Nepodnošljiva lakoća iskrivljivanja

Povezani članci

• Sevdalinka, srma i zlato
• Osuđuju radikalizam a veličaju NDH
• Esad Bajtal: U ime sjećanja i podsjećanaja na ratne devedesete, ovako više ne može
• ŠJORA FILE I UTOPLJENI ISUS
• VIKTOR IVANČIĆ: NAŠ KREŠO
• Večeras Dani slovenačke kulture u Muzeju

Foto: Mathieu Soete

Piše: Marko Karamatić

Narodnosna inventura. Tijekom prve polovice listopada 2013, nakon 22 godine, u Bosni i Hercegovini proveden je popis stanovništva, premda je uobičajeno da se to čini u ritmu svakih deset godina. Zadnji je bio 1991. Politički čelnici nacionalnih zajednica nisu bili u stanju ranije se dogovoriti o njegovu održavanju. Pa i nakon dogovora izražavali su bojazan o mogućim manipulacijama. Nacionalne stranke su se u provedbi popisa vidno angažirale, jer im je bilo stalo da njihova strana ne bude iz bilo kojih razloga zakinuta. Stoga su uoči popisa davali precizne upute o izjašnjavanju. Jednako su postupali i predstavnici vjerskih zajednica. Bosanskohercegovački biskupi su poručili vjernicima da se prilikom popisa izjasne da su po nacionalnost Hrvati, vjeroispovjedno katolici, a da im je jezik hrvatski. Sve je donekle nalikovalo atmosferi parlamentarnih izbora, s neobičnim pozivom – izađite na popis!

No, bilo kako bilo, popis je proveden. Iznesene su i prve procjene o rezultatima. Ako se pokažu točnima, Bosna i Hercegovina ima 3,8 milijuna stanovnika, što je za oko 13% manje u odnosu na zadnji popis (1991) kada ih je bilo 4.337.033. To je rezultat zadnjega rata (velik broj stradalih i iseljenih). Osobito se smanjio broj Hrvata, kojih je danas za jednu trećinu manje od zadnjega popisa kada ih je bilo 760.852. To i nije neko iznenađenje. Razlozi za to su poznati. Samo s prostora srpskoga entiteta, ponajviše iz Bos. Posavine, protjerano je oko 200.000 Hrvata od strane srpske agresorske vojske ali i uz asistenciju službene hrvatske politike. Dio ih je svoje zavičaje napustio pred progonom od strane Bošnjaka u vrijeme bošnjačko-hrvatskog sukoba (1993). O tome se mnogo zna. Pa ipak ima ih koji na sve to gledaju protivno evidentnim činjenicama. Tako, na primjer, glavni urednik Večernjeg lista (izdanje za BiH), Jozo Pavković, piše kolumnu pod naslovom „Više je BiH protjerala Hrvata za dva desetljeća nego Turci stoljećima“, te nastavlja: „Statistika upozorava – Turci i komunisti pogubni su za Hrvate-katolike. I daytonska BiH. Nikada u povijesti nije zabilježen tako drastičan demografski pad kao u ovih posljednjih 20 godina. Za to vrijeme u BiH je nestalo 30 posto Hrvata ili četiri posto od ukupnog stanovništva. Ono za što su Turcima trebala stoljeća Sarajevu je uspjelo za dva desetljeća.“ (Večernji list, 29. 10. 2013.). Tako Večernjakov urednik!

Da se ovdje radi o iskrivljivanju činjenica, suvišno je objašnjavati.  Ipak, daleko je čudnije da se pred ovdašnju javnost, koju se inače nemilice zaluđuje, uopće može izaći s takvim pričama. Ciljano se pritom zaobilazi svaki spomen Banje Luke, gdje danas vladaju oni koji su stotinama tisuća Hrvata (i Bošnjaka) oteli zavičaj. Izgleda da to ima neko svoje objašnjenje. Naime, entitetski vođa M. Dodik je Večernjakov ‘pečatlija’, on uz to dobrohotno i milostivo udijeli i pokoji orden, obeća potporu trećem entitetu i time nekima razgali duše, gradi blisko savezništvo s čelnikom stožerne stranke – a sve to, makar je beskrajno licemjerno i lažno, ima odjeka na pisanje urednikove kolumne! Kako prozvati takvoga prijatelja i saveznika i reći da su on i njegovi protjerali Hrvate iz zapadne Bosne i Posavine i tako počinili genocid, a da se pritom ‘nepromišljeno’ ne ugrozi politička idila!? Tu je ulogu uputnije predati Sarajevu! I u tome nema slučajnosti!

Falsifikat je, ili notorno neznanje, i urednikova tvrdnja da nikada u povijesti nije zabilježen tako drastičan demografski pad katolika Hrvata u BiH. Naime, nakon Bečkoga rata između Austrije i Osmanskoga Carstva (1683-1697), s područja današnje Bosne i Hercegovine izbjeglo je više od 80 tisuća katolika u Prekosavlje i Dalmaciju, a ostalo ih je tek oko 20 tisuća s tri franjevačka samostana i tridesetak franjevaca – što je neusporedivo teži demografski gubitak od ovoga nad kojim urednik lije krokodilske suze.

Večernjakov urednik s nekom čudnom lakoćom iskrivljuje stvarnost. Time nimalo ne pridonosi stvaranju povjerenja među ljudima kojega je ionako premalo u ovoj zemlji. A pitanje je koliko je i njemu do takvoga nečeg stalo!

Papirnata pripadnost.  U ratnom i poratnom vremenu u našoj zemlji sve se više gleda na nacionalno određenje i, štoviše, ‘mjeri’ se intenzitet nacionalnog osjećaja. To se podjednako događa u svim etničkim zajednicama. Ni Hrvati nisu iznimka! Tako uz obične, normalne, Hrvate imamo i one prave, velike, nedostižne… Mnogo je među njima onih koji su svoj nacionalni identitet prije rata skrivali ili sasvim zanijekali. Nije im bio isplativ! Međutim od 1990-ih oni su u dobro pripremljenom nacionalnom ‘sprintu’ pretekli obične Hrvate i postali hrvatske vedete, visoko izdižući nacionalni barjak. Nitko im ravan u hrvatstvu! Nekima se ono posebno isplatilo jer je ‘urodilo’ pravim bogatstvom  (kuće, raskošne vile, stanovi, umjetnine, automobili…).

Tako su iznenada problem postali oni obični i drukčije misleći Hrvati, jer su u očima velikih i pravih nacionalno ‘neosviješteni’, izdajice i kvislinzi! Oni ne ističu svoju pripadnost i ne mašu nacionalnim barjakom! Na njih upozoravaju revnosni prokazivači. Među njima je i urednik Katoličkog tjednika iz Sarajeva, Josip Vajdner. Opisao je pojavu „papirnatih Hrvata“ koji su se domogli domovnice i putovnice Republike Hrvatske kako bi mogli nesmetano, bez vize, putovati na Zapad, dakle, radi vlastite koristi. „Velika je većina takvih bila sretna i šutjela. Međutim bilo je i onih koji su javno obrazlagali svoje ‘papirnato hrvatstvo’. Među njima i jedan (ili više njih) ‘sarajevski’ fratar koji je u jednoj TV emisiji objasnio kako mu putovnica upravo služi da može putovati, ali mu ništa ne znači.“ (Katolički tjednik, 6. 10. 2013).

Zaista čudno, koristi je za putovanje – ali mu ništa ne znači!? I nitko drugi doli baš fratar, sarajevski, i više njih! Tako se urednik uključio u orkestar bizarnih nadzornika nacionalnog pravovjerja u Bosni, kakvi su, primjerice, J. Krišto i N. Raspudić. Odlučio je mjeriti nečiji osobni intenzitet hrvatstva, baš na primjeru franjevaca koji po svijetu putuju s hrvatskim putovnicama! Suvišno je govoriti da hrvatski državljani, pa i oni iz BiH, imaju u hrvatskom Ustavu utemeljeno pravo na putovnice, a one služe kao uobičajene putne isprave radi identifikacije, a ne za mjerenje intenziteta nacionalnog osjećaja vlasnika putovnice. To je barem jasno!

Na kraju, evo poruke svim sadašnjim i budućim mjeračima bosanskoga hrvatstva: Povijest hrvatske sastavnice bosanskohercegovačke kulture i duhovnosti, sve od srednjega vijeka pa do novijeg vremena, jest eminentno povijest kulture i duhovnosti bosanskih franjevaca i njihova katoličkog puka. Oni se time punim pravom legitimiraju kako u kulturnom i duhovnom, tako i u nacionalnom smislu, a drugi, koji ne mogu na taj način, neka to čine putnom ispravom! Moraju nečim!

Nisam rekao što sam rekao. Uobičajeno je da netko kome drugi javno pripiše, bilo nehotice ili s nekom namjerom, da je nešto rekao, a on to nije, da to javno i opovrgne, demantira. Takva je praksa u civiliziranom društvu. Međutim nije uvijek tako. Ima i obrnutih slučajeva, tj. da netko pokuša opovrgnuti ono što je evidentno rekao kao da tobože nije. To je onda već slučaj za promatranje. Upravo je tako postupio dr. Nino Raspudić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji je na međugorskom radiju Mir koncem kolovoza 2013. u razgovoru s voditeljem emisije Mariom Knezovićem, između ostaloga izjavio, da kod bosanskih franjevaca „imamo jedan kontinuitet kvislinške politike od Ahdname do danas i o tome treba govoriti“. Radi se, dakle, o dugoročnoj pojavi – sve od stoljeća petnaestoga. Kasnije, nakon nekoliko reakcija, pokušao je ‘revidirati’ svoju tvrdnju i to na najlošiji mogući način, ustvrdivši da on to nije izjavio: „Rekao sam da se radi o izrazitoj manjini unutar provincije Bosne Srebrene, dakle nisam govorio o bosanskim fratrima kao što mi se zlonamjerno imputira, kako bi me se pokušalo diskreditirati, već eksplicitno o ‘manjem dijelu’ koji se nadovezuje na tradiciju kvislinške politike, koja se može pratiti od početaka modernizacije BiH, a posebno u razdoblju jugoslavenske komunističke vlasti.“ (Večernji list, 18. 10. 2013). Na Raspudićevu žalost, na internetu nije teško provjeriti njegovu glasno izrečenu tvrdnju o kvislinškom kontinuitetu. Nitko njega nije pokušao diskreditirati, on je to učinio sam, a to je redovito najučinkovitije. Otvoreno nijekati činjenice koje se mogu lako provjeriti, samoubilački je posao, a nije ni viteški prema njegovim zavičajnim čitateljima Večernjeg lista, samo što će to malo tko od njih uvidjeti – nije teško pogoditi zašto…

Raspudićevu kvislingizaciju Bosne Srebrene, pod vodstvom urednika Marija Knezovića na međugorskom radiju Mir, prešutio je provincijal hercegovačke franjevačke provincije, premda je proljetos reagirao na kritičku riječ jednoga bosanskog franjevca o hercegovačkim franjevcima. Ovaj put se nije oglasio, nije postupio „po svojim ovlastima“, nije sankcionirao urednika, nije odlučio o tome „upoznati Upravu našega Reda“, nije izrazio zabrinutost zbog mogućeg narušavanja dobrih odnosa među Provincijama, nije, konačno, ponudio ispriku ili zaštitu „od nemilih objeda“! Pravo govoreći, to je u cijeloj ovoj priči dobra vijest! Bosni Srebrenoj, naime, ne treba ničija birokratska zaštita! A Knezoviću i Raspudiću ima tko pisati!

Tekst prenosimo iz novog broja Svjetla riječi.