NENAD VELIČKOVIĆ: Škole su resursi političkih elita, tamo odgajaju buduće birače

Izdvajamo

• ako je Bog jedan, zašto su vjeronauka tri? Ali očito je da vjeronauci ne postoje zbog jednog Boga, nego zbog tri nacije. To je ono što se analizom može dokazati.

Povezani članci

• Dario Kordić – “hrvatski velikan i moralna vertikala”
• Boris Pavelić: Dodik zloupotrebljava Josipovića
• Fenomen kojim se niko ne bavi: Desetine hiljada građana BiH nema ličnu kartu
• Bad luck ili po naški, jebem li im sunce nesretno
• Dehumanizirana sjećanja u kulturi zaborava
• Sud u Strazburu: Koprivica preskupo kažnjen

Razgovarala: Mersiha Drinjaković, analiziraj.ba

Prof. dr. Nenad Veličković je bosanskohercegovački pisac, kolumnista i profesor srpske književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Godinama važi kao osoba koja se zalaže za jedinstven nacionalni integralni sistem obrazovanja u BiH, ali nema mnogo onih koji ga u tome podržavaju, odnosno, ako i ima, nisu dovoljno glasni u tome.

Zagovarate jedan nacionalni integralni sistem obrazovanja? Mislite li da se to ikad može postići?

– Ikad možemo, ali brzo ne možemo. Da bi se to desilo, morali bismo imati državni parlament u takvom sastavu da oduzme nacionalistima isključivo pravo da uređuju tu oblast.

Šta mislite o stavu da je obrazovanje samo u svrhu tržišta rada?

– Sve najgore. Zato što, prvo, naše je tržište malo, slabo i nedefinisano, podložno raznim zloupotrebama, na izvol’te dato stranom kapitalu i to često onom dijelu koji je najmanje etičan. Naše je tržište neka vrsta prostora za najgoru moguću eksploataciju, unutrašnju i vanjsku. Mislim da se za tu vrstu života i budućnosti djeca ne trebaju pripremati, osim tako da im to bude neprihvatljivo.

Kako se boriti protiv ideje da se svako znanje mjeri time koliko se može unovčiti?

– Kad maknete ustranu IT sektor, koji je sad moderan, šta je najpopularnije tržište? Državna birokratija. Nebitno je šta znate, važno je da imate rođaka koji je uticajan i koji vam može pribaviti mjesto u državnom aparatu, a da biste radili taj posao morate se kao osoba više-manje ugasiti. Prestati misliti kritički, biti hrabri na društvenim mrežama, ali ne i na poslu, poslušno izvršavati sve što treba. Cijeli vrijednosni sistem kao osobe mora vam biti takav da se lako uklopite u jedno korumpirano i konzervativno društvo, oličeno u toj birokratiji. Takav sistem vrijednosti škola danas razvija. I naravno da onima koji profitiraju na ovakvom društvu odgovara da škola bude takva i oni će se, ako se igdje pojavi neka naznaka moguće promjene, u panici oglasiti. Škole su resursi nacionalnih političkih elita, oni odgajaju svoje buduće birače kroz svoje nacionalne programe, tamo većini usade njima poželjne vrijednosti – tradiciju, pobožnost, poštovanje dogma i autoriteta, nekritičko mišljenje. I tako odgojite ljude koje lako zaplašite i lako zavedete.

Kakav je vaš odnos prema vjeronauci? Ima li dijaloga o tom segmentu?

– Vjeronauk treba izjednačiti s ostalim predmetima, nećemo mu davati ekskluzivna prava u smislu da vjerske zajednice odlučuju šta će se i kako u sekularnim školama raditi na predmetu vjeronauka. Ciljevi tog predmeta moraju biti ciljevi cijelog društva. Treba se djeci objasniti čovjekova potreba za religijom, to je važan obrazovni zadatak i njega škola mora ispuniti. Ali, domete i okvire ne treba da određuju konfesionalne zajednice, svaka posebno, jer se ni između sebe ne mogu dogovoriti. Aforistički rečeno: ako je Bog jedan, zašto su vjeronauka tri? Ali očito je da vjeronauci ne postoje zbog jednog Boga, nego zbog tri nacije. To je ono što se analizom može dokazati.

A ko se može prihvatiti tog posla?

– Pa osim ministarstava i univerziteta, najpozvanije bi bile upravo te vjerske institucije. Ako imaju čiste motive, religiozne, a ne političke i stranačke, trebalo bi da urade jednu ozbiljnu inventuru o tome kako je vjeronauk u zadnjih 20 godina uspio da doprinese obrazovnim ciljevima. Kako je moguće da imate monopol na propisivanje moralnosti – na šta vjeronauk pretenduje – a istovremeno ovoliku krizu vrijednosti u društvu. Daleko od toga da je vjeronauk jedini krivac, ali je on očito zauzeo prostor koji ne može i ne treba da samostalno i bez kontrole sam ispunjava. Ne treba zaboraviti da je uvođen u škole bez stvarnog dijaloga, upao je u rasporede na talasu revanšizma prema komunistima i ateistima. U udžbenicima vjeronauka i dan-danas imate primjere agresivnog i netolerantnog odnosa prema toj vrsti neistomišljenika.

Neke stranke su u svojim predizbornim strategijama stavile obrazovanje među prioritete, insistirajući na reformi; može li se to postići u ovako rascjepkanom sistemu?

– Reforma podrazumijeva izvrtanje na tumbe sadašnjeg odnosa prema predmetima, ocjenjivanju, sadržajima i prema ishodima. Zapravo, kad bi se promijenili ishodi, promijenilo bi se i sve ostalo. Kad kažem ishodi, onda mislim na to šta mi stvarno želimo da nakon određene etape obrazovanja djeca znaju i mogu da rade. Šta nam je kao društvu važnije: da žive kvalitetno i uspješno, zahvaljujući znanju i sposobnostima, gdje god da ih život baci, ili da zavise od milostinje etnonacionalističkih elita. Već sam ranije rekao zašto ono prvo nije realna opcija.

Mislite li da će Univerzitet u Sarajevu ikad biti politički neovisan?

– Vjerovatno ikad može. Očito je i vama, kao meni, jasno da se to neće desiti sutra ili prekosutra, zato ponavljate to ikad. Trenutno su se stranački interesi infiltrirali u sve strukture univerziteta i neovisnost je samo floskula. O toj temi završavam knjigu, nadam se da će biti objavljena do nove godine.

Postoji li danas akademska zajednica u punom smislu – neko ko pokreće stvari, provocira promjenu, diže glas zbog onog što ne valja?

– Mislim da to sada uglavnom radi nevladin sektor. Oni prvi dižu glas i oni prvi implementiraju pozitivne prakse, ideje, nova naučna saznanja iz drugih zemalja u naš javni prostor. Čak i ljudi koji rade na univerzitetu, na fakultetima, dakle čine tu akademsku zajednicu, i oni bolje rezultate postižu kroz nevladine organizacije nego kroz fakultete, a jedan od razloga je taj da je akademska zajednica paralisana stranačkim provincijalizmom. Univerzitet u Sarajevu je zanimljiv kao neki kolačić koji treba podijeliti, kojim treba ovladati, ali autonomija univerziteta podrazumijeva prije svega slobodu da se kritikuje vlast bez opasnosti po one koji kritikuju. I ne samo da kritikuje. Još je važnije da odgovornošću prema činjenicama, argumentima koji su utemeljeni u stvarnosti i savremenim naučnim saznanjima učestvuje u kreiranju politika, otvara mogućnosti boljih rješenja. Ali da bi to radila, akademska zajednica bi trebala biti nezavisna od politike i praktično od početka razvoja jednog mladog naučnika usmjerena ka istraživanju, objektivnosti, poštenju, kritičnosti. Mnoge stvari koje bi se trebale naučiti u osnovnoj i srednjoj školi se ne nauče, pa se onda ne može ni ući bez teškoća u jednu ozbiljnu naučnu, akademsku karijeru.

A šta zapravo imamo kao trenutno realno stanje u tom smislu?

– Vlastiti komfor. Komfor neke male interesne grupe kojoj se pripada postaje glavni kriterij za mjeru vrijednosti. I sve se podredi tome. I nemate nikakav problem da štetu trpi šira zajednica ako ćete vi i ljudi oko vas imati neku malu korist. I to trenutno definiše akademsku zajednicu. Ona je prosto okrenula leđa društvenoj odgovornosti. Uz časne iznimke, naravno.

Dešavaju se i kod nas protesti, traju već dugo okupljanja na kojima se traži pravda za Dženana Memića, za Davida Dragičevića… Zašto nema više članova akademske zajednice na takvim događanjima?

– Akademski radnik može više doprinijeti ako unutar svoje zajednice i u javnom prostoru ukazuje pozivajući se ne na autoritet i titulu, nego na argumente, zašto neka praksa nije dobra. Što ne znači da kao građanin ne treba da i kroz okupljanja izražava svoje nezadovoljstvo. Školegijum je objavio odličan tekst koji pokazuje koliki je raskorak između nastave prava na Pravnom fakultetu i stvarnosti. Evo, recimo, advokat Memićevih, Ifet Feraget, gotovo je nacrtao šta je sve pogrešno u tome kako se studenti uče pravu i šta je sve u našem pravnom sistemu pogrešno i kako bi se to moglo lako popraviti kad bismo imali društvo orijentisano na te vrijednosti. Nažalost, većina prepozna problem samo kad se tiče njih, ali ne i kad se tiče drugih. Ljudi će se identifikovati s određenom pričom, ali neće iza te pojedinačne priče vidjeti sistematske uzroke. Ne vjerujem da se ti uzroci mogu promijeniti s ulice.

Nego gdje?

– Priželjkujem, na izborima. Ali da bi se to desilo, trebali bismo imati dobro informisanu većinu, većinu koja ne gleda kratkoročno. U jednoj kolumni pred izbore pokušao sam da glasanje svedem na odluku o tome kome ćete i za koju namjenu dati vaučer od 15.000 KM. Dajete ga nekome, ubacujete u glasačku kutiju, s napisanim njegovim imenom, i kažete: Evo, za ovih 15.000 kupi mamograf, ili: Pobij sve pse lutalice. Mi svi imamo taj vaučer, iznos je možda i veći, i možemo ga dati nekome ko je rekao da će ubijati pse ili da će nabaviti mamograf, ili nešto treće, ili deseto. I mi biramo šta je važnije. Da biste to izabrali, morate prethodno proći kroz obrazovni sistem koji vas nauči logičkom mišljenju, analitičnosti, konstruktivnom pristupu problemima. Onda znate da nisu problem psi u kontejnerima, nego ljudi u korumpiranim strukturama. Psi su simptom. Važnije je baviti se uzrocima nego simptomima.

Je li prebanalno glasače nacionalnih elita nazvati budžetlijama?

– Vjerujem da je jedan od motiva izlaska na izbore interes onih koji su nakačeni na budžetsku “sisu” da na njoj vise i dalje. Ali ne bih rekao da je to većina. Problem je što oni ne vide kako kratkoročna mala dobit dugoročno ugrožava buduću generaciju. Oni o interesima, pa čak i vlastitim, ne promišljaju na način da će mnoge resurse bolje iskoristiti ako ih ne bacimo u privatizaciju.

Kako onda promijeniti stanje svijesti?

– Stanje svijesti se mijenja obrazovanjem. Obrazovanjem koje bi podsticalo kritičko mišljenje, obrazovanjem koje bi se vodilo argumentima, vratilo u opticaj logiku i instrumente logike. Kad bismo se umjesto aktuelnih konzervativnih i etnonacionalnih narativa više bavili stvarnošću. Za to treba vremena, jer se takve promjene zagovaraju argumentima, a ne propovijedima i motivirajućim govorima. Međutim, kako ćete imati argumente da je neka praksa dobra u obrazovanju ako niste probali, ako niste pažljivo eksperimentisali. U ovom trenutku daleko smo od toga, jer su sve poluge vlasti i svi resursi kojima ona raspolaže okrenuti protiv toga. I nisam siguran da smo na ovim izborima vrijeme čekanja smanjili za četiri godine.