Nerješiv problem: Potpuna bezosjećajnost prema žrtvama vlastitih zločina

Povezani članci

• SDP u potrazi za sobom
• Dodikova demagogija o pomirenju
• Ešref Kenan Rašidagić poručio Josipoviću: Priznajem,kriv sam što sam živ
• Heni Erceg: Jedna fotografija
• Libela za ravnotežu idiotizma
• Represija kao dio diskursa moći u romanima Meše Selimovića

Jasno je šta je tu pravda za Hrvate, a šta za Bošnjake. Za prve su članovi šestorke časni i nevini ljudi, koji su branili svoj narod, dok drugima ni smrtna kazna Prliću i društvu ne bi bila dovoljna.

Piše: Gojko Berić

Nakon oslobađajućih presuda hrvatskim generalima Gotovini i Markaču i, pogotovo, generalu JNA Momčilu Perišiću, koji su u prvostepenom postupku kažnjeni u rasponu od 18 do 27 godina robije, postalo je jasno da nijedna sljedeća presuda ovog suda ne može predstavljati iznenađenje. Zašto bi onda bile šokantne – a takvim ih doživljavaju i žrtve i ovdašnje pristalice Tuđmanove politike – presude koje su izrečene šestorici bivših visokih političkih i vojnih dužnosnika samoproglašene Hrvatske republike Herceg-Bosne. Lične i kolektivne emocije sa kojima su presude dočekane, to je već nešto drugo. Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić dobili su ukupno 111 godina zatvora, dok je Tužilaštvo tražilo 240 godina. Ako se ima u vidu da je samo u Ahmićima ubijeno 116 muškaraca, žena i djece, ispada da su ratni vladari života i smrti u Hercegovini za svakog ubijenog civila bošnjačke nacionalnosti zaradili tek po godinu dana zatvora.

Osuđenu šestorku čine po mnogo čemu različiti ljudi. Ujedinio ih je, kako se navodi u presudi, “udruženi zločinački poduhvat”. Stvar je psihologije i psihijatrije, a prije svega literature, da objasne kako je bilo moguće da se svi oni istovremeno nađu na istom odvratnom poslu. Ako je jednom predratnom društvenom marginalcu Berislavu Pušiću silno godilo što je postao neko i nešto time što je ustoličen za nadzornika svih zatvora i logora u Hercegovini, šta je u to krvavo kolo dovelo jednog natprosječno inteligentnog i afirmisanog stručnjaka kakav je bio Mostarac Jadranko Prlić? Ili jednog darovitog umjetnika Slobodana Praljka, koji se u ratu prometnuo u generala, čineći sve ono protiv čega se kao umjetnik morao duboko buniti? “Moja savjest je čista”, rekao je Praljak u završnoj riječi na kraju maratonskog suđenja. To je bio kraj svake nade da je ovaj čovjek sposoban da suosjeća sa žrtvama i pokaje se. “Časni sude, nisam kriv”, bila je fraza kojom je Prlić skrivao svoje kukavičko bježanje od odgovornosti i koja se mnogo puta čula u sudnicama Tribunala.

Prošlo je punih devet godina otkako je ova šestorka dobrovoljno otišla u Haag, a dvije godine od završetka suđenja. Glasnogovornica Tribunala priznaje da je to bio neuobičajeno dug proces, jedan od najznačajnijih u istoriji Haškog suda, ali to opravdava njegovom složenošću. A stvar još nije završena. U dugim pauzama, između dva suđenja, Prlić i društvo puštani su na slobodu, neki od njih su, navodno, ljetovali na Jadranu, pa je i priča o značaju ovog suđenja postepeno gubila na vjerodostojnosti. Lična sudbina ovih ljudi nije više važna nikome osim njihovim porodicama i prijateljima. Službena Hrvatska danas ima mnogo prečih poslova i najradije bi da oni što prije budu zaboravljeni. Niko od njih nije ubica, ali su im stope itekako krvave. Nema sumnje, bili su do kraja odani Tuđmanu i njegovim političkim ciljevima u Bosni i Hercegovini. Bio je to projekt koji se nije mogao ostvariti bez brutalnog etničkog čišćenja, ubijanja, silovanja i pljačke, bez logora i zatvora, a vjerski i etnički šovinizam bili su pogonsko gorivo njihovih izvršitelja. Tuđman, Gojko Šušak, Mate Boban i general Janko Bobetko odavno su mrtvi, pa će umjesto njih račun platiti Jadranko Prlić i društvo.

Slušam na televiziji kako novinari postavljaju svojim sagovornicima jedno na prvi pogled zanimljivo pitanje: hoće li se, i kako, ove presude odraziti na odnose Hrvata i Bošnjaka u BiH? Izrečene presude nisu stvar ni jednih ni drugih, njih je izrekao Međunarodni sud, u čijem opisu poslova nije ni da miri ni da dodatno zavađa narode bivše Jugoslavije. Ako je Mostar slika i prilika tih odnosa, oni su u političkom i svakom drugom smislu takvi da ne mogu biti gori. To je poznato svakom čitaocu novina. Moj prijatelj, logoraš iz Dretelja i povratnik u svoj stan u zapadnom dijelu Mostara, kaže da poznaje samo jednog Hrvata koji redovno odlazi u drugi dio grada. Vlasnici dućana oko Starog mosta reći će vam da Hrvati s desne obale Neretve ne prelaze preko čuvene ćuprije. Reći, dakle, da će haška presuda relaksirati odnose između dvije etničke zajednice, potpuna je besmislica. Očekujući vijest dana iz Haaga, u Mostaru su se okupili predstavnici udruga Domovinskog rata, čuvari pečata neprežaljene Herceg-Bosne, dok su u istom gradu, kao i u Širokom Brijegu i Čitluku održane molitve “za pravdu”. Jasno je šta je tu pravda za Hrvate, a šta za Bošnjake. Za prve su članovi šestorke časni i nevini ljudi, koji su branili svoj narod, dok drugima ni smrtna kazna Prliću i društvu ne bi bila dovoljna.

Postoji na ovim prostorima jedan problem koji je naprosto nerješiv – potpuna bezosjećajnost prema žrtvama vlastitih zločina, u ovom slučaju bošnjačkim. To je plod civilizacijske nezrelosti balkanskih naroda, koji svoje nesporazume rješavaju isključivo ratom. Možete vi prvoborcima Domovinskog rata za veliku Hrvatsku, nekadašnju Banovinu, do besvijesti podastirati nebrojene dokaze – govore, izjave, transkripte, televizijske snimke – o Tuđmanovim planovima za podjelu BiH ili o zločinima HVO-a i Naletilićeve Kažnjeničke bojne, možete ih podsjećati na bizarnu činjenicu da se koncentracioni logor Dretelj, logor smrti, nalazio manje od sat hoda od kipa Gospe od Međugorja, ali od toga neće biti nikakve koristi. Njima i danas zvone u ušima Tuđmanove riječi: “Hrvatski muževi koji su zemlju oslobodili od zla ne mogu biti pozivani na odgovornost”. Ova haška priča mogla bi nositi naslov: “Epizoda iz života Tuđmanovih likova”. A iz te epizode isplešće se još mnoge potpuno različite priče.

Oslobođenje