Nesretna zemlja neodgovornih državnika

Izdvajamo

• Skupinu ubojica obitelji Zec, tzv. merčepovaca, koji su bez naloga kasno navečer upali u obiteljski dom na Trešnjevci i opljačkali sve što je bilo vrijedno, činili su Siniša Rimac (18), koji je pred kućom ubio Mihajla Zeca, Munib Suljić (32), koji je na Sljemenu automatom Hecler&Koch pucao u potiljak i tijelo djevojčici Aleksandri vezanih ruku, usta i nogu još u kućnim papučama te njezinoj majci Mariji, Igor Mikola (20), Nebojša Hodak (25) i djevojka Suzana Živanović. „Ubili ste mi oca, nemojte i mamu“, priznali su ubojice istražiteljima posljednje Aleksandrine riječi neposredno prije egzekucije. Nije pomoglo. Ti neljudi su do u najsitnije pojedinosti priznali sve što su i kako učinili, ali su oslobođeni krivnje zbog tzv. proceduralne pogreške (sic transit) budući da nisu saslušavani u nazočnosti odvjetnika. A zašto nitko od službenih pravosudnih tijela i šefova „nije znao“ kako se mora saslušavati osumnjičenike, osobito u tako strašnom slučaju ubojstva iz šovinističke mržnje i pljačkaških namjera (Mihajlo Zec je bio dobrostojeći mesar), što je odjeknulo i u međunarodnoj javnosti te bacilo anatemu na Tuđmanov režim, jasno je i Malima Zelenim iz druge galaksije.

Povezani članci

• BLISKO PISMO PRIJATELJU IZ DALJINE
• Predrag Lucić: Minut šetanja za Zorana
• ZOSTER: “GAVRILO”
• Dodikove prijetnje Banjalučanima samo kopija Vučićevog ponašanja u Srbiji
• Mir za budućnost
• Nepovratno podijeljena Amerika

Photo: Marko Prpic/PIXSELL

Ne smije se „nestranački“ šef države ponašati i govoriti kako se ponaša i govori Zoran Milanović. Vraća najviša državna odličja osuđenima ratnim i zločincima protiv čovječnosti (Branimir Glavaš), arogantnim izjavama diže rep antivakserima, ne želi surađivati s izvršnom vlasti, druži se sa separatističkim srpskim članom Predsjedništva BiH Miloradom Dodikom i hrvatskim mu istomišljenikom Draganom Čovićem (HDZ BiH), vrijeđa Bošnjake u korist Hrvata i Srba, misli da je Mostar glavni grad BiH, a ne Sarajevo, etc. Na unutarnjem planu važnije mu je žestoko šaketati se s premijerom Andrejem Plenkovićem i zbog najbezveznije sitnice (npr. Covid-potvrda u Uredu predsjednika RH) i javno gaziti ministra obrane Marija Banožića (ma koliko taj bio uistinu nesposoban i bezvrijedan premijerov pijun), nego odgovorno sukreirati s premijerom politike za koje su obojica ustavno odgovorni. Izbor veleposlanika i konzula stoji, uredno funkcioniranje institucija države trokira zbog svađe/netrpeljivosti Pantovčaka i Banskih dvora, stanje u Oružanim snagama RH sramotno je u svakom smislu (nebriga o ljudskim i materijalnim resursima, pojava droge, etc.), pa itekako ima razloga za onu starih Latina: Quo vadis (Croatia)? 

Marijan Vogrinec

Milanoviću, koliko od isplaćenih 1,5 milijuna kuna državne „odštete“ preživjelima iz srpske obitelji Mihajla Zeca u Zagrebu vrijedi život zvjerski (na Sljemenu u noći 7./8. prosinca 1991. godine) usmrćene 12-godišnje djevojčice Aleksandre Zec? Pola milijuna? Jednako koliko i životi njezine majke Marije (Hrvatice) i oca Mihajla Zeca? Puni milijun? A životi majke Marije i oca Mihajla po 250.000 kuna? Možda svih 1,5 milijuna kuna, jer se radi o djetetu na samom pragu života prirodno predodređenu dovesti na svijet nove živote i učvrstiti obiteljske temelje društvene zajednice? Ili život djevojčice Aleksandre Zec vrijedi neki drugi iznos? Odokativnom, je li, raspodjelom 1,5 milijuna kuna – otkud baš 1,5 milijuna, a ne manje ili više? – na tri nejednaka dijela budući da žene i muškarci u nezbrojemom ‘rvackom društvu kvazidemokracije nisu jednako vrijedni. S obzirom na narav prethodne izobrazbe predsjednika RH Zorana Milanovića, račun mu nije jača strana, a krajnje upitna moralna i strana savjesti, empatije, ljudskosti u svojim elementarnim sastavnicama.

Nitko pri zdravoj svijesti i savjesti – nećemo sada o pameti i državničkoj odgovornosti – ne bi u slučaju ubojstva obitelji Zec, iz šovinističke mržnje, s državnim blagoslovom te nekažnjenih, a poznatih ubojica, sic transit, ponovio Milanovićevu grozotu: „To je grozna priča, ali znam i groznijih iz rata od te. Obitelj Zec je (slučajno preživjelih dvoje djece; ubojicama su se skrili desetogodišnji Dušan i sedmogodišnja Gordana, op. a.) bila pozvana u vladu (dvadesetak godina kasnije, za premijera Ive Sanadera i pod pritiskom međunarodne javnosti, op. a.), da sam ja bio premijer, pozvao bih ih prve. Dobili su odštetu. Što još treba? Sad vas moram direktno pitati, što još treba?“ Sva medijski iole zrelija javnost je zamjerila Milanoviću tu bešćutnost, a ugledni kolumnist s međunarodnim priznanjima Boris Dežulović u svom je stilu, srodnom predsjednikovoj drčnosti, pa će mu biti razumljiv, odgovorio na FB-u na pitanje o tomu što još treba: „Ništa, predsjedniče. Baš ništa. Što bi rekao jedan moj drug, ne morate vi ići u tri pi*** materine, ja ću“.

Dežulović je također podsjetio kako je prije 51 godinu, 7. prosinca 1970., njemački kancelar Willy Brandt „u ikoničnom prizoru njemačke katarze kleknuo pred spomenikom židovskim žrtvama varšavskoga Geta“, a 51 godinu kasnije, „7. prosinca 2021. godine, hrvatski predsjednik Zoran Milanović u ikoničnom se prizoru hrvatske katarze prisjetio nikad valjano procesuiranog ubojstva srpske obitelji Zec i hladnokrvne likvidacije dvanaestogodišnje Aleksandre“. I što tu još treba? Je li dovoljno ići u tri pi*** materine umjesto Milanovića eda bi ga se pustilo na miru dodijavati i dalje – i bogu, i vragu i tzv. običnim/malim ljudima razočaranima životom u zemlji za koju je on izravno suodgovoran – uvredljivim, nedržavničkim i prostačkim ponašanjem koje mu ne služi na čast, političkim protivnicima može samo soli staviti na rep, a instituciju predsjednika države sramoti u svijetu. Osobito u najbližem susjedstvu, u BiH, gdje se izravno i krajnje pristrano miješa u međunacionalne odnose što mu nije u opisu posla. „Grozne su predsjednikove riječi o tragediji obitelji Zec“, tvrdi i kolumnist Jutarnjeg lista Boris Vlašić. „Ne, Milanoviću, ubijeni se ne nadoknađuju novcem. Lijepo je što je predsjednik rekao da bi članove obitelji Zec prve pozvao u vladu, ali čemu? Da ih pita koliko košta život?“

Strava u Poljaničkoj ulici 22

Izgovarajući novinarima „nepodnošljivo grozne rečenice o stradanju, o ubojstvu obitelji Zec“, koje su te hladne prosinačke noći na zagrebačkoj Trešnjevci (Poljanička ulica 22) i kod planinarskog doma Adolfovac na Sljemenu počinili uniformirani pripadnici pričuvne postrojbe MUP-a RH pod zapovjedništvom osuđenoga ratnog i zločinca protiv čovječnosti Tomislava Merčepa (osuđenog zbog drugih ratnih zločina na 5,5 godina lagodne kazne u ustanovi poluotvorenog tipa Popovača-Lipovici, s „liječenjem“ u toplicama, sic transit), Milanović se u Valpovu zapravo obraćao javnosti. Nikakav novac i nikakav lažni alibi tipa „i Srbi su zvjerski ubijali Hrvate“, koji kretenizam Milanović proteže i na Bošnjake u ratnom krkljancu u BiH, nikad neće oprati ljagu nabačenu 1991. godine na obraz Tuđmanovog režima u koje je doba glavni državni tužitelj bio notorni Vladimir Šeks. Tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je navodno poručio najbližim suradnicima da će „nam ti momci još trebati“.

Suđenje Tomislavu Mercepu na Zupanijskom sudu, za ratne zlocine. Svjedok Sinisa Rimac. Photo: Jurica Galoic/PIXSELL

Ubojicu Sinišu Rimca si je tadašnji ministar obrane Gojko Šušak uzeo za tjelohranitelja te je ovaj dogurao do čina pukovnika HV-a, a Tuđman ga je 30. svibnja 1995. odlikovao ordenom Nikole Šubića Zrinskog za, je li, „junački čin u ratu“ (sic transit), što mu je kasnije oduzeo predsjednik RH Ivo Josipović. Ta je Tuđmanova krajnja neodgovornost bila i svojevrsna poruka javnosti – čiji eho i dan-danas glasno odjekuje u Bijednoj Našoj – da su Rimčeva „junačka djela“ (i zločinaca njegova soja) poželjan oblik ponašanja, čisto „državotvorno domoljublje“ (sic transit), pa nije čuditi se zašto ne jenjavaju u dijelu politikantske javnosti protusrpska mržnja, šovinizam, šutnja o „našoj“ krivnji za ratne zločine, pravosudno sljepilo, itsl. Pa će, je li, razularena masa tzv. Hajdukovih navijača nakon pobjede neki dan svog kluba nad Dinamom u Zagrebu, zajedno s bivšim vratarom Dalićeve reprezentacije na nogometnom SP-u 2018 u Rusiji, sada pak Hajdukovim Danijelom Subašićem (Srbinom) i reprezentativcem Markom Livajom bjesomučno skandirati šovinistički kretenizam: „Mrzim Dinamo, srpsko ime to!“ Nikakva drugi dan isprika ne može opravdati mrzilačko govno u glavi čak ljudi koji bi trebali biti sportski i moralni uzor mladima.

Skupinu ubojica obitelji Zec, tzv. merčepovaca, koji su bez naloga kasno navečer upali u obiteljski dom na Trešnjevci i opljačkali sve što je bilo vrijedno, činili su Siniša Rimac (18), koji je pred kućom ubio Mihajla Zeca, Munib Suljić (32), koji je na Sljemenu automatom Hecler&Koch pucao u potiljak i tijelo djevojčici Aleksandri vezanih ruku, usta i nogu još u kućnim papučama te njezinoj majci Mariji, Igor Mikola (20), Nebojša Hodak (25) i djevojka Suzana Živanović. „Ubili ste mi oca, nemojte i mamu“, priznali su ubojice istražiteljima posljednje Aleksandrine riječi neposredno prije egzekucije. Nije pomoglo. Ti neljudi su do u najsitnije pojedinosti priznali sve što su i kako učinili, ali su oslobođeni krivnje zbog tzv. proceduralne pogreške (sic transit) budući da nisu saslušavani u nazočnosti odvjetnika. A zašto nitko od službenih pravosudnih tijela i šefova „nije znao“ kako se mora saslušavati osumnjičenike, osobito u tako strašnom slučaju ubojstva iz šovinističke mržnje i pljačkaških namjera (Mihajlo Zec je bio dobrostojeći mesar), što je odjeknulo i u međunarodnoj javnosti te bacilo anatemu na Tuđmanov režim, jasno je i Malima Zelenim iz druge galaksije.

Bila je to državna politika i prije pada Vukovara, a osobito raširena nakon njegove okupacije. Ako je na štetu Srba – ma gdje bili – te radi etničkog čišćenja ozemlja na kojemu su „Hrvati napokon svoji na svomu“ (sic transit), neformalno je dopušteno i zločinačko djelovanje protiv njih. Neki „nacionalno osviješteni hrvatski domoljubi“ to su dobro iskoristili i danas su, armirani na grabežu, otimačini i nedužnoj krvi srpskih žrtava, je li, najglasniji u širenju protusrpske mržnje i otporu bilo kakvom pomirenju. Hrvatska je te jeseni i zime 1991. godine bila na raskrižju, međunarodno priznanje tek je trebalo uslijediti, a ovakvi ekscesi, ubojstva na etničkoj i vjerskoj osnovi, kasnije HOS s otvorenim proustašlukom, ubrzo i agresija tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene na BiH za utažiti velikohrvatsku glad i apetite vis-à-vis velikosrpskih, dovest će Tuđmanov vilajet na crnu listu demokratskog svijeta. „Državotvorna“ politika je skrivila građanima svoju izolaciju u civiliziranom, demokratskom svijeta u Europi i šire. Ruku na srce, demokratski ju svijet nije ni želio kao samostalnu državu izvan SFRJ, pa je turski predsjednik Süleyman Demirel sve do Tuđmanove smrti bio jedini državnik koji se želio globalno legitimirati kao „prijatelj“ autokratskog režima te dvaput doputovao u Zagreb.

Sve to predsjednik RH Zoran Milanović itekako dobro zna, jer je bio jedno od štreberskih jaja iz HDZ-Granićevog diplomatskog inkubatora na Zrinjevcu u to doba. Zajedno s Plenkovićem, Kolindom Grabar-Kitarović, Ivom Sanaderom (sada osuđenim kriminalcem na višegodišnjoj robiji) te mnogima još među najvidljivijim političarima u zemlji. Milanović itekako zna – pa to na Plenković-HDZ-ov užas niti ne krije u svojim sarkastičnim filipikama – i aktualan autsajderski položaj tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene među važnim akterima međunarodnih odnosa kojima se mijenja konfiguracija svjetskog poretka. Stoga, ako i jest, a jamačno jest istina da „Milanović govori ono što zaista misli, za razliku od drugih vidljivijih političara“, kako tvrdi novinar Nove TV Mislav Bago, predsjednik RH bi uistinu morao imati neku vrst ručne za prikočiti kad mu jezik poleti prema novinarskim mikrofonima. Makar i zato da premijer Plenković baš ne bude sasvim u pravu kad mu vraća lopticu: „Onaj na Pantovčaku nema što raditi, pa iz dosade…“

Bilo „iz dosade“, jer nema ozbiljnije ustavne ovlasti u području izvršne vlasti, ili pak iz poštene potrebe predsjedničke/državničke skrbi za stanje zdravlja Bijedne Naše, tek, Milanović bi morao imati mjeru u ocjenama ili procjenama oportunosti toga u što se upušta i kako opravdava aktivitet. Naravno da hrvatska država, ma kakva jest da jest, ne može dovijeka bili na optuženičkoj klupi zbog ubojstva obitelji Zec, zbog ustaških zločina u konc-logoru u Jasenovcu, zbog Grubora, Varivoda…, jer to nije kolektivni krimen hrvatskog naroda, kao što ni srpski narod ne može biti kolektivni i dovijeka krivac za Srebrenicu, itsl. Milanović je u pravu kada to tvrdi, ali nije u pravu kada tu krivnju lokalizira na pojedinačne slučajeve zlih ljudi i skupina. Time minimalizira i banalizira zločine za koje su ponajprije krivi tadašnji režimi, idejni i politički inspiratori mržnje, a potom operativci na razini zločinačkih pojedinaca i skupina kojima ti režimi nisu sudili. Ustaški tzv. NDH za Jasenovac i ina stratišta, Tuđmanov režim za zločine nad obitelji Zec i ine s „naše“ strane, Milošević-Karadžić-Mladićeva vladajuća buljumenta za Srebrenicu i ine srebrenice po BiH i RH, etc.

Obitelj Zec na duši Tuđmanovog režima

Da ti i takvi zločini nisu imali svoje politički degenerične očeve i majke na pozicijama vlasti i moći u to krvoločno doba, ne bi bili mogući. Barem ne takvi kakvi su zgrozili svaki normalan ljudski um. Ratni i zločinci protiv čovječnosti nemaju nacionalnost, vjeru i rodnu pripadnost, ne pripadaju nijednom narodu, vjerskoj ili rodnoj skupini – nisu Srbi, Hrvati i Bošnjaci, nisu pravoslavci, katolici, muslimani, inovjerci, agnostici i ateisti, nisu ni muškarci, žene ili neki ini rodni surogati, nisu ni nešto još nepoznato u genealogiji homo sapiensa – nego su ratni i zločinci protiv čovječnosti za koje mora postojati globalno ista pravosudna mjera. Možda baš ne puka eutanazija kao sanitarna mjera za brzopoteznu uporabu radi zaštite psihičkog zdravlja društvene sredine, odnosno pedagoška preventiva za ubuduće, ali… Stoga, i 30 godina nakon mučkog ubojstva i pljačke obitelji Zec treba reći bobu bob, a popu pop: taj zločin je sramotno nekažnjeni krimen Tuđmanovog režima, ne Hrvatske i hrvatskog naroda, a manje je važno hoće li pokojna Aleksandra Zec dobiti svoju ulicu ili trg u Zagrebu, jer time zločin ne može biti manji ni Tuđmanov režim i zločinci oprani od vječne sramote. To je univerzalna činjenica za sve takve/slične primjere.

Povodom godisnjice ubojstva Aleksandre, Marije i Mihajla Zeca, Antifasistička liga Republike Hrvatske organizirala je komemoraciju kod Adolfovca na Sljemenu, gdje su u noci sa 7. na 8. prosinca 1991. ubijene djevojcica Aleksandra i njezina majka Marija Zec. Photo: Davor Puklavec/PIXSELL

A 30. obljetnica ubojstva obitelji zagrebačkog mesara Mihajla Zeca sada je javno/medijski najvidljivije Milanovićevo tzv. desno poskliznuće zbog kojega pobire nepodijeljen pljesak gotovo cjelokupne tzv. desne političke scene desnije od desnog centra, pa i znatnog dijela HDZ-a. Izrazito pak „separatističko“ stajalište prema BiH, usklađeno s Dodik-Čovićevim figama u džepovima prema građanskom jedinstvu zajedničke države tzv. dvaju entiteta i triju konstitutivnih naroda, otvoreno nepriznavanje Željka Komšića kao legitimnog hrvatskog člana Predsjedništva BiH te visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH Christiana Schmidta, etc., neki dan su u HTV-ovom formatu „Nedjeljom u 2“ naveli beogradskoga gosta Zorana Kesića, jednog od najpoznatijih srbijanskih tv novinara i urednika kultne emisije „24 minuta“, da se javno čudi: „Ne znam što je tom čovjeku, socijaldemokrat mora da je prolupao!“ Čak i mnogi njegovi prijatelji u Bijednoj Našoj, tzv. lijevi političari i intelektualci, doduše, još nekako suzdržano, ne podržavaju Milanovićev neopolitički smjer, a izjave o tragediji obitelji Zec drže „bešćutnima i prostačkim“.

Politički analitičar Žarko Puhovski, s kojim je Milanović već neko vrijeme na nož, nalazi i racionalnu potku predsjednikova „zastranjivanja“. Tvrdi kako Milanović na svaki način pokušava „preteći HDZ zdesna“. Aktualni predsjednik SDP-a Peđa Grbin se, doduše, ne ograđuje od bivšeg šefa stranke i sada predsjednika Republike, ali jasno kaže da ne dijeli njegovo stajalište kojim relativizira srpski genocid u Srebrenici i odgovornost Tuđmanovog režima za ubojstvo obitelji Zec. „SDP je u tomu vrlo jasan“, izjavio je Grbin. „U Srebrenici se dogodio genocid. Ljudi su pobijeni zato što su bili pripadnici drugog naroda. O tomu nemam nikakve dvojbe niti pojašnjavati to svoje stajalište.“ Osamnaest udruga civilnog društva objavilo je otvoreno pismo u kojemu tvrde kako je „predsjednik Milanović prešao na mračnu stranu“, a na društvenim mrežama mnogi izražavaju ogorčenje i veliko žaljenje što su glasali za njega na predsjedničkim izborima. Jest da je predsjednik Republike naknadno pojašnjavao to što je „pjesnik zapravo mislio i želio poručiti“, ali gorak okus je ostao.

Ne smije se „nestranački“ šef države ponašati i govoriti kako se ponaša i govori Zoran Milanović. Vraća najviša državna odličja osuđenima ratnim i zločincima protiv čovječnosti (Branimir Glavaš), arogantnim izjavama diže rep antivakserima, ne želi surađivati s izvršnom vlasti, druži se sa separatističkim srpskim članom Predsjedništva BiH Miloradom Dodikom i hrvatskim mu istomišljenikom Draganom Čovićem (HDZ BiH), vrijeđa Bošnjake u korist Hrvata i Srba, misli da je Mostar glavni grad BiH, a ne Sarajevo, etc. Na unutarnjem planu važnije mu je žestoko šaketati se s premijerom Andrejem Plenkovićem i zbog najbezveznije sitnice (npr. Covid-potvrda u Uredu predsjednika RH) i javno gaziti ministra obrane Marija Banožića (ma koliko taj bio uistinu nesposoban i bezvrijedan premijerov pijun), nego odgovorno sukreirati s premijerom politike za koje su obojica ustavno odgovorni. Izbor veleposlanika i konzula stoji, uredno funkcioniranje institucija države trokira zbog svađe/netrpeljivosti Pantovčaka i Banskih dvora, stanje u Oružanim snagama RH sramotno je u svakom smislu (nebriga o ljudskim i materijalnim resursima, pojava droge, etc.), pa itekako ima razloga za onu starih Latina: Quo vadis (Croatia)?

Vrag će znati kamo ide Bijedna Naša kad premijer (protuustavno) misli da on samostalno kreira vanjsku politiku zemlje, pa će u Sarajevu neki dan kazati kako je „službeno stajalište RH da je u Srebrenici počinjen genocid nad Bošnjacima“ – za razliku od Milanovićevoga da „nisu sve žrtve iste“ i da postoje „genocid“ i genocid, bez obzira na broj žrtava –  a predsjednik RH hoda naokolo i također protuustavno sugerira suprotno „službeno stajalište“. Smiješno je i neozbiljno i jedno i drugo budući da su premijer i predsjednik Republike ustavno upućeni na sukreiranje toga kamo država mora ići. Prema tomu, ne smiju postojati dva „službena stajališta“, međusobno različita/kontradiktorna o krucijalnim pitanjima unutarnje i vanjske politike Bijedne Naše. Nedopustivo je i Milanoviću i Plenkoviću demantirati jedan drugoga, jer time sramote vlastitu zemlju i dokazuju se nezrelima za dužnosti koje su im povjerili birači.

Srebrenica i druga stratišta

Dobro, u izjavi medijima za posjeta Sarajevu, Plenković je ipak pokušao ublažiti štetu napomenom kako je Milanović ranije „imao drukčiji stav u odnosu na to što sada govori“. Osamnaest udruga civilnog društva ističe u otvorenom pismu: „Predsjedniče Milanoviću, stali ste uz stranu sirovog nacionalizma temeljenog na mitovima, prošlim traumama i predrasudama, a ne na stranu kritičke privrženosti ovome društvu i negacije isključivosti. Stali ste na stranu moćne i privilegirane manjine nasuprot obespravljenih i marginaliziranih manjina, ali i svakog stanovnika i stanovnice Hrvatske koji radi na tome da živi u normalnoj zemlji. Stali ste na stranu protagonista najmračnijih događaja u našoj povijesti i najružnijih djela sadašnjosti. Stali ste na stranu Orbana, Tuđmana, Merčepa, Dodika, Mlaće i Mladića“.

A Milanović u backhandu: „Ne podnosim da dio Bošnjaka Srbe zove genocidnim narodom! I, da, glavni grad RH je Zagreb, a ne Sarajevo. Ja ulazim u moralno tumačenje zato, jer ne podnosim da se svakih 50 godina nekome govori da je genocidni narod. To su radili Hrvatima, sada dio Bošnjaka to radi Srbima. Presuda Haaškog suda da se u Srebrenici radi o genocidu ne znači manifest sudbine kojega se mora držati. Ja o tome polemiziram, a neki ljudi time licitiraju i na tome profitiraju. Bio sam u Srebrenici, ali ne vidim neke ljude da dolaze na mjesta pogibije drugih naroda“. Naravno da time nije ni približno okončan tzv. moj obračun s njima, a budući da se intenzivira stanje odnosa/prijepora i u Bijednoj Našoj, i regiji, i u Uniji i šire u svijetu, vrag će znati hoće li se, kada i kako privesti pameti glavni akteri zlokobne doktrine – čim gore, tim bolje.