Nerzuk Ćurak: Sud je utvrdio odgovornost rukovodstva Republike Srpske za genocid u Srebrenici i zločine protiv čovječnosti u BiH

Povezani članci

• Selam sestro
• Radulović: Bez ozbiljnih reformi neće nam pomoći ni Arapi ni vanzemaljci!
• AUTIZAM
• Edin Ramulić: Daleko je Sarajevo
• Bosna i Sirija: Dva rata, ali iste sudbine
• Iz šešira sećanja Ešrefa Zaimbegovića

Nekadašnji novinar i kolumnista magazina Dani, redovni profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, Nerzuk Ćurak komentirao je za Tačno.net današnju presudu utemeljitelju Republike Srpske!

Današnja presuda Radovanu Karadžiću prati visoke, konzervativne standarde međunarodnog prava i bilo bi važno da nakon eventualnog žalbenog postupka, presuda i njen sadržaj ne budu ispod nivoa kazne i kvalifikacija prvostepene presude. Iako je teško isključiti emocije, naročito svima nama koji su na različite načine pretrpjeli posljedice Karadžićevog opresivnog režima, javno čitanje apstrakta presude u haškoj sudnici ipak bi trebalo da ulije povjerenje žrtvama genocida, masovnih zločina i zločina protiv čovječnosti jer je jedan od glavnih kreatora genocida i etničkih progona osuđen na 40 godina, što nije malo, imajući u vidu dogmatsku, rigidnu metodologiju kojom se utvrđuje namjera genocida kod političkih prvaka. Od 11  tačaka  za koje je bio optužen, Karadžić je proglašen krivim za njih 10 a implicitno i po prvoj tačci, imajući u vidu činjenice koje su saopćene u objašnjenju sudske presude za prvu tačku optužnice koja je de facto potvrđena kao zločin protiv čovječnosti, sa progonima, masovnim ubijanjima, deportacijama, nehumanim postupanjima.

Ne  treba padati u zamku medijskog spektakla i stavljati akcenat samo i samo na genocid, te tim neodgovornim pristupom banalizirati i relativizirati presude za masovna ubistva, etničke progone, generalno, zločine protiv čovječnosti. Ne smijemo kroz opravdane zahtjeve za utvrđivanje genocida, smanjivati pravnu i drugu važnost ostalih oblika masovnih zločina. Sve za što je Karadžić osuđen je toliko strašno, toliko neprijateljsko spram ljudi drugog etničkog predznaka, da bi taj kolosalni zločin protiv čovječnosti mogao biti relativiziran bilo čim, pa i odsustvom proglašavanja genocidne namjere u presudi za zločine u sedam bh. općina navedenih u optužnici.

Ono  što  želim posebno da naglasim je da 40 godina nije najvažnije što smo čuli u današnjoj presudi. Najvažniji je sadržaj presude, a on jasno  upućuje na odgovornost najvišeg političkog autoriteta entiteta Republika Srpska za genocid u Srebrenici i zločine protiv čovječnosti u BiH. To bi odgovornim političarima, medijima, obrazovanju, religiji, ideologiji, civilnom društvu… trebali biti dovoljni elementi za okončanje kulture poricanja. Naravno, nisam naivan i ne očekujem prestanak kulture poricanja kao što ona ne bi prestala i da je donesena bilo koja druga presuda.

Sada bi ozbiljni ljudi različitih profesija, sa utjecajem u javnoj sferi, trebali svu energiju usmjeriti ka izgradnji povjerenja i pomirenja na način koji bi u konačnici trebao dovesti do suočavanja sa onim što se desilo. Moramo se svi zajedno, konačno suočiti sa dvadesetogodišnjim laganjem i prekinuti neprijateljske naracije, što je jako teško, jer su političari protiv toga i učiniće sve da se presuda iščitava u mitološkom ključu. Ali bijeg u mitologiju ne nudi spas.

Prvi korak je na političkom rukovodstvu Republike Srpske. Ako nije moguće suštinsko odricanje od Karadžića, kako je onda moguće, u političkom polju, tretirati presudu haškog suda protiv srpskog ratnog lidera samo i samo kao individualnu?