Nerzuk Ćurak: Kako se ovoga nismo sjetili?

Povezani članci

• Dragan Stojković: Radovan – sramota dovijeka
• Osmislimo izbore!
• Za sedam dana počinje POINT 3.0 konferencija
• Zavidajmo ga šrafcigeru!
• Izvučeno tijelo i četvrtog rudara
• Izetbegović: Sa Angelom Merkel smo razgovarali o Izbornom zakonu i dolasku Erdogana

Bez institucionalnog izjednačavanja entiteta izbori za Predsjedništvo BiH u dvoentitetskoj državi oličenje su dubinske neravnopravnosti koju predloženi načini realizacije presude Sejdić – Finci samo skrivaju

Entiteti su kičma (post)dejtonske Bosne i Hercegovine. Smisao naših univerzalnih ljudskih života reduciran je na iracionalnu odanost zlatnom teletu koji se zove Federacija Bosna i Hercegovina i zlatnom teletu koji se zove Republika Srpska. Većina građana naše dvojne životinjske farme ispunjavaju svoje podaničke obaveze na način dostojan divljenja: nema te bijede, nema te agonije, nema te gladi, nema te smrti koja će prezrene stanovnike Dejtonlenda motivirati na pobunu protiv ključnog razloga našeg neuspjeha.

Taj ključni razlog, koji nas udaljava jedne od drugih, koji nam zabranjuje da mislimo, istražujemo i afirmiramo naše zajedničko porijeklo, koji nas priječi da istinski razvijemo transetničku kulturu konflikta, koji nas ubija bez želje da nas ubije, to je bipolarni politički poredak, dualni lokalni etnoteritorijalni nonsens, dejtonsko geopolitičko kopile, entiteti, majku im njihovu.

Budući da su sva umna nastojanja za promjenom unutrašnje strukture zemlje unaprijed osuđena na propast i da su na dejtonskoj klinici autentična lijeva skretanja čudo koje neće doći, dakle, ako smo definitivno svedeni na etničku krv i entitetske krvotoke, onda je vrijeme da se tom konačnom izrazu naše političke arhitekture udahne pravi smisao, onaj koji će entitetskim prvacima omogućiti razvoj novih ideja, kardeljevski rečeno, novih pravaca razvoja entitetskih politeja, jer ako ne možemo protivnika pobijediti čak ni argumentima kruha, ako ne pomažu ni igre gladi, onda nam kao najpogodnije sredstvo borbe, ostaje dugi marš kroz institucije.

Za potrebe ovog teksta razmotrit ću prvu fazu tog marša kojom se zahtijeva porast pravednosti unutar institucionalnog dizajna dejtonske političko-pravne instalacije. Da bi ova Bosna i Hercegovina i dalje trajala po svom krucijalnom novouspostavljenom načelu – kao zajednica dva entiteta i tri konstitutivna naroda, da bi taj politički etos – na kome naročito insistira srpska etnopolitička i etnokulturna elita entiteta Republika Srpska a prati je debosnizirana bošnjačka nacionalistička elita kojoj nije mrsko da sve ostane ‘vako – zadobio novi smisao koji računa na prostiranje pravednosti i prema onima koji su isključeni iz hegemonih entitetskih nacrta, nužnost prvog reda je institucionalno redizajniranje entiteta kako bi ta najvažnija, najsnažnija i najbitnija struktura vlasti u Bosni i Hercegovini bila identična i uz Vrbas i uz Miljacku.

Upravo je pomenuta floskula o dva entiteta i tri konstitutivna naroda rodno mjesto zahtjeva za entitetskom institucionalnom identičnošću, jer ta ingeniozna kovanica implicira da su entiteti generička mjesta ravnopravnosti konstitutivnih naroda. To znači da FBiH i RS moraju izgraditi isti ustavni poredak.

Prvo pitanje kojim treba otvoriti debatu o ustavnoj istosti entiteta tiče se načina provođenja presude Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u predmetu Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine. Zašto? Ustavna arhitektura Bosne i Hercegovine i kod izbora članova Predsjedništva BiH potvrdila je favorizaciju entiteta, jer se upravo sa teritorija entiteta biraju narodni predstavnici, Srbin iz Republike Srpske te Hrvat i Bošnjak iz Federacije.

Budući da je taj način izbora nepravedan, kako sa stanovišta konstitutivnih naroda, tako i sa stanovišta ostalih građana, presuda strazburškog suda zahtijeva ispravak krivog biranja, ali taj ispravak, traje li traje, sa tendencijom da traje i uvjerenjem političkih lidera da će baš da traje.

“Građanski” pokušaj srpskih i bošnjačkih narodnih predstavnika da se presuda Evropskog suda za ljudska prava riješi brisanjem etničke odrednice za one koji se biraju, tako što će ustavna norma koja regulira izbor srpskog člana Predsjedništva BiH iz RS-a te hrvatskog i bošnjačkog člana iz Federacije, biti zamijenjena formulacijom koja ne preferira etničku pripadnost kandidata, kako bi i Ostali mogli biti kandidirani i birani, naišao je na žestoki otpor hrvatskih političkih predstavnika koji su na to iznenadno građanstvo surih nacionalista reagirali manjinskim refleksom u Federaciji i potpunom predajom u Republici Srpskoj za koju hrvatski nacionalisti iskazuju interes baš kao da je u pitanju Bugarska a ne Bosna i Hercegovina.

Taj hrvatski redukcionizam de facto je provođenje presude iz Strasbourga a koja se odnosi na BiH, odnosno na njene entitete, smanjio samo i samo na Federaciju, što su makijavelistički gremij međunarodnih predstavnika i entitetskocentralistička vlast Milorada Dodika zdušno podržali, izmještajući problem izbora članova Predsjedništva BiH iz Republike Srpske, što je radikalna afirmacija nove nepravednosti kojom se od Federacije traži da pokuša biti šampion ljudskih i etničkih prava a od Republike Srpske, de facto, ne traži se ništa.

Postaje očigledno da nije moguće nanovo afirmirati entitete kao ključne poluge nove Bosne i Hercegovine ako oni nisu jednako pravedni i jednako ustavnopravno kapacitirani. Gdje leži šansa za afirmirajuću promjenu entiteta u ovom početnom koraku na dugom maršu kroz entitetske institucije? Tu šansu proizveli su partijski lideri vodećih bh. stranaka koji su, a da toga uopće nisu svjesni, stvorili inicijalne uvjete za afirmaciju nacionalnih prava u oba entiteta, jednim lakonskim a obavezujućim političkim stavom.

Naime, kroz briselske principe o implementaciji presude Sejdić – Finci, politički lideri iz BiH obavezali su se da će se dogovoriti o izbornim modalitetima koji će ispuniti legitimna prava „konstitutivnih naroda“ i „drugih“. Prevedeno u političku normu – političari su se dogovorili da jedan narod neće birati političke predstavnike drugom jer je legitimno pravo konstitutivnog naroda da bira svoje predstavnike.

Nećemo ulaziti u druge finese, kao što je pravo birača da bira koga hoće, ali konstitutivnost naroda pojavljuje se kao naročita pravna apstrakcija koja zahtijeva da bude materijalizirana sukladno ustavnopravnoj konstituciji zemlje koja, istaknimo još jednom, fundamentalno počiva na entitetima koji su zajednice konstitutivnih naroda. I u ravni formalne ali i pravne i političke logike to znači, a na tragu obaveze političkih lidera koju su preuzeli kroz briselsko – budimpeštansko – praško – sarajevsko meandriranje i na tragu javnih stavova tih istih političkih predstavnika, da jedan narod neće drugom birati predstavnike i da više nije moguće imati izbor za članove Predsjedništva BiH po principu koji negira volju bilo kog konstitutivnog naroda.

To znači, apostrofirajući da za konstitutivnost nije uopće relevantna kategorija brojnosti naroda, već je to kategorija novije pravnopolitičke historije BiH, da se u Predsjedništvo BiH moraju birati tri predstavnika konstitutivnih naroda iz Federacije i tri predstavnika konstitutivnih naroda iz Republike Srpske! Sa takvim izborom članova Predsjedništva BiH, tek se u punom smislu zadovoljava  norma konstitutivnosti, saobražena ovom vremenu i ovoj ustavnoj strukturi zemlje.

To, koliko kog naroda ima u BiH  potpuno je pravno i politički irelevantno, ako se ne želi, a očigledno da se ne želi, graditi građanska politička zajednica. I Hrvati i Bošnjaci u RS-u moraju stoga zahtijevati da biraju svoje predstavnike za Predsjedništvo BiH, kao što to moraju učiniti i Srbi u Federaciji, jer ako nije tako, to je negacija sporazuma po kojemu jedan narod ne može birati predstavnika drugom. Također, to je negacija dominirajuće ustavne pozicije entiteta koji, negirajući unutrašnju entitetsku konstitutivnost, negiraju sebe kao entitete i zahtijevaju svoje dokidanje. U političkoj realizaciji ovako shvaćene konstitutivnosti, najvažnije je osigurati uvjete da izabrani predstavnici konstitutivnih naroda u entitetima ne budu marionete većinskih konstitutivnih politika, dakle, da ne budu Sejdo Bajramović.

Razumno je i pravedno nadati se pojavi inicijative kojom će, na tragu briselskog i drugih sporazuma i dogovora bh. političara, Hrvati i Bošnjaci kao konstitutivni narodi u RS-u, tražiti da im neko drugi ne bira člana Predsjedništva BiH iz RS-a, što implicira drugačiji format izbora za Predsjedništvo BiH iz Republike Srpske. Također, očekivati je da i Srbi u FBiH isporuče zahtjev za konstitutivnim predstavljanjem u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine. Što da ne, samo mi recite, što da ne?

Što se tiče ostalih, oni su eksteritorijalna zajednica individua apstrahirana od teritorijalnog principa. Nemaju svoju teritorijalnu jedinicu, pa sedmi član Predsjedništva treba biti autentični predstavnik Ostalih (pojam koji supsumira sve što nije konstitutivno) koji se bira sa teritorije cijele BiH. Tek sa ovom sedmočlanom postavom konstitutivnost naroda kao sui generis političko načelo prevedeno u pravo biva u državi entiteske dominacije izraz etnopolitičke pravednosti i pravednosti prema drugima. Istovremeno, to ovu siromašnu državu, uzročno-posljedično, poskupljuje do granica pucanja, pa je stvarna pravednost konstitutivnosti naroda dubinska socijalna nepravednost, koja povećava armiju bijednih i gladnih.

Ali, šta ćemo? U ovoj zemlji se načelo konstitutivnosti naroda tretira kao preskripcijsko načelo, kao norma koju su Južni Slaveni donijeli sa sobom u vremenu velikih seoba, pa je red da to načelo, na slavu naših slavnih predaka dovedemo do pravnog apsoluta.

Ne možemo stati na pola puta!

Prethodni stav unaprijed računa da će ovaj princip pravedne distribucije konstitutivnosti kod izbora članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine nastaviti svoje širenje i na druge institucionalne elemente dejtonskog političkog i pravnog poretka, što će u konačnici od Bosne i Hercegovine napraviti najskuplju svjetsku državu u kojoj ni prosta reprodukcija neće biti moguća. To je konačni trenutak u kojem će apsolutno realizirana konstitutivnost naroda preći puni krug i zgaditi princip konstitutivnosti i Hrvatima i Srbima i Bošnjacima, pa će i Hrvati i Srbi i Bošnjaci kroz građansku pobunu morati zahtijevati samoodrživu političku zajednicu.

Budućnost je tu, samo je treba prepoznati i izdvojiti. Naravno, sav ovaj konstitutivni galimatijas budućnosti može biti izbjegnut izgradnjom složene, pravedne, visokodecentralizirane, na razložnom pluralizmu (u Rawlsovom smislu) zasnovane države koja je uzoran i jednak servis svim svojim građanima u svakom pogledu i na svakom dijelu zemlje. No, Bosna i Hercegovina operirana je od elita koje hoće jednaku zemlju za sve, pa smo očigledno primorani do jednakosti doći okolnim putem, novom etatizacijom entiteta.

Tek će potpuna, apsolutna i sveobuhvatna realizacija konstitutivnosti naroda na ovom ili sličnom tragu, dati smisao našim entitetima, smisao koji ih u političko polje privodi kao čisti besmisao, kao sistemske lupeže.

Čekajući smrt entiteta dižem obje ruke za njihovu novu birokratizaciju afirmacijom konsenzualnog stava bh. političkih predstavnika da jedan narod neće drugom birati člana Predsjedništva BiH? Šta čekate Srbi u Federaciji? Šta čekate Hrvati i Bošnjaci u Republici Srpskoj?

Buka