrenovcu: Ministar Nebojša Stefanović naredio je hitnu i potpunu evakuaciju
• Kemal Kurspahić: Bošnjak Željko protiv Hrvata Komšića
• Levica – desnica – centralno
• Brigadir Ćirilica Blažević

AFP

Ne, nismo mi rasisti. Bože sačuvaj!

Drugog maja 2009. bilo je prekrasno vrijeme. Pariz se kupao u suncu. Stajao sam na jednom od lijepih mostova na Seni, kad primih sinovljev sms: “Frka u Apeldoornu! Neki ludak se autom zaletio u masu i pobio dosta ljudi. Srećom, nije stigao do kraljice!”

Kao i često u takvim prilikama, izbjeglica u tuđoij zemlji prvo pomisli: “Bože, samo da nije neko od naših kretena!” Srećom u nesreći, tog puta doista i nije bio stranac, nego jedan domaći – ludak, marginalac.

   No, juče, i to baš u Gradu svjetlosti, jeste. Stranac. Ludak. Idiot. Fudamentalac. Kreten-kapitalac. I to, komada: tri.

Ipak, ne mogu reći da sam se iznenadio. Krvoproliće poput ovoga u Parizu se prije ili kasnije moglo očekivati. Atmosfera u medijima na Zapadu je naprosto grozna: zastrašivanje, širenje panike, dozlaboga izlizana priča o “dobrim i “lošim” momcima, svijetu punom neprijatelja. Prekjuče su to bili Sadam, Gadafi i Avganistanci, danas su to Rusi i ISIS, a sutra, ko zna, Kinezi, Indijci ili neko treći ko se usudi zatražiti svoj dio kolača za velikom, zajedničkom trpezom.

Zato i jesam odavno prestao pratiti ovdašnje vijesti, nabijene svakovrsnim kriminalom. Kao da se na svijetu ništa lijepo ne dešava, kao da, na kraju krajeva, ne živim u jednoj od najbogatijih, najsređenijih zemalja na svijetu?!

Čisti bangmakerij (sijanje straha), rekli bi “pravi” Holanđani.

Upravo u času kad je objavljena vijest o masakru u redakciji “lijevog” satiričnog sedmičnjaka Charlie Hebdo primih mail od prijateljice, Mostarke koju sam pomenuo u posljednjoj kolumni o napadu domaćih ekstremista na Šteficu i Amera. Povodom tog teksta mi se i javlja, dotičući najnoviju crnu vijest, pa ću zato i navesti neke njegove dijelove:

“Dragi Gorane,

Tekst je dobar, svaka čast, …. Šta se može kada onakvi idioti bez problema mogu da provode silu, nekažnjeno i, što je najgore, uz podršku velikog broja stanovnika tog istog “grada. (…)

Ti nisi ni stavio tačku na svoju kolumnu, a na drugom kraju Evrope ubiše 12 ljudi. Isti takvi idioti kao u nas naši Mostarski fašisti. Ako tražiš razliku izmedju te dvije grupe kriminalaca i ubica, ne vjerujem da ćeš naći ijednu. Takvi kriminalci su bili i ostali posljednji šljam društva. Korov koji treba iskorjeniti svim mogućim sredstvima, jer za takve kriminalne mozgove ne postoji nikakvo prevaspitanje ili mogućnost davanja druge šanse, kao što se često čuje u krugovima D66 i drugih intelektualaca iz villawijk (bogataški kvartovi, prim. GS). Takvi kriminalci su davno prešli granicu sa koje je moguć povratak.

Puno pozdrava i nadam se što manje ovakih tužnih vijesti u budućnosti.
I.”

I doista: islamskom, kao i svakom drugom fundamentalizmu se mora pokušati odlučno stati u kraj. Ali, bojim se da je to aždaja sa milion i jednom glavom, za koju nikad ne znaš na koga će slijedeći put udariti. Zar nije davno rečeno: “Danas u Avganistanu – sutra već u Vašem stanu!” Ruku na srce, današnji svjetski ekonomski i politički poredak nudi toliko razloga za ozbiljan devar (brigu), da me čudi što nema još više ludaka, sa i bez oružja, na ulicama svih naših pariza, mostara, jeruzalema, pešavara… Čovjek naprosto ne zna kojim se problemom prije pozabaviti: siromašvo, nasilje, more izbjeglica, nejednakost …

I upravo ta vrišteća nejednakost pada u oči i kad su mediji u pitanju. Krvoproliće u Parizu je danas, s pravom, planetarna vijest. Tako je onomad bilo i sa napadom na Tornjeve blizance, ili, prije nekoliko godina, masakrom nad omladinom na norveškom otoku. No, zapitajmo se – bez ikakve namjere da relativiziramo nepojamni zločin nad pariškom redakcijom! – zašto to, prije manje od mjesec dana, nije bio i masakr u osnovnoj školi u pakistanskom Pešavaru, u kome je ubijeno čak STO TRIDESET I DVOJE DJECE? Zar naša krv zaista vrijedi više? TOLIKO više? Ili ono kad, ovih dana, supermoćni Shell stanovnicima ribarskog sela Bodo u Nigeriji plati bijednih 70 miliona dolara za totalno uništenje kuća i okućnica, usjeva, mora… Lekažom “crnog zlata” – od čije prodaje obični stanovnik ove afričke zemlje ionako nema gotovo ništa – za više pokolenja uništeno sve živo i neživo u promjeru od nekoliko kilometara. Zar to vrijedi samo 2 800 eura “po glavi stanovnika”? Ne, nismo mi rasisti. Bože sačuvaj!

   Eto, možda nije zgoreg, u sklapanju kompletnog mozaika, pogledati i taj djelić slike. Jer, s fašistima bilo koje vrste nema milosti, ali da je svijet zreo za temeljit remont – jeste. Neizostavno.    Kao još jedan dokaz da je tome tako, i to poodavno, navešću citat iz davne knjige čuvenog filozofa Herberta Marcuzea “Čovjek jedne dimenzije”. Već sam ga jednom navodio, i to u knjizi “Lijepo gore klasici marksizma”:

Sretna svijest – vjerovanje da je stvarnost racionalna i da dani sistem isporučuje dobra – održava novi komformizam, jedan vid tehnološke racionalnosti preveden u društveno ponašanje. On je nov zato što je racionalan u tolikoj mjeri da je bez presedana. Podržava društvo koje je reduciralo – a u najrazvijenijim područjima eliminiralo – nerazumnosti pripadne ranijim ,primitivnijim stupnjevima, društvo koje produžava i poboljšava život više nego ikad prije. Rata uništenja još nije bilo,a nacistički koncentracioni logori su eliminirani. Sretna svijest otklanja svaku vezu. Tortura je ponovo uvedena kao normalna stvar, no, u kolonijalnom ratu, koji se odigrava na rubovima civiliziranog svijeta. A tamo se prakticira mirne savjesti, jer rat je rat. Nadalje, taj rat je na rubovima – on razara samo nerazvijene zemlje. Inače vlada mir.

Ali kad “mečka” zaigra i pred vašim vratima …

Ilustracija: Nenad Ostojić NeO