Neoliberalizam je fašizam

Izdvajamo

• Vlasnici krupnog kapitala, nedemokratski režimi i mafije su spregnuti do neslućenih razmjera. To fatalno trojstvo postalo je najtvrđi zaštitnik neolibelralnog kapitalizma. Banke i finansijski fondovi širom planete, uglavnom su u vlasništvu tog istog fatalnog trojstva. Prvi put u istoriji, banke su više motivisane da dužnici ne vraćaju dug, negoli da ga uredno servisiraju. Razlog je jednostavan - one imaju sigurne mehanizme osiguranja kredita, pa kroz nevraćeni dug ulaze u ostatak posjeda siromašnih dužnika. Dug je postao sredstvo kontrole i dominacije nad osiromašenim. Spasavanje posrnulih banaka je postalo sistematsko ubijanje društva, jer i to pada na teret građana. Valutne klauzule u kreditiranju postaju epidemijski tumor dužnika. Dužnici ulaze u robovski odnos.

Povezani članci

• Heni Erceg: Referen-dum-dum
• Ne okreći se, kćeri!
• Stjepan Mesić: MINUTA JE IZA DVANAEST                                             
• Odlazak legendarnog pionira računalstva
• Velika pomoć Bosanaca širom svijeta:Dijaspora u BiH šalje gotovo 2 milijarde dolara godišnje
• UZALUD VAM TRUD BIRAČI: Kardinalna greška SDP-a

“Neoliberalizam”, Tiago Hoisel (up. “Iskušenje sv. Antonija”, Salvador Dali)

Dirigovana fašizacija društva je mehanizam za održavanje ravnoteže između hladnog rata i vrućeg mira. U mehanizam njihovog apsolutnog vladanja vrlo vješto je ugrađena religija. Politika je izdignuta na nivo religije, a religija je postala politika, čime se direktno urušava sekularizam država. I politika i religija su pravi opijum za osiromašeni populus, a opijenim populosom se lako vlada. Sve do momenta dok iz njega ne provri neki ekstremizam. Onaj religijski, a naoružani, uvijek prerasta u fanatizam. Nažalost, već ga imamo.

Piše: Blagoje Grahovac, Vijesti

Podsjetimo se na nekoliko nespornih činjenica. Preko 90% svjetskog kapitala u vlasništvu je manje od jednog procenta ljudske populacije. Od 7 milijardi žitelja planete broj onih koji dnevno žive sa manje od 2 dolara popeo se na 2,7 milijardi sa tendencijom porasta siromaštva. Jedna milijarda ljudi planete svako veče gladna ode na spavanje. Preko 2,5 milijarde nemaju priliku okupati se u ličnom ili porodičnom kupatilu. Broj nezaposlenih se permanentno uvećava. Bogatstvo i luksuz manjine rastu geometrijskom progresijom. Ali, uz opšte siromašenje populacije planete, njih 6,2 milijarde posjeduju mobilni telefon. To je znak da su globalizacija i jurnjava za informacijama postali važniji od golog života.

Vlasnici krupnog kapitala, nedemokratski režimi i mafije su spregnuti do neslućenih razmjera. To fatalno trojstvo postalo je najtvrđi zaštitnik neolibelralnog kapitalizma. Banke i finansijski fondovi širom planete, uglavnom su u vlasništvu tog istog fatalnog trojstva. Prvi put u istoriji, banke su više motivisane da dužnici ne vraćaju dug, negoli da ga uredno servisiraju. Razlog je jednostavan – one imaju sigurne mehanizme osiguranja kredita, pa kroz nevraćeni dug ulaze u ostatak posjeda siromašnih dužnika. Dug je postao sredstvo kontrole i dominacije nad osiromašenim. Spasavanje posrnulih banaka je postalo sistematsko ubijanje društva, jer i to pada na teret građana. Valutne klauzule u kreditiranju postaju epidemijski tumor dužnika. Dužnici ulaze u robovski odnos.

Talibani neoliberalizma permanentno objašnjavaju da je za sve kriva iznenadna svjetska ekonomska kriza i stalno obećavaju da će se stanje popraviti. Ovaj fenomen najbolje je objasnio nobelovac Pol Krugman. Upitan: “Šta mislite da bi se dogodilo da smo sve stvari u vezi sa krizom znali godinama unarijed?”. Njegov odgovor je: “Ništa, sve bi bilo isto”. Upravo je to ta tragedija neoliberalnog kapitalizma. Čak i kada nešto znate i dalje sve dublje srljate u svoju iluziju.

Ludilo tržišne ekonomije ima epidemijske razmjere u kome stradaju: demokratija, povjerenje u vlast, povjerenje u narod, te egalitarna solidarnost. Upravo su to tradicionalne evropske vrijednosti. To je taj neoliberalni kapitalizam u kome je demokratija najveći stradalnik. Štednja, štednja i samo štednja, postaje moto i političke i ekonomske doktrine okupatora, kako bi bogati najbrže isisali i onu poslednju “crkavicu” koja je ostala osiromašenim. Neoliberalna ideologija je proizvela čovjekoliku “zvijer” koju očima ne vidite, ali, zato osjetite kako vam ona čereči i tijelo i dušu.

Revizije i reprogramiranja dugova se promovišu kao dobročinstva zajmodavaca, a to u suštini nije ništa drugo nego je osnaživanje njegovog Superega. Frojd je u psihoanalizi otkrio paradoks Superega, što se više povinujete njegovim zahtjevima, to se sve više osjećate krivim. Nažalost, legalizacija svega navedenog se provodi kroz parlamentarnu demokratiju, koja nije u stanju da ugroženu većinu zaštiti od nemilosrdne manjine. Samoorganizovanje većine (da bi zaštitila goli život) nije ništa drugo nego je odustajanje od predstavničke demokratije i uvod je u suspenziju parlamentarizma. Upravo je to ta neizbježna fašizacija društva. Maks Horkhajmer je još 1930.  napisao da bi oni, koji ne žele da kritički govore o liberalizmu, trebalo da ćute o fašizmu.

U istoriji ljudskog društva nikada nije bilo manje međudržavnih ratova, a toliko burnih društvenih turbulencija u kojima je osiromašeni čovjek, kao pojedinac, svakojako ugrožen. Planetu danas ne opterećuju ratovi između naroda i država nego rat između osiromašene radne snage, s jedne, i brutalnog, vulgarnog i neokolonijalnog neoliberalizma, s druge strane. Sve liči na revolucije, a njih formalno nema. Valter Benjamin je davno napisao da je svaki fašizam najsigurnija potvrda o neuspjelim revolucijama.

Propast većine, neoliberalni kapitalizam prevodi u nekontrolisano bogaćenje manjine. Otvorio se planetarni rat u kome se ne mogu detektovati sukobljene strane. U poraženoj većini ljudi masovno stradaju kao pojedinci, a  ne mogu da zaključe od koga. Stradanje pojedinaca prerasta u kolektivnu frustraciju, a agresor se ne može detektovati. Sistem je u suštini taj opaki nevidljivi agresor koji generiše različite oblike radikalizma. Oni koji korumpiraju ili tolerišu korupciju su najveće pijavice narodne krvi. Gore od toga je kada se kroz institucije sistema i u “demokratskoj” proceduri “borite” protiv korupcije, a onda, kroz izbore, opet podržite tu istu stranku koja je otelotvorenje korupcije. Sve je formalno prošlo kroz demokratsku proceduru, a ubice naroda su ostale na slobodi. U velikoj mjeri, korumpirane briselske i vašingtonske birokrate, još uvijek, to ne uočavaju.

Apsolutna vlast na planeti danas je u rukama naprijed pomenutog fatalnog trojstva. Dirigovana fašizacija društva je mehanizam za održavanje ravnoteže između hladnog rata i vrućeg mira. U mehanizam njihovog apsolutnog vladanja vrlo vješto je ugrađena religija. Politika je izdignuta na nivo religije, a religija je postala politika, čime se direktno urušava sekularizam država. I politika i religija su pravi opijum za osiromašeni populus, a opijenim populosom se lako vlada. Sve do momenta dok iz njega ne provri neki ekstremizam. Onaj religijski, a naoružani, uvijek prerasta u fanatizam. Nažalost, već ga imamo.

Neoliberalizam je produkovao planetarnu fašizaciju društva. O terorizmu, kao najvećem vidljivom problemu današnjice, s razlogom i brigom se debatuje. Daju mu se različiti predznaci. Ne primjećuje se da se pojavilo još veće zlo od samog terorizma – to je grupni ili kolektivni naoružani fanatizam sa različitim ideološkim ili religijskim podlogama. Socijalno beznađe većine uskoro će prerasti u masovni revolucionarni bunt. Ne može se isključiti i onaj naoružani. Šta mu je uzrok? Uzrok je fašisoidni neoliberalizam, koji je sistemske prirode. Da bi se to zlo počelo rješavati nužno je udariti na najmoćnije, koji težišno žive dvostrukim životom. Javnim, kome nema velike mane, i onim polujavnim ili tajnim koji karakteriše njihov Superego – tj. morbidnost. Ne pristupi li se hitnoj, dubokoj i širokoj promjeni društveno-ekonomskih sistema, teško da će se moći izbjeći planetarno kataklizmične promjene. Američko-evropsko-rusko partnerstvo danas je potrebnije nego ikada.