Neovisnost o domoljublju i zdravoj pameti

Izdvajamo

• „Pametni su to ljudi“, komentira na internetu izvjesni Narodni Gazda, „nije to samo neinteligentna bagra, oni točno znaju kako i kada će nas iskoristiti.“ Pa i onih 62 posto birača koji uporno ne žele na birališta, nego puštaju „pametne ljude“ da uvijek iznova prodaju rog za svijeću i sjedaju u iste fotelje!

Povezani članci

• Tanja Kosić: Moja afganistanska priča
• Marinko Čulić: Novi yu-početak
• PUKOVNIK I POKOJNIK, NE ŽELIM DA ZNAM!
• Tko Karamarku uvaljuje PR-a?
• Što je više kleveta i laži, Čović nam je miliji i draži!
• Polit-epidemiologija na respiratoru

Zašto Republika Hrvatska ne drži ni do same sebe?

Teško je i neugodno živjeti u zemlji do koje ne drže ni njezini najviši dužnosnici, u kojoj građani ne znaju kakvi se državni praznici, kada i zašto slave! A usput je ta zemlja, Bijedna Naša, na gospodarskom, društvenom i moralnom bubnju! Na kojem već četvrt stoljeća zaglušujuće bubnjaju manje-više isti uhljebi iz istih nezrelih, čak kriminogenih skupina i političkih stranaka. Osobni i kastinski su im interesi preči od potreba i želja građana

Piše: Marijan Vogrinec

Jebeš državu do koje ne drže ni oni što je vode niti oni koji su je kao – izborili! Ostvaren „tisućljetni hrvatski san“, a nacionalne mase i dalje hrču poput ličkih medvjeda! Da trezven čovjek ne povjeruje. A jest, istina je, Republika Hrvatska se učas pretopila u Bijednu Našu koja, realno, danas više nije ni samostalna, ni suverena, ni neo(za)visna, ni svoja na svomu, ni stabilna, ni dostojanstvena, ni međunarodno respektabilna niti… Ta dragocjena orhideja iz nacionalnih snova izrasla je, naslućivalo se već 1990-ih, u žilavu piriku među silnim korovom od kojega sada zaziru i pčele i ose, i muhe govnare!

Od desetero hrvatskih građana, najviše ih je dvoje-troje, stidljivo izmičući pogled ustranu, znalo zašto je 8. listopada neradni dan u RH – državni praznik! Od tih dvoje-troje, pak, barem ih polovica nema pojma o pupčanoj vezi Dana neovisnosti s tajnom zasjedanju Hrvatskog sabora u podrumu Inine zgrade u Šubićevoj ulici u Zagrebu, 8. listopada 1991., te raskidanju svih državno-pravnih odnosa s bivšom SFR Jugoslavijom. Hrvatska je proglasila svoju neovisnost samo dan nakon raketiranja Banskih dvora na Markovom trgu i neuspjelog pokušaja Generalštaba JNA da MIG-29 jednim udarcem pošalje u „vječna lovišta“ trojicu državnički stršećih Hrvata, koji su se zatekli na istomu mjestu: novoizabranog prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, predsjednika Predsjedništva SFR Jugoslavije Stjepana Mesića i predsjednika (jugoslavenskog premijera) Saveznog izvršnog vijeća SFRJ Antu Markovića. Slučajno su, za dlaku, sva trojica izbjegla smrti.

Balvani srpskih pobunjenika već su mjesecima bili na cestama, tenkovi JNA razmjestili su se po strateškim „tampon-zonama“, pucalo se, bilo je već i mrtvih… Republika Hrvatska je istodobno s osamostaljenjem aktivirala diplomatsku hobotnicu radi međunarodnog priznanja i pod uzbunama masovno trčala u skloništa, a 23 godine poslije – 8. listopada 2014. – malo tko zna za Dan neovisnosti i zašto ga treba slaviti! A lijep dan osvanuo, sunčano i toplo „bablje ljeto“, more još mlako, pa se „fini gosti“ brčkaju u bistrom tirkizu.

Praznik dušu dao i za rutinske državne protokole na otvorenom, a narodu za obiteljske izlete, ubiranje jesenskih plodova u voćnjacima, vinogradima, poljima… Zamirisali prvi pečeni kesteni, a ljudi uglavnom ne mare za činjenicu da bi nešto trebalo slaviti. Zapravo, kako žive i što ih čeka sutra – nemaju ni što slaviti. Valjda zato tek na svakoj pedesetoj stambenoj zgradi vijori slavljenička nacionalna trobojnica kao, reda radi, na državnim ustanovama. Strani i domaći trgovački lanci širom otvorili vrata kupcima, fućkaju oni na državni praznik, neradni dan i svoje zaposlenike. Važan je profit! I točka.

Svečano uveseljavanje javnosti

Godinama je tako. Nema više za robovsku „radnu snagu“ neradnog dana: ni praznikom, ni blagdanom niti nedjeljom, makar za u crkvu otići, kako se moglo u „Titinom komunizmu“ kada je nedjelja svima bila dan za odmor. Hrvatske vlasti, desne ili lijeve – svejedno, nemaju ništa protiv tog nehumanog, nekulturnog i ignorantskog „poslovnog“ običaja, grubo naplavljenog na zagađen socijalni sprud Bijedne Naše plimom kapitalističkog neoliberalizma. Kakve vražje svetkovine i ljenčarenje, daj kune i – kuš! Budi sretan da uopće možeš raditi!

Televizijske kuće, od nacionalnih do lokalnih, ogrezle u neprofesionalnosti i pretpotopnim žurnalističkim klišejima, opet se čudom čudile zašto po kućama nema zastava na državni praznik i prepadale građane olinjalim već pitanjem: „Znate li koji državni praznik danas slavimo?“ (Neki su smušenjaci s kruškom u rukama govorili: „blagdan“) I ove su godine padali isti odgovori za uveseljavanje javnosti. Mlađi su uglavnom slijegali ramenima, cerekali se i pravili čudne grimase: „Ne znam“, „Nemam pojma“, „ A, vrag će ga znati“, „Ne mogu se sjetiti“, „Nije važno, glavno da se ne radi“… Oni srednje dobi pametovali bi po obrascu pokušaja i pogrešaka: „Znam, Dan državnosti“, „Dan pobjede nad JNA“, „Dan ustanka“, „Dan antifašističke borbe“, „Dan hrvatskih branitelja“…

Tek nešto stariji bi znali nabasati na Dan neovisnosti i ponešto zaustiti o faktografiji osamostaljivanja zemlje. Sve u svemu – malo, premalo i jadno. Ne može biti jadnije. „A što možemo“, ispričavali bi se anketirani, „političari stalno nešto mijenjaju, pomiču datume praznika!“ Da se čovjek nasmije ili zaplače!? Pogotovo kad s RTL-ovog ekrana zagrmi uvrijeđena samouvjerenost: „Svaki Hrvat mora znati da se jučer slavio – Dan državnosti!“ Ah, Nijemci k’o Nijemci, ali tv-urednici i novinari ipak nisu Nijemci, nego domaći.

„Te otužne snimke s ulica, od zastava do anketa, preslik je kako državni, politički i javni establishment drži do istoga praznika“, zapisao je kolumnist Večernjeg lista za vjerske teme Darko Pavičić. „Tako je Nataša Božić s RTL-a konstatirala da bi sabornica jučer bila poluprazna da nije bilo diplomatskog kora, jer saborski zastupnici baš i nisu bili zainteresirani za svečanu sjednicu. Nije bio ni premijer Milanović (koji je bio u Milanu), ni predsjednik HDZ-a Karamarko (u Livnu), kako su svi primijetili, a HTV spisku dodao i predsjednicu Ustavnog suda Omejec, nadbiskupa zagrebačkog kardinala Bozanića (koji je u Rimu na biskupskoj sinodi – op.a.) i zagrebačkog gradonačelnika Bandića.“

Je li onda bogohulno i građanski neprimjereno reći: „Jebeš državu do koje ne drže ni oni što je vode niti oni koji su je kao – izborili“? Nije toliko za čuditi se da običan mali žitelj Bijedne Naše ne zna što slavi i zašto slavi, ako misli da nešto tako deprimirajuće treba i može slaviti. Ali jest i čudno i nedopustivo, ne samo iz protokolarnih i razloga političke vjerodostojnosti pred građanima, što državni dužnosnici i oni koji to žele uskoro postati – sramotno ignoriraju najvažnije datume njezine opstojnosti! To je nedopustivo i neoprostivo! Ti ljudi nisu zaslužili sjediti joj za vratom i nemilosrdno sisati preostalu krv!

Od 151 saborskog zastupnika, samo ih je tridesetak nazočilo svečanoj sjednici „Visokog doma“, svaki peti od svih koji porezne obveznike koštaju mjesečno oko 40.000 kuna svaki, u bruto iznosu. Uz milijun drugih povlastica o kojima običan građanin ne može ni sanjati. Sve do povlaštenih mirovina od kojih ni jedna nije niža od 8000 kuna! Unatoč tomu, bez imalo srama (i sankcija) dopuštaju si ne dolaziti na redovna saborska zasjedanja pa, eto, čak ni na svečanu sjednicu u povodu Dana neovisnosti! Kakav obraz imaju ti ljudi i kako se usude nečasno se odnositi prema svojoj zemlji i biračima koji su im ukazali povjerenje!?

Prema najnovijem istraživanju CROdemoskop, početkom listopada, građani i dalje „sve političare“ drže na trećemu mjestu nepopularnosti (11,2 posto), što znači da o njima imaju vrlo loše mišljenje. Bez obzira na to iz koje su stranke, kojeg svjetonazora i koju dužnost obnašaju! Smatraju ih lošima i nedostojnim posla za koji su zaduženi. Vodeći je na listi nepopularnih političara i dalje premijer i predsjednik SDP-a Zoran Milanović (32,1 posto), a za vratom mu diše donedavni višegodišnji prvak nepopularnosti, šef „novog HDZ-a“ (sic, novog!) Tomislav Karamarko, s 30,9 posto. Nije im sv. Petar nabio trnovitu krunu javnog animoziteta, nego su je itekako zaslužili svojom arogancijom i neradom.

Svečana sjednica Hrvatskog sabora u povodu Dana nezavisnosti, istina, još nije ona kap koja će preliti čašu javne tolerancije bahatosti i samoljublja ispodprosječnih političara, ali nije ni daleko. Premijer Milanović nema izgovora za svoje odsustvo sa svečane sjednice, jer na summitu državnika EU-a u Milanu niti je zamijećen kao relevantan igrač niti je tamo postigao kakav antirecesijski gol za Bijednu Našu. Morao je na Markovom trgu, uz predsjednika RH Ivu Josipovića i predsjednika Sabora Josipa Leku, stajati u stavu mirno dok se intonirala nacionalna himna. I točka.

To u dlaku jednako vrijedi za šefa najveće oporbene stranke Tomislava Karamarka. On želi dogodine zamijeniti Milanovića u premijerskoj fotelji, ustoličiti za koji mjesec svoju kandidatkinju u Predsjedničkim dvorima i podijeliti ministarske i ine dobro plaćene državne dužnosti svim svojim saborskim zastupnicima, koji se 8. listopada nisu udostojili doći u „Visoki dom“ odati počast nadnevku državnog osamostaljenja domovine. A tu „samostalnu domovinu“ toliko voli da mu ne silazi s jezika ni u gluho doba noći! Raspadaju se puste pijavice od silne „ljubavi prema hrvatskom narodu“, a ismijavaju njegovu neovisnost!? Svojim su odsustvom sa svečanosti omalovažili i ponizili uspomenu na 8. listopada 1991. godine i to bi im trebalo reći – na izborima!

Karamarku je bio preči predizborni skup HDZ-a i HNS-a BiH u Livnu, potpora političkoj agitaciji u tuđoj zemlji, nego slaviti državno osamostaljenja vlastite domovine. Teško razumljivo. „Tisuće i tisuće mladića iz BiH“, vikao je s govornice kao da otkriva strogo čuvanu tajnu, „pohrlile su devedesetih godina u obranu mlade hrvatske neovisnosti i demokracije. Tisuće i tisuće mladića iz Hrvatske i BiH dalo je svoje živote za našu slobodu.“ Zašto im se nije poklonio u Saboru, što je bio dužan učiniti? Kamo je Karamarko pohrlio 8. listopada 2014. godine? Posijati poznatu demagogiju i sterilan populizam iz Livna, koji na političkoj njivi u BiH opet neće dati Hrvatima poželjnog ploda. Ista meta, isto rastojanje!

Dvadesetak godina isti ljudi, istih nezajažljivih mesijanskih ambicija ali odavna već prepunih džepova, na manje-više istim čelnim pozicijama, politički istih zažarenih očiju! Hrvati s tim ljudima kao svojim vođama nikad neće biti sretni!

Neinteligentna bagra?

A zagrebačkom nadbiskupu kardinalu Josipu Bozaniću bilo je ljepše u Rimu, pa ono što papagajski ponavlja o „domovini i domoljublju“, o „hrvatskoj državi hrvatskog naroda“ i sve u tom stilu hinjene nacionalne zauzetosti – mačku o rep! Uostalom što će on u Hrvatskom saboru kad mu srce kuca za Bijednu Našu i njezine obljetnice ponosa i slave baš kako je to primjerom pokazao i 8. listopada 2014. Zornije od predstavnika islama i drugih vjerskih zajednica te diplomatskog zbora. „Gradonačelnik Hrvatske“, kako sam sebi voli tepati lukavi Milan Bandić, aktualni gradonačelnik Zagreba, debelo se osramotio nedolaskom na svečanu sjednicu Hrvatskog sabora, jer tog mu dana nisu smjele biti važnije ni fontane, ni „zlatni“ WC-i, ni betlehemska rasvjeta u Mesničkoj ulici, ni potpisivanje crkvenih peticija niti išta tomu slično! Ako već osobno ne drži do izmišljenog imidža „gradonačelnika Hrvatske“, mogao je pokazati da nije izmišljeni domoljub.

Povjeruje li se da prosvjedi nisu uvježbano prenemaganje na režiranim „braniteljskim“ skupovima, nacionalni ratni veterani najviše drže do ostvarenog „tisućljetnog hrvatskog sna“, do digniteta Domovinskog rata i do „neovisnosti RH, koju smo mi, hrvatski branitelji, krvlju izborili na bojištu“. Po njihovoj „primjernoj“ zastupljenosti na svečanoj sjednici Hrvatskog sabora u povodu Dana neovisnosti, to se ne bi reklo. Čak ni dalo naslutiti. Na prste jedne ruke ne bi se moglo nabrojiti one, u svečanim vojnim odorama i s brojnim odličjima na grudima, koji bi mogli počasno predstavljati „kinesku“ armiju od pola milijuna „hrvatskih branitelja“. Većim dijelom raspoređenu u 1205 udruga i na godišnjem „zasluženom“ trošku od oko sedam milijardi kuna, što je bespogovorno „dužno“ namaknuti jedva 1,4 milijuna zaposlenika.

Teško je i neugodno živjeti u zemlji do koje ne drže ni njezini najviši dužnosnici, u kojoj građani ne znaju kakvi se državni praznici, kada i zašto slave! A usput je ta zemlja, Bijedna Naša, na gospodarskom, društvenom i moralnom bubnju! Na kojem već četvrt stoljeća zaglušujuće bubnjaju manje-više isti uhljebi iz istih nezrelih, čak kriminogenih skupina i političkih stranaka. Osobni i kastinski su im interesi preči od potreba i želja građana. Kud’ ćeš boljeg dokaza od 8. listopada 2014. godine! „Pametni su to ljudi“, komentira na internetu izvjesni Narodni Gazda, „nije to samo neinteligentna bagra, oni točno znaju kako i kada će nas iskoristiti.“ Pa i onih 62 posto birača koji uporno ne žele na birališta, nego puštaju „pametne ljude“ da uvijek iznova prodaju rog za svijeću i sjedaju u iste fotelje!