Nije ovo život, ovo je muka

Izdvajamo

• Auto pijaca, divlji buvljak, ruglo ili samo - kupovina socijalnog mira. Nerijetko i po drugi put prodanim cipelama iz konejnera.

Povezani članci

• Intervju – Faruk Šehić: Nije lako otići iz Sarajeva
• DAVNO ZAUZETE POZICIJE SUPROTSTAVLJENIH TELEVIZIJA
• Princip je lični interes, sve ostalo su nijanse: Ovo su vijećnici koji su u Vijeće ušli na listi jedne, a završili u drugoj stranci
• Oliver Frljić: Između etike i estetike treba stajati znak jednakosti
• Županijski sud: Perkovića se može izručiti Nijemcima
• MIRAŠ MARTINOVIĆ: Nikada smrt nije pobijedila život

Foto: JP

Ukoliko nedjeljom dolazite u Sarajevo iz pravca Zenice, dočekat’ će vas ne tako ugodan prizor i gužva u saobraćaju. Sarajevski fenomen zvani divlji buvljak iliti auto pijaca.

Na auto pijaci se prodaje sve: suho meso, sir, suhomesnati proizvodi, voće i povrće, garderoba, laptopi, obuća, namještaj… Popis je podugačak, ali je vjerovatno da ćete manje-više naći baš sve što vam treba. Ili ne treba.

Velika gužva, oblaci dima iz raspaljenih roštilja, sparina, ali i vidno zabrinuta lica i kupaca i prodavaca – ono je što karakteriše sasvim običnu nedelju u ovom dijelu Sarajeva.

Prodavači nisu zainteresovani prčati o svom poslu. Na razgovor je pristalo njih nekoliko.

„Mislite da bih stajao na ovom suncu pored ulice da ne moram? I ne prodajem samo ovdje. Moja djeca jedu svih 30 dana u mjesecu, pa toliko dana po pijacama radimo žena i ja“, počinje svoju priču mladić (32) koji prodaje donji veš pored glavne ceste.

„Volio bih da svaki dan radim kao sav normalan svijet, da svojoj djeci pošteno hljeb zaradim. Da imam para, platio bih sebi tezgu u krugu same pijace, ali nemam. Nije ovo život. Ovo je muka“, zaključuje on.

Dodaje i to da svi trebaju znati da je sve te ljude, samo muka natjerala da izađu na ulicu i bore se. Kako tvrdi, do danas nema ni dana radnog staža.

Pored kontejnera zatičemo ženu koja prodaje polovnu obuću. Cijene obuće su od tri do deset maraka.

„Nemam nikakvih primanja pa dođem ovdje. Uvijek se nadam da ću uspjeti prodati barem trećinu cipela koje donesem“- kaže ona.

Cipele koje prodaje preko sedmice sakuplja od ljudi po sarajevskim naseljima. Ljubazno pita ima li joj ko dati starih cipela. Navodi da joj ljudi uglavnom izlaze u susret.

Dok razgovaramo s njom, štandu prilazi jedna starija žena. Cijenu cipela koje koštaju tri marke, pokušava sniziti na dvije. Prodavačica odgovara da to ne dolazi u obzir.

„Velika je meni marka“- kratko je prokomentarisala.

Pokušali smo razgovarati i sa čovjekom koji prodaje domaće jabuke.

„Vidiš bona da sam na ulici. Nemam ti šta reći. Sve vidiš“- reče čovjek i samo odmahnu rukom.

U samom krugu pijace, prodavači nisu bili zainteresovani za razgovor. Žena koja prodaje polovnu odjeću kratko nam je rekla da prije rata nije mogla ni sanjati da će ovo raditi.

Na izlazu sa pijace smo zatekli potresan prizor. Grupa starijih ljudi je čekala da prodavači spakuju svoje stvari, pa da ono što ne mogu ponijeti- uzmu oni. Nerijetko kažu tu ostane košulja, kaputa, džempera.

„A nama je sve za uhar. Od penzije ne mogu kupit’ kaput, a možda ga danas nađem za džaba“- reče nam jedna starija žena.

Auto pijaca, divlji buvljak, ruglo ili samo – kupovina socijalnog mira. Nerijetko i po drugi put prodanim cipelama iz konejnera.