Nerzuk Ćurak: Licemjerno je tražiti od domaćih političara da sami rješavaju sve probleme

Povezani članci

• Dodik i Čović objavili rat Vašingtonu
• Jasmila Žbanić: Braneći pravo manjine, protiv nasilnika, mi štitimo svaku slobodu i svačije ljudsko pravo
• Bilježnica Robija K.: Čudomorstvo
• Preko sedam mora – preko sedam gora – preko Brazila – do Bosne i Hercegovine
• Kapitalizam je izrođeni sistem
• Samo plinovod kojega ne smije biti?

ŽURNAL: Osnovna tema Vaše knjige poprilično je povezana sa nedavno održanom konferencijom “Zapadni Balkan: napredak, stagnacija ili regresija” koju je u Sarajevu organizirao Centar za transatlantske odnose Univerziteta Johns Hopkins. Koliko ovakve konferencije mogu praktično podržati vašu tezu o neophodnom angažmanu međunarodne zajednice u rješavanju problema u BiH? Posebno ako se uzme u obzir da su ovaj skup značajno podržale SAD-e koje vi apostrofirate kao ključ rješenja problema u BiH.

-To je bila dobra konferencija jer je na neki način naglasila kako još uvijek postoje potencijali za zainteresiranost SAD-a za rješenje bosanskohercegovačke krize. Ne treba, pritom, predimenzionirati nivo zainteresiranosti SAD-a jer se ona izražava kroz hijerarhiju prisustva Amerike u BiH. Ovdje je bio pomoćnik državnog sekretara SAD-a i to je taj nivo zainteresiranosti Amerike. Bez ironije, ako ostanemo na tom nivou zainteresiranosti SAD-a neće biti nekih značajno velikih progresa, ali ni nekog velikog pada koji bi u konačnici značio disoluciju zemlje. Koliko to nama sada znači, to je neko drugo pitanje. Ova vrsta angažmana, poput ove konferencije, prvenstveno je rezultat zainteresiranosti nekih krugova izvan zvanične američke administracije i ne treba je potcijeniti. Jako je bitno to što u unutrašnjoj politici SAD-a think tankovi i opinion makeri imaju bitnu ulogu, pa se tako može održavati zainteresiranost američke administracije za BiH. Sve dok je BiH konstituirana kao mehanički zbir dva entiteta ja niti jednog trenutka ne sumnjam da Evropska unija ovdje može preuzeti vodeću ulogu. Fundamentalni je interes da se održava ta neka strateška veza sa SAD-om. Treba čak i biti dosadan kada SAD-e ne pokazuju dovoljno zainteresiranosti; treba pokušati snagom volje i svojih mislećih ljudi držati njihovu zainteresiranost za BiH.

ŽURNAL: U svojoj knjizi vi ste u nekoliko navrata objašnjavali kako je neodgovorno od međunarodnih predstavnika da očekuju od domaćih političara da oni promijene stanje u BiH. Ipak, i ova posljednja konferencija je pokazala da međunarodni predstavnici ne namjeravaju odustati od te “strategije”. Da li će i poruku sa ove konferencije domaći političari iskoristiti za novo iscrpljivanje BiH?

-Ne treba ovoj konferenciji davati preveliki značaj, u smislu kako će se ona reflektirati na politike u BiH. Zainteresiranost politika u BiH je bila na jednoj razini koja ne može dobiti prolaznu ocjenu. Neke političke stranke koje su bile prisutne na konferenciji su iskazale svoje ključne stavove ali značajan broj političkih stranaka ovdje ni na koji način nije participirao. Bilo je vrlo indikativno odsustvo Republike Srpske na ovoj konferenciji, u svakom pogledu. U smislu političkih stranaka, u smislu intelektualnih kapaciteta, nevladinog sektora… To je vrlo interesantna poruka koja korespondira sa jednom tendencijom antiamerikanizma koju razvija Dodik, što je potpuno iracionalno jer de facto su jedino SAD garant RS-a. Uvjeren sam, ipak, da je Phillip Gordon, iza scene, poslao poruke koje će neke politike ohrabriti a neke neće. U svakom slučaju, velike pomake ne treba očekivati. Naročito zbog inflacije tog stava koji ima većina međunarodnih predstavnika u BiH po kojoj domaći političari sve moraju sami uraditi. Što je veoma bezobrazno, licemjerno, bijedno… Al’ šta ćemo?! To je tako.

ŽURNAL: Koliko je zaista racionalno očekivati od međunarodnih predstavnika da se dublje, da ne kažem grublje, uključe u promjenu stanja u BiH?

-Sa stanovišta sigurnosnog menadžmenta BiH je vrlo uspješan projekat jer nije došlo do obnove nasilja. Po tom kriteriju se vrednuje da li nešto valja ili ne valja. Druga dimenzija, razvojna dimenzija, koja bi uticala da se ovdje razvije samoodrživa politička zajednica, to međunarodnu zajednicu mnogo ne interesuje. To je mjesto nesporazuma između nas – protagonista ove agonije i međunarodnih aktera. Sa našeg stanovišta, ovo je vrlo mučna situacija jer mi 15 godina stojimo u mjestu ali poruke međunarodne zajednice se mogu prevesti kako neće doći do nekog grubljeg angažmana međunarodne zajednice, izuzev ukoliko bi zaprijetilo direktno nasilje. Samo direktno nasilje može natjerati međunarodnu zajednicu na ozbiljniji angažman u BiH, a procjene ključnih aktera o tome kakva je situacija ovdje vrlo su površne. Ne postoje realni pokazatelji koji bi garantirali da će međunarodne snage uopće biti sposobne da odgovore na eventualno izbijanje direktnog nasilja. Sve su to parametri koji pokazuju kako se situacija u BiH neće promijeniti do daljnjeg.

BEZOBRAZLUK SAD-a I NAIVNOST EU

ŽURNAL: Očito je da zvanična američka politika pokušava prebaciti problem BiH na EU. Vi smatrate kako samo Amerikanci koji su kreirali ovakvu BiH mogu i da je naprave funkcionalnijom državom, odnosno da BiH ne može imati neovisnu politiku od Vašingtona sve dok je organizirana kao zajednica dva entiteta. Šta to konkretno znači u odnosu Amerike prema BiH?

-SAD su konstituirale Mirovni sporazum. Istovremeno, to je međunarodni pravni ugovor koji zbog takve međunarodno pravne legitimacije obavezuje međunarodnu zajednicu, pa tako i SAD da se pridržavaju tog Sporazuma. To implicira da su SAD obavezne da sačuvaju BiH. To je neki prvi aksiom.

Drugi aksiom je, mi ne možemo znati da li bi se SAD u nekom konkretnom političkom trenutku držale tog aksioma ili bi prepustile da se stvari razvijaju u nekom drugom pravcu. Nepobitna je činjenica da je samo globalna strategija SAD-a mogla zamisliti ovakav ustroj države, i to pod egidom da to može funkcionirati. Da je neko drugi bio ključni kreator Mirovnog sporazuma ne vjerujem da bi ova zemlja ovako izgledala. Niko drugi ne bi mogao ni zamisliti da bi ovako konstituirana zemja mogla funkcionirati. Dakle, SAD su konstituirale ovakvu zemlju. Priznavajući rezultate nasilja zaustavili su nasilje. Napravili su takvu konstrukciju države u kojoj su entiteti de facto države, a država de facto jedan virtualni entitet.

No, oni su mogli zamisliti ovakvu državu jer oni mogu zamisliti ulogu SAD-a kao zemlje koja takav projekat stalno gura naprijed. Kada je američki angažman ovdje bio intenzivniji tada se i BiH kretala naprijed. Otkada je Bosna prestala biti zona američkog strateškog interesa, zemlja de facto stagnira. Dobra je paralela sa Bliskim istokom i mirovnim sporazumom između Izraela i Palestine, odnosno arapskih zemalja općenito. Tamo već 60 godina nemamo mir nego mirovni sporazum kao supstituciju za mir. Ko je zamislio taj mirovni sporazum? SAD. Kada se situacija pomjera naprijed? Kada SAD to hoće. Slična je situacija i sa BiH. Najveći bezobrazluk SAD-a i najveća naivnost EU je da prihvate, da ovako uređena zemlja, koja nema nikakve veze sa Briselom i EU, postane problem Evropske unije. Dok mi imamo zemlju koja nije samoodrživa, koja je još uvijek u dejtonskoj fazi, Vašington mora imati ključnu ulogu. Svojim instrumentima, koji naprosto nisu dostatni za rješenje problema ovakve države, Evropska unija preuzima ili želi da preuzme vodeću ulogu u rješenjima problema BiH. I, tu nastaju krupni problemi. Obzirom da SAD stalno ponavljaju da je neupitna konstitucija zemlje sa dva entiteta i da se to nikada neće dovesti u pitanje, to znači da BiH stalno ostaje u Dejtonskoj fazi. Obzirom da je BiH stalno u Dejtonskoj fazi i da zemlja može ići naprijed samo uz angažman Vašingtona to onda znači da će Vašington stalno biti prisutan ovdje. Možda oni ne misle da je to tako ali ih mi moramo uvjeriti da je to tako, na osnovu znanstvene spoznaje. Bilo bi dobro da to i Brisel shvati, a ne da postavlja uvjete kakve postavlja Poljskoj, Mađarskoj ili Češkoj, a pritom BiH svojom unutrašnjom strukturom to uopšte ne može zadovoljiti.

ŽURNAL: Kažete da BiH bez SAD-a ne može u EU. Šta treba da se desi pa da Amerika prihvati tu obavezu?

-Na jednoj globalnoj ravni bi bilo pogubno da dođe do pucanja savezništva između SAD-a i Evropske unije, zbog bilo kojeg svjetskog problema, a naročito zbog krize u BiH. Ako bi došlo do pucanja te osovine, Zapad bi povijesno mogao da isklizne iz ležišta i da neke druge sile preuzmu primat. Ja to ne predimenzioniram, nego se pozivam na respektabilne naučnike koji o tome govore i koji vide da bi ovo stoljeće moglo biti stoljeće sumraka Zapada. Sa stanovišta BiH, to ne bi bilo dobro, bez obzira na moje intimno nezadovoljstvo Zapadnom politikom prema BiH. Želim da podvučem, kako postoje snage unutar EU, ili unutar nacionalnih politika unutar EU, koje žele da to savezništvo između SAD-a i EU, kada je u pitanju BiH, malo napukne. To se manifestira kroz snažno zagovaranje regionalzma kao generalno pozitivne stvari koji tretira entitete u BiH kao regionalne zajednice. Kroz jedan takav pristup, umjesto afirmacije države dobijemo afirmaciju entiteta, što u konačnici može završiti na razne načine. Smatram da EU ima vrlo loše think tankove, i sve je svedeno na puku tehničku ravan politike.

U tom smislu, imamo potpuno pogrešna procjene o situaciji u BiH. Najpogubnije bi bilo da Federacija postane saveznik Vašingtona, a Banja Luka saveznik Brisela. Zamislite samo tu situaciju. Ovo jeste jedan iracionalni scenario koji proizvodim iz čitanja nekih poruka iz političkog konteksta. Hoću da kažem kako postoje snage i u BiH i u EU koje bi željele da proizvedu takvo stanje. Uvijek se treba paziti teorija zavjere i ljudi trebaju znati da nismo ni na kakvom terenu teorija zavjere, kojih se ja inače ježim, nego da je sve ovo proisteklo iz mojih političkih procjena koje sam ja i ranije pravio i, na moju veliku žalost, one su skoro uvijek bile tačne.

ŽURNAL: Postoji li nešto što se zove Evropska vizija Bosne i Hercegovine, ili bolje rečeno Evropska vizija rješenja problema u BiH?

-Jel’ to vi mene zezate?! Odgovor je jednostavan: ne postoji Evropska vizija rješenja problema u BiH!

Ono što postoji je uvjerenje EU da se stalnim postavljanjem uslova tehničkog kapaciteta može izgraditi politička zajednica u BiH. Ja bih bio najsretniji da to tako može. Ako izgradnja političke, ekonomske i svake druge infrastrukture može povratno uticati na građane BiH da im ti materijalni interesi postanu važniji od simboličkih, niko ne bi bio sretniji od mene. Nažalost, ja u to naprosto nisam siguran. Petnaest godina se ovdje pokušava izgraditi država na način koji je krajnje naivan – ispunjavanjem raznih uvjeta žele stvoriti ustavni patriotizam i konsenzus građana o Bosni i Hercegovini, a mi smo sve dalje i dalje od toga. Nijedan politički akter neće javno da prizna notornu činjenicu: nemoguće je malim koracima popraviti tvrđavu koja je pogrešno napravljena. Istovremeno, ja znam da nema drugog načina da se popravi ta nakrivo nasađena tvrđava, zvana dejtonska Bosna i Hercegovina, nego upravo malim koracima. Dakle, iako ja ne vjerujem da je moguće malim koracima napraviti promjenu nama jedino to ostaje. Pa, tako i ja u javnom prostoru djelujem malim koracima znajući da generalne promjene političke strukture nema. Istovremeno, to znači da EU treba taj svoj tzv. tehničko-institucionalni pristup promijeniti u strateški pristup. Mada od toga nema ništa jer u Briselu puno bolje prolaze sufleri koji govore kako je situacija u BiH sjajna, kako se BiH sigurno kreće prema EU, kako je decentralizacija normalan proces… Naravno da je centralizacija normalan proces. Ja bih bio najsretniji čovjek da BiH bude jedna od najuspješnijih i najdecentraliziranijih država na svijetu. Međutim, ona je jedna od najneuspješnijih država i pogrešno decentralizirana država. Jedna hiperdecentralizirana država u kojoj gornji nivo vlasti ne zna šta mu radi donji i pritom donjem nivou vlasti uopće nije bitno šta taj gornji nivo vlasti o njemu misli. Vizija ne stanuje u Briselu i to nije dobra vijest za Bosnu i Hercegovinu.

RUSKI MIROVNJACI NA GRANICAMA REPUBLIKE SRPSKE

ŽURNAL: Rusija polako, ali sigurno, jača svoj uticaj na geopolitičkoj sceni. Vi smatrate da je njen uticaj u BiH dosta jak. Čak tvrdite kako, ukoliko u dužem vremenskom trajanju BiH ostane prost zbir dvaju entitetskih pseudo država, postoji mogućnost da na granicama entiteta RS jednog dana osvanu ruski mirovnjaci. Koliko je to izvjesno u postojećoj konstalaciji odnosa svjetskih sila?

-Naravno, vi razumijete da sam to iskoristio kao metaforu jer želim da ukažem na važnost analiziranja ruske uloge na Balkanu koja se ne smije potcijeniti. To više nije jedna minorna uloga iz Jeljcinovog perioda, nego je to uloga jedne zemlje koja želi da se zbiljski aktivira kao važan globalni geostrateški igrač. Prije nekoliko mjeseci sam imao dobar razgovor sa ambasadorom Harčenkom i uvjerio sam se u ono što sam i znao – Rusija je u BiH poslala jednog od svojih najboljih diplomata.

Zapadne zemlje u BiH uglavnom šalju, uslovno kazano, slabiju ligu ambasadora. To samo po sebi već nešto kazuje. Rusija šalje poruku kako je njoj ovaj prostor mnogo važniji nego samoj Evropskoj uniji. Ako vi pošaljete jednog od svojih vodećih diplomata u ovu perifernu zemlju, a zemlje koje su konstituirale ovakvu političku zajednicu šalju treću ligu, onda iz toga treba iščitati neke ozbiljne poruke. Ulogu Rusije ne treba precijeniti ali ne treba ni potcijeniti. Po nekom defaultu Sarajevo doživljava Moskvu kao nekog srpskog saveznika i u tom smislu se uopće ne promišljaju strategije i aktivne politike koje bi možda mogle uticati na promjenu tog političkog konteksta. Ne vidim nikakav razlog da Sarajevo ne pokaže veću zainteresiranost za suradnju sa Moskvom. Pogubno je da se zbog takvog djelovanja i u samoj javnoj sferi stvara dojam kako je Rusija završena priča i da se tu nikakvi novi parametri ne mogu uspostaviti, da se zna osovina Beograd – Moskva. Kao da se zaboravlja ključno načelo realpolitike, da su vječni jedino ineteresi. Mi smo jako slabi u tim strateškim promišljanjima.

ŽURNAL: Poprilično ste pesimistični po pitanju “domaćih snaga”. Napisali ste kako su nam potrebne “upravljačke elite koje gaje, kako bi to kazao Charles Darwin za Alfreda Russela Wallacea, iznimno dobroćudna i plemenita uvjerenja.” Međutim, smatrate kako ih nema ni na vidiku i da im se nećemo moći radovati ukoliko se pojave, jer to će biti siguran znak da je stigao Sudnji dan.

-Dejtonski politički poredak troši ljude. Ovakva konstitucija političke zajednice i najbolje ljude uništava. Mi imamo dva autarhična sistema, Federaciju i Republiku Srpsku. Imamo i treći sistem, to je državni nivo vlasti koji ja zovem treći entitet u BiH, ali entitet bez teritorije. Mi faktički imamo tri države u državi. Vrlo je teško u takvoj ambijentalnosti proizvesti jednu novu kreativnost.

Međutim, dok imamo jedan takav reducionistički ambijent, nema druge nego proizvoditi takve nove kreativne politike koje, iskreno, ne bi pale na pamet ljudima u nekim normalnim zemljama. Mi smo tu hendikepirani i ušli smo u jednu kolotečinu. Čak i kada dođe do promjena političkih odnosa, kada regresivne desne političke stranke zamjene progresivnije stranke, oni se suočavaju sa nenormalnim problemima. Da bi bile priznate kao politički subjekt moraju potpuno ličiti na nacionalističke partije. I u tom malom manevarskom prostoru političke partije, poput SDP-a, trebale bi da pronađu jedan novi prolaz kroz koji bi producirali novu političku energiju koja ne bi bila ponavljanje prethodnih praksi. Bojim se da za to nedostaje jedne zbiljske intelektualne elite. Kada pogledate taj lijevi spektar u BiH, teško da možete vidjeti neke originalne strateške ideje koje bi definirali idejama ljevice. Više se vodi ad hoc dnevna politika i to je glavni problem ove birokratizirane države. Mislim da bismo morali ići na jedno, najšire moguće educiranje javnosti o kvalitetima i vrijednostima ulaska u EU i šta to sve znači. Morali bismo pomjeriti rakurs sa ključne uloge političkih elita na neke druge strukture društva. Da se taj glas čuje u Briselu, Vašingtonu… Nekako se većina građanstva navikla na to da su političke elite te koje trebaju sve da rješe. To je malo neodgovorno i nefer prema tim samim političkim elitama, bez obzira da li oni to žele tako ili ne.

DA LI JE SA APRILSKIM PAKETOM PROPUŠTENA POVJESNA ŠANSA ZA BiH?

ŽURNAL: Da li bi BiH danas bila bliža ulasku u EU da je prošao Aprilski paket?

-Apsolutno. Smatram da je jedna od ključnih strateških grešaka u politici neusvajanje Aprilskog paketa. Put u pakao je popločan dobrim namjerama a uspjeh u politici mjeri se rezultatima. Nije politika samo, i samo ono što vi govorite. Politika je kada vi svojom retorikom proizvedete novo stanje. Za razliku od onih koji su odbili Ustavne promjene, oni nisu uspjeli da svojom retorikom proizvedu novo stanje koje je ta retorika tražila. Dodik je svojom retorikom uspio da proizvede novo stanje. Od trenutka kada su odbijene Ustavne promjene, Milorad Dodik je svojom retorikom proizveo novo stanje u BiH i afirmirao nanovo svoju poziciju.

Retorika je moćan politički instrument. Ali, ako vi koristite retoriku bez realnih političkih instrumenata koji tu retoriku na neki način mogu ugraditi u političko tkivo, onda ste vi, ustvari, neodgovorni. Činjenica, da smo mi krenuli u proces ustavnih promjena, značila bi da smo krenuli u proces nadogradnje dejtonske BiH kao nemoguće političke zajednice. Mi smo zakovani u nečinjenju. Da smo započeli taj proces, pa makar se on činio nekom i negativan, mi bismo započeli proces koji unutar geopolitičkih okolnosti koje su vladale, ne bi dozvolio disoluciju zemlje, a zemlja bi se polako izgrađivala na način da bi se dvije hiljade i neke godine značajan broj građana BiH identificirao sa Bosnom i Hercegovinom, makar na tim minimalnim ustavnim načelima ustavnog patriotizma. Ako nam je ta situacija za sva vremena izgubljena, onda neka se oni, koji su taj proces zaustavili, zapitaju da li su napravili pravu stvar ili nisu.

ŽURNAL: Kakve su šanse za Aprilski paket II ili kako vi to zovete “novi društveni ugovor”, koji se ničim ne bi referirao na Holbrookov mirovni sporazum?

– Minimalne. Ta moja ideja proizilazi iz mog utopijskog koncepta da se mogu pojaviti društvene grupe koje bi, mimo etno-nacionalističkog narativa, na jednoj klasno-socijalnoj paradigmi proizveli novo stanje u BiH. Nažalost, BiH u ovom trenutku uopće nema nikakvog povjesnog subjekta koji bi se mogao referirati na BiH a da građani različitih etniciteta to prihvate.

BiH nema integrativnog povjesnog subjekta. Čak i oni koji bi to željeli i koji to nastoje, blokirani su i limitirani su time što im drugi zabranjuju da to budu. Šanse da se konstituira novi društveni ugovor za BiH su minimalne. On bi postojao kada bi kultura kompromisa postala norma. Ali te kulture nema. Ključni zahtjev HDZ-a i SNSD-a je taj da je moguća i prihvatljiva smo ona Bosna i Hercegovina koja uvažava apsolutne interese etničke srpske politike i etničke hrvatske politike u BiH. Što znači da svaka politika koja želi BiH mora računati na to da je BiH moguća samo ako će se na svaki način dovoditi u pitanje interesi BiH, ili svedimo to na bošnjačku etničku grupu, dakle na interese bošnjačke etničke grupe. Prema tome, BiH je moguća samo ako oni koji su najviše zainteresirani za Bosnu i Hecegovinu pristanu na apsolutno pražnjenje BiH od državnog sadržaja.

S druge strane, hajmo reći, integrativne snage koje su za BiH apsolutno ne mogu da proizvedu politiku koja bi na drugoj strani mogla da izazove neki razdor, neko unutarnje cjepanje pa da se tamo pojave ljudi koji bi rekli: pa nije baš tako, nije valjda da je jedini način egzistencije BiH da ona ni na koji način ne uvažava interese onih kojijma je, navodno, najviše stalo do BiH. U takvoj situaciji nije moguć kompromis. Meni je žao što Sarajevo ne pokazuje jednu kreativnu političku energiju i antipolitičku energiju kojom bi se nametnuli kao jedna politička i kulturna zajednica koja nudi obećanje da je moguće izgraditi BiH u kojoj bi se svi osjećali ravnopravni. Sarajevom dominira jedna provincijalna svijest. Sarajevu nedostaju neke nove, kreativne ideje. Sarajevo mora unaprijed računati da će najbolje ideje, u kojima je, pretpostavimo, sve što se nudi tako dobro, tako nevino i čisto, biti dočekane na nož. Uprkos tome, takve ideje bi morale gotovo svakodnevno da fluktuiraju.

ŽURNAL: U svojoj knjizi zastupate tezu kako ni sami ulazak BiH u EU ne garantira opstanak države. Čak smatrate da povećava šanse za secesionizam. Ako je neulazak BiH u EU jednako poguban po državu kao i ulazak, da li to znači kako je BiH osuđena na nestanak?

– To je teško, bolno i važno pitanje. Ništa ne može nestati ako postoji subjekt koji to spriječava. Iz takvog stava je sasvim jasno da BiH povijesno gledano neće nestati. Međutim, kolika nam je utjeha ako to što neće nestati, nikako ne može da zbiljski nastane. Moramo proizvoditi nove energije gledanja na BiH, da je cijela BiH zajednička domovina svih nas. Vidite kako mi u javnom prostoru olako pristajemo na to da je Republika Srpska srpski entitet. Što ustavno nije tačno. Vidite koliko je ta Ustav irelevantan. Najvažniji je taj simbolički potencijal.

Simbolika je užasno važna. Ljudi se povijesno ubijaju iz simboličkih razloga. Kada bismo racionalno posmatrali povijest zaključili bismo kako je potpuno suludo da ljudi idu u rat, da je potpuno suludo nasilje, a sva povijest čovječanstva je povijest nasilja. Iracionalne stvari su jako važne. Mi u Bosni i Hercegovini zbog iracionalnih politika i iracionalnog odnosa prema zemlji stojimo u mjestu. Znači, nije nam neka utjeha što BiH neće nestati. Strašno je da ta činjenica ništa ne znači antibosanskim političkim elitama, imajući u vidu povijest BiH koja je uspijevala da opstane bez obzira na količinu nasilja koja se isporučivala prema BiH. Zar nije najbolje ulagati energiju u izgradnju BiH ako povijest svjedoči da, ma šta se radilo protiv te zemlje, ona će u nekoj formi preživjeti. Ovo što ću sada reći je bajka, ali ja se iskreno nadam da će jednoga dana ključne politike i ključni protagonisti biti oni koji BiH promatraju na način kako to radi Liberalno demokratska partija Čede Jovanovića.

ULAZAK SRBIJE U EU JE ODLIČNA VIJEST ZA BiH

ŽURNAL: Zastupate tezu kako Srbija i Hrvatska više ne trebaju biti garanti Dejtonskog sporazuma. Koliko je to realno s obzirom da nikada nisu iščezle pretenzije susjeda na dijelove BiH?

-Što se tiče Hrvatske ja smatram kako postoje otvorene mogućnosti da se jednim konstruktivnim djelovanjem i iz Sarajeva i iz Zagreba podrži izgradnja uspješne Bosne i Hercegovine. Mislim da Sarajevo može prema Zagrebu djelovati kvalitetnije. Mislim da se ponekad pored otvorenih vrata ide kroz zatvoreni prozor. S druge strane, Beograd je u permanentnom sukobu konzervativne i moderne Srbije. Bojim se da je usud Srbije da živi u tom procjepu, a da BiH zbog toga pati.

ŽURNAL: Da li približavanje Srbije Evropskoj uniji može promijeniti taj odnos Beograda prema BiH?

-Mislim da nema bolje vijesti za Bosnu i Hercegovinu od demokratske Srbije na putu u Evropsku uniju. Koliko god u jednoj emocionalnoj i subjektivnoj ravni nama bilo teško podnijeti da zemlja koja je generator rata i nasilja protiv BiH, prije BiH uđe u EU. Mada mi i sada već imamo pogrešne politike EU prema Srbiji. Oni misle da od Nikolića mogu napraviti novog Tadića. Ide se na to da se taj široki spektar konzervativne Srbije evropeizira, a to je opasno igranje na ivici. Mislim da bi mnogo pametnij za EU bilo da podrži LDP i slične političke opcije.

ŽURNAL: Obzirom da, kako kažete, u briselsku fazu mogu ući samo države u kojima između fakticiteta i suvereniteta stoji znak jednakosti, a da svima drugim treba mentor, kako natjerati OHR da ponovo preuzme svoju ustavnu ulogu u bh.društvu?

-Nedavno sam pročitao još jedan od opasnih i neuvjerljivih tekstova Mathewa Perisha gdje vidite tu infantilnost u odnosu prema Bosni i Hercegovini.

ŽURNAL: Da, ali ne treba zaboraviti da se radi o lobisti kojeg plaća Republika Srpska da promovira takve ideje.

-Pa, vidjeli ste i posljednji izvještaj ICG-a. Stvara se mreža mišljenja koja hoće da proizvede novo političko stanje. To političko stanje je najuže povezano sa sljedećim konceptima: ako ovo ne uspije što mi zagovaramo vrlo je moguće da se Bosna i Hercegovina pokaže kao neuspješna priča, pa šta. Naravno, na to se nikako ne može pristati, što implicira važnost uloge OHR-a. Ja i dalje smatram da se jasno mora odvojiti misija Evropske unije od misije OHR-a. Kada bi se to zaista desilo onda bi prestavnik Evropske unije bio zadužen za europeizaciju i briselizaciju BiH. Bio bi zadužen za taj institucionalno – tehnički aspekt: prilagođavanje i uvođenje kvalitetnih institucionalnih i pravnih normi, novih ekonomskih standarda… OHR bi bi zadužen za dejtonsku dimenziju Bosne i Hercegovine.

U suprotnom, ovako konstituisana zemlja će stalno od nekoga biti dovođena u pitanje. Da sam ja Milorad Dodik i ja bih stalno ovakvu političku zajednicu dovodio u pitanje. Ako SAD ne žele da napuste tu paradigmu unutrašnja konstitucije BiH – dva moćna entiteta, onda to implicira da je OHR dio te političko pravne strukture i na čelo takvog OHR treba da dođe Amerikanac. Ne kao instrument nacionalne politike SAD-a nego kao instrument međunarodne politike koja je pod dominirajućom auspicijom SAD-a. To bi bila nova poruka. Da vi na čelu OHR-a dobijete relevantnog, politički uticajnog Amerikanca to bi naprosto bila nova poruka silama opstrukcije u BiH.

SUD U HAGU NIJE DOPRINIO MEĐUNACIONALNOM POMIRENJU

ŽURNAL: Kakve uticaje na unutarnje odnose u BiH mogu imati eventualne presude protiv Karadžića i Mladića na Sudu u Hagu?

-Nikakve! Koncept Suda u Hagu je pogrešan. Smatram da se velikim ribama nije trebalo suditi u Hagu. Velikim ribama se sudi kao običnim individuama, pri čemu presude, recimo Miloševiću za granatiranje Sarajeva, Plavšićki, Krajišniku, Krstiću…, ni na koji način se ne referiraju na političke i vojne akcije koje su rađene radi realizacije određenog projekta. Njima se sudi kao običnim vojnicima. Ti ljudi nikoga nisu ubili. Koji je smisao presude tim ljudima ako nema nikakvog feedbacka toga. Bio sam poprilično iznenađen jednim unisonim nacionalizmom u Hrvatskoj nakon presude Gotovini i drugima. Oni su se uhvatili tih obrazloženja Suda o udruženom zločinačkom poduhvatu, pri tome zaboravljajući da se tu radi o presudama koje se tiču samo tih ljudi. Znakovito je da Srbija nikada nije tako reagirala na presude srpskim generalima i političarima. Sud u Hagu nije doprinio međunacionalnom pomirenju. Evo, koga zanima suđenje u Hagu? Je li to nekome interesantno? Je li to proizvodi u javnom prostoru neko djelovanje? Nema od toga ništa. Presude iz Haga nemaju političke refleksije. Niko od relevantnih igrača ne želi da se to reflektira na političkom području.

ŽURNAL: U svojoj knjizi navodite odnos ministra Keše, Islamske zajednice u BiH i Arzije Mahmutović, direktorice JU Djeca Sarajevo kao primjer upada nesekularnog društva u prostor sekularne države. Može li se to reći i za nedavni slučaj kada je ministar obrazovanja KS morao podnijeti ostavku zbog odluke koja se nije svidjela vjerskim zajednicama u BiH, posebno IZ-u?

-Da, to je bio još jedan upad u prostor sekularne države koji svjedoči o snazi i moći parainstitucionalnog djelovanja. Mi živimo u vrlo konzervativnom društvu. Najmoćniji instrumenti političke moći su najkonzervativnije snage. To se neće promijeniti sve dok ne izgradimo društvo sa profiliranom demokratskom političkom kulturom, a mi smo društvo deficitarno sa demokratskom političkom kulturom, tako da nam je suđen uticaj religijskih zajednica na državu. Ja nemam ništa protiv uticaja religijskih zajednica na društvo, u onoj mjeri u kojoj su oni protagonisti jedne društvenosti, kao i svako drugi. Međutim, oni vole uticati na državu jer je to povezano sa moći.

ŽURNAL: U jednom svom tekstu ste napisali kako je Milorad Dodik, negiranjem genocida u Srebrenici prešao na mračnu stranu. Da li neko sa te mračne strane uopće može biti relevantan sugovornik u razgovorima o budućnosti BiH?

-Tim svojim tekstom ja sam bio vrlo eksplicitan i ko želi može ga pročitati. Meni je jasno da Dodikovo negiranje genocida čak ne mora imati nikakve veze sa njegovim individualnim stavom. On ne mora biti jednak njegovom političkom stavu, ali njegov stav o nepostojanju genocida je politički stav kojim on naprosto želi da afirmira Republiku Srpsku. Da mi živimo u vremenu istinskih moralnih vrijednosti u međunarodnoj politici, njegov način na koji je on poricao genocid bio bi dovoljan za njegovu javnu suspenziju, bez obzira na podršku koju on ima. Nažalost, moral nema nikakvu ulogu u javnom djelovanju.

(zurnal.info)