Nepodnošljiva lakoća srebreničkih tabuta
Povezani članci
- Izazovi crnogorskog “odgovora”
- Protest protiv femicida u Beogradu: ‘Nijedna žena više’
- Escobar: BiH ima korupcijski, a ne etnički problem
- Gnjatović: “Više radnika je svjedočilo da je direktor ošamario invalida amputirca”
- Senja Perunović: Blještavilo i cijeđenja
- Viktor Ivančić na FALIŠ-u: U Hrvatskoj se nacionalna kultura postavlja kao bodljikava žica
Foto: Tarik Samarah
Gledam svake godine kako tabuti prekrivaju užas zločina koji se desio u Potočarima. Zamslite da su tabuti izrađeni prema stvarnim potrebama. Koliki bi bili? Stane li čovjek u kutiju cigareta? Pakovanje adidas tena? Šta je ostalo od kostiju srebreničkih muškaraca? Možda je u njima jedna ledena ruka koja nije uspjela zagrliti posljednji put, možda donji dio vilice koja nije osmijehnula svoj zadnji osmijeh, možda noga koja nije zakoračila u pravom smijeru i otišla u pravcu svog dželata, npr. zakoračila u fabriku akumulatora smatrajući zgradu UN-a imunom na ubistvo.
Ljudsko tijelo u prosjeku sadrži 208 kostiju. Najizdržljivijeg tkiva koje održava ljudsku konstituciju. Kada jedna nedostaje govorimo o deformitetu ljudskog tijela. Najjača kost u čovjekovom tijelu je bedrena kost, navodno jača od betona, pa čak je i ona apsurdno slabija od užarenog olova. Prema zvaničnim podacima u srebreničkom genocidu ubijene su 8372 osobe, to je 1.741 376, slovima milion sedamsto četrdeset jednu hiljadu tristo sedamdeset i šest kostiju.
Prema nedavnoj presudi suda u Holandiji, holandski bataljon kriv je 30% za smrt 300 muškaraca koji su odvedeni iz fabrike akumulatora jula 1995. godine. Radi se o onim muškarcima koji su se u momentu pada Srebrenice uspjeli pronaći unutar baze UN-a. Iz baze Ujedinjenih nacija (pokušajte zamisliti zgradu UN-a u NY) holandski vojnici su pomagali bosanskim Srbima da identifikuju te potom odvedu sve muškarce. Očiste bazu UN-a od muškaraca, muslimana. Kontingent holandskog bataljona povinovao se naredbama podivljalog Ratka Mladića podredivši Ujedinjene narode jednom psihički bolesnom čovjeku. Koliko je 30 posto% od čovjeka? Ako računamo prema kostima ispada da je to 68 kostiju, možda je Holandija kriva za gornji dio trupa, šaku i nadlakticu? Možda za donji dio vilice, vrat i lijevo rebro? Možda za osmijeh, stisak ruke i poneki zagrljaj. Ostalo je na Srbima i valjda na Bošnjacima. Nijedan dio ove presude ne skida odgovornost sa snaga RS-a, samo određuje postotak saučesništva holandskog bataljona u zločinu. Zločinu genocida da prostite, kojeg se eto, i postotkom može odrediti i sprovesti.
Jučer su u Potočare dopremljeni posmrtni ostaci 71 osobe stradale od srpsko/holandskog zločina ili srpsko/uenovskog zločina da budemo precizni pri upiranju prstom. Nije Holandija samostalno odlučivala o sudbini deset hiljada muškaraca iz srebreničke klaonice. UN je presudio da bosanski muslimani nisu zaslužili da prežive prodor snaga VRS u Srebrenicu.
I ove godine većina ljudi koji žive u BiH neće uspjeti, ma koliko se trudili, tokom jula bar jednom ne ugledati kadar sa srebreničkim tabutima, okrenuti glavu od Srebrenice i “dosadnog genocida”. Krajnje je vrijeme da se marketinškim trikovima i zabavnim sadržajem obogati komemoracija i kolektivna dženaza kako bi prestala smarati s jednom te istom pričom. Nije loša ova Facebook novina live kojom se može izreć el Fatiha ili drmnuti lajk, daje osjećaj učestvovanja. Svi oni koji pogledaju bar jedan kadar neka se zapitaju zašto je tako lako nositi tabute na kolektivnim dženazama. Pitate li se koliko je ustvari kostiju u tom zelenom tabutu? Gledam svake godine kako tabuti prekrivaju užas zločina koji se desio u Potočarima. Zamslite da su tabuti izrađeni prema stvarnim potrebama. Koliki bi bili? Stane li čovjek u kutiju cigareta? Pakovanje adidas tena? Šta je ostalo od kostiju srebreničkih muškaraca? Možda je u njima jedna ledena ruka koja nije uspjela zagrliti posljednji put, možda donji dio vilice koja nije osmijehnula svoj zadnji osmijeh, možda noga koja nije zakoračila u pravom smijeru i otišla u pravcu svog dželata, npr. zakoračila u fabriku akumulatora smatrajući zgradu UN-a imunom na ubistvo.
Ilustracija: Šukrija Meholjić