ENG
Nenad Bunjac: ŽIVJETI NASILNOM SMRĆU
Autor/ica 👤Nenad Bunjac
Izdvajamo
- Uglavnom, pandemija je nesumnjivo dokazala dvije činjenice
- raspolažemo većinski sebičnim narodom i nesposobnom, devijantnom vlašću. Srećom, zastave su davno pobodene i sve dok se vijore, znam da postoje rijetki, ali postojani ljudi u svim sferama društva koji me ispunjavaju nadom i održavaju plamen čovječnosti i u najgorim trenutcima. Šarafi koji drže Nebo da 0no ne padne na nas.
Povezani članci
Foto: EPA
I sve to bahato izdizanje nad pandemijom i životom dok nisu bili u stanju uputiti se među pastvu, prenijeti im mir ili barem kupiti dvadeset pet respiratora za najugroženije bolesnike?! Što njihov El chefe misli o njihovom poslanju, vidi se po skršenim tornjevima Zagrebačke katedrale. I Bogu su mrski.
Nisam katastrofičar, niti sudbinski fatalist, mrsko mi je slušati loše vijesti i možda zato osjećam u ošitu više intuitivno nego li temeljem dokazanih činjenica kako se slomio vrh smrtonosne krivulje izravno pogođenih pandemijom. Na prirodnoj, biološkoj razini ne događa se ništa spektakularno, ali nesumnjivo se dogodio gospodarski i društveni slom “najmoćnijeg civilizacijskog poretka” u proteklih dvije tisuće godina i to od predvidljive mutacije virusa. Ironija poante jest kako čak nije niti inteligentan organizam pa da mogu bez trunke kajanja unucima pričati kako me krvoločni Alien vijao po mračnom šumarku i da sam mu u izgubljenoj situaciji došao ružne glave opakije nego li Schwarzenegger.
Jok. Pali smo bez ispaljenog metka.
Govoreći politički nekorektno, de facto, prije je riječ o apsurdnoj groteski od globalne katastrofe, prouzročene smrtonosnom kombinacijom ignorantskog pristupa vladajućih elita prethodnim epidemijama sličnog profila (svinjska i ptičja gripa), temeljite državne represije i hiperpotencirane atmosfere straha nego li prirodnoj selekciji na osnovu homeostatskog principa. Apokaliptični scenario u kojem se lagodno osjećam poput Antonia Banderasa u baldahinskoj postelji, stigao nam je na užas konformista ravno iz utrobe Prirode, posisao pluća i provalio prsa.
Iskreno govoreći, više me uplašila mogućnost da sretnem neke davne žene nego li prisutnost zombija što trenutno grebu po prozorima.
Nije da ih nema, neobuzdana histerija i bauljanje krvavih očiju kroz demokratske prečace sasušili su većini kičmenu moždinu čovječnosti jer moraš biti apsolutno društveno odsutan da ne bi primijetio cijeli niz grezih otuđenja, tipičnih za ljudsku vrstu i puzajuće diktature. Kad se pokrenula ova suluda frtutma, već sam bio duboko uronjen u dirljivi asketizam poput gnostika u bačvi kišnice i iako nije bio problem izračunati potencijalni broj zaraženih i umrlih, nisam bio pretjerano zabrinut nad prirodnom intervencijom u evoluciju. Štoviše, više vremena sam proveo u neobuzdanom hedonizmu prije najavljene karantene nego li sam promišljao Posljednji sud.
I kao ključan propust ispostavilo se da sam još jednom podcijenio glupost kao nuspojavu, štetni ljudski faktor, glavni generator pandemije. Svejedno, još sam bio dobrog raspoloženja i voljan riješiti problem alla balcanica, “ajde izađite svi iz baze da vas prebijem, jebo vas onaj šupak Eminem”, ali uskoro je prestalo biti zabavno.
Kako bilo, u ranu zoru, poljubio sam hrastova vrata, “Draga mogu li ja ući u kuću ili da šator dižem?”.
Ne, ne možeš, odi gdje si i dosad bio ili budi koristan, vidaj rane umirućima po Lombardiji. Ček malo, kakva brižna Lombardija, tko umire i zašto?!
EVO ZORE, EVO DANA, EVO LOCKDOWNA
Ništa mi nije bilo jasno, pojma nisam imao da se situacija otela kontroli. I po ženinoj mudroj preporuci, vratio sam se gdje sam i bio, na revolucionarni početni položaj u sunčanom kutu šanka, uvaljen do primozga u tematski izbor dnevnog tiska.
I tad sam shvatio da je vrag odnio šalu kao zlobni susjed mulcima loptu.
Prvo što sam pročitao u novinama bio je intervju s uglednim molekularnim biologom Miroslavom Radmanom, a efektna poanta “trampili smo slobodu za sigurnost”, bolno mi je zagrebala koru mozga. Osjetljiv sam na pojam slobode, dobrano sam se zagledao u sebe dok mi nije došlo da urliknem; loše smo se trampili, ljudi. Naime, ukoliko je pretpostavka majka svih zajeba, onda je ideja o garantiranoj životnoj sigurnosti nasilna dadilja rasprostranjenim glupanima. U životu nema garancija. Amen.
Nije prošlo dugo, a da bi ubrzano nastupila militarizacija pandemije kroz neustavne pravne temelje novoosnovanog Nacionalnog stožera, unatoč glasnom protestu ustavnih eksperta poput Branka Smerdela ili Andreja Abramovića. Kraj živog zakonodavca, hrvatskog Sabora i centralnog državnog operativca, hrvatske Vlade, bezrazložno su prenijete sve njihove ovlasti Nacionalnom stožeru, a državni uhljebi iz Minhen bojne opet su podlegli osobnom psihodelic shitu od životne filozofije, navukli blještave uniforme i ulaktarili se s lokalnim šefom policije na suprotnom kraju šanka plaćajući razulareni dernek službenom karticom. Niti traga socijalnoj empatiji, odmah su zaveli teror strašeći i huškajući raju protiv “nevidljivog neprijatelja”, kao da do zuba naoružani “četnici, balije i partizani” osobno stoje iza svakog virusa što se šulja kroz mrak i zrak.
U kratkoj jedinici vremena, kao da postižu olimpijsku normu, uveli su ausvajse, pretvorili puk u denuncijante i nasilnike, instalirali nesposobne budale na ključne položaje i okrenuli leđa ljudskosti. Temeljna policija je pendrečila zaljubljene parove, dugogodišnja prijateljstva i ostavljala masnice “za naše dobro”. Popločili su put u suspenziju ljudskih prava kapljicama krvi i suza, mapirali vektore u nadolazeću društvenu katastrofu koju su sami izazvali.
Evo zore, evo dana, evo lockdowna.
MALO NAS JE, ALI SMO ZATO GOVNA
I nije u pravu, meni iznimno drag i nadaren pisac Edo Popović kad tvrdi da po definiciji država isključivo stvara teror. Ne nužno, Francuska, Njemačka, zemlje Skandinavije su odlični primjeri strpljive i promišljene koegzistencije s nepredvidivim virusom. Preuzeli su sve najbolje iz iskustva zemalja pogođenih pandemijom, razradili izlaznu strategiju sazvavši najbolje nacionalne umove na “brain storming” bez obzira na teške okolnosti, represija im nije pala napamet i već danas znaju što im je za činiti u budućnosti dok se u Hrvatskoj donose “horizontalni zakoni” bez smisla i implementacije u svakodnevni život. Svaku dobru preventivnu mjeru u suzbijanju pandemije, redovito bi upropastili lošom izvedbom.
Samo su zagletali grubu žbuku ruševina, dok im temelji glasno klokoću i propadaju u crnu zemlju skupa s kostima preminulih nesretnika. Znaju o virusu jednako kao i na samom početku, nabadaju u mrklom mraku potrebna rješenja i znanje, pa im se svako malo omaknu glupave izjave poput “nacionalnog heroja” ministra zdravstva Vilija Beroša koji je ustvrdio “kako ljudi ne umiru od corona virusa nego s njim”. Šta da?
A sve potrebne informacije su im bile na dohvat ruke, ali ne, “Priroda je bioteorist”, mi se uzdamo da će nas vjera u Boga i hrvatska sloga dovesti do nacionalnog izlječenja i poslužiti kao instrumentarij gospodarskog i društvenog oporavka.
Liječe sepsu kamilicom. Čak su gori od ignorantnog i iritabilnog američkog predsjednika Donalda Trumpa koji je SAD dovukao do ruba epidemiološke provalije, oni se bave šarlatanstvom poput saborskog zastupnika Ivana Pernara koji je, de facto, pozvao nadležne da provedu egzekuciju najrizičnije skupine, osiromašene i bespomoćne umirovljeničke populacije.
Kao dobro je za ten i održivost mirovinskih fondova. Yeah.
Malo nas je, ali smo zato govna.
KRŠĆANI UBER ALLES, OSTALI STOJ NA RUKAMA
Naime, u tzv. Glasgovskoj studiji koju je proveo i osmislio internacionalni tim znanstvenika iz domene virologije, još davne 2015. godine detektiran je corona virus kao uzročnik 7 -15 % sezonskih gripa, te skupa sa strukturalnim opisom i definiranim protokolom upućen Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO), uz preporuku da epidemiolozi procijene njegovu potencijalnu zaraznost.
Mo’š mislit, stavili su izvještaj na ignore.
Kad nas je pandemija zveknula kao kvarnjak u kafanskoj tuči laktom na aktera, počeli su javno sanirati posljedice pandemije lažiranjem izvještaja o broju i smrtnosti zaraženih, od Kine preko Italije do Amerike. Nismo se niti mi Hrvati, graničari stari, proslavili, prešućivali smo očigledne propuste u mreži preventivnih mjera, dilali doniranom zaštitnom opremom – niti danas nije jasno kamo je nestalo 11, 5 tona nužnih medicinskih potrepština iz Saudijske Arabije – ispričavali javnosti za grube policijske represalije, osnivali COVID -19 centre po provincijama u kojima bi redovito čučala nadrkana gospođa bez jasne ideje što joj je za činiti, pa su ljudi umirali na kućnim pragovima bez nužne medicinske intervencije. Poklonili su “zasad” bolničkom centru u Mostaru proračunskih 43 milijuna kuna pod egidom “odbrane od pandemije”, a da bi se ispostavilo kako su se tim novčanim iznosom većinom podmirili dugovi prema privatnim klinikama u kojima se liječi HDZ-ov politički establishmant i crkveni kler.
I sav taj “cirkus nakaza” dok su preminule tretirali kao prihvatljivu kolateralanu štetu, napuštenu i slomljena srca prilikom posljednjeg uzdaha.
Jasno, kakva bi bila tipična balkanska država da nemamo podjelu na povlaštene i zakinute, poviješću uvjetovan dvostruki kriterij. Tretman kojeg katolička Crkva u Hrvatskoj uživa odavno je opjevan najmračnijim notama, a ne samo da redefinira ustavnu odredbu o domaji nam kao sekularnoj državi nego otvoreno prkosi i ponaša se nedodirljivo. Na vrhuncu pandemijske krize održavali su mise unatoč zabranama, širili opasne dezinformacije da se “putem hostije i svete vode virus ne može prenijeti”, grubo prijetili inače goropadnim policajcima kad su nezaštićeni civili u pitanju, ozljeđivali novinare, optuživali LGBT zajednicu kao uzročnika virusa zbog “prakticirajućeg homoseksualizma”. (sic?!) Kršćani naprijed, ostali stoj na rukama.
I sve to bahato izdizanje nad pandemijom i životom dok nisu bili u stanju uputiti se među pastvu, prenijeti im mir ili barem kupiti dvadeset pet respiratora za najugroženije bolesnike?! Što njihov El chefe misli o njihovom poslanju, vidi se po skršenim tornjevima Zagrebačke katedrale.
I Bogu su mrski.
NAJGORE NAS TEK ČEKA
Posebno uznemiruje činjenica da je Hrvatska, kao i sve zemlje u regiji koje su suludo divljale poput džukca otrgnutog s lanca, nema nikakvu strategiju suočiti se s posljedicama pandemije. Neovisni ekonomski analitičari, znanstvenici, psiholozi & sociolozi, upozoravaju da nas najgori period tek čeka, od gospodarske recesije i ponovnog mukotrpnog pokretanje proizvodnje, smanjenja kupovne moći i do 70% (samo 400.000 djelatnika u realnom, privređujućem sektoru kao najznačajnijem sektoru državnog proračuna jest na rubu otkaza, prisilnim slobodnim danima ili minimalcu), dodatni pad životnog standarda u Hrvatskoj gdje jedna trećina stanovništva u optimalnim uvjetima živi na rubu siromaštva, izgledna propast turističke sezone koja čini trećinu Državnog proračuna, realna mogućnost neisplate mirovina, PTSP stanovništva, ništa od toga ne zanima hrvatsku Vladu na čelu s Andrejom Plenkovićem. Bifokalnim pogledom geeka sugerira naciji kako je “situacija pod kontrolom”, a činjenica, štono bi izjavio iskusni cinik slikar Damir Stojnić “da živimo nasilnom smrću”, jednostavno mu ne dopire blizu mozga.
Umjesto da su kao Vlada njemačke kancelarke Angele Merkel uložili znatna nepovratna sredstva u malo i srednje poduzetništvo (od 15 do 50 000 eura po gospodarskom subjektu), uz samo jedan uvjet “ne idite na skupa putovanja, uložite taj novac u njemačku ekonomiju”, hrvatska Vlada u kozmetičke preinake zakona i navodnu pomoć poduzetnicima uložila je 3,5 milijarde kuna od kojih je dosad plasirala 800 milijuna kuna?! Nitko ne želi pod mutnim uvjetima njihov novac, pa da od kuge umire. Toliko su neutjecajni i pod izravnim autoritetom bankarskih i gospodarskih lobija da nisu u stanju dogovoriti jednogodišnji moratorij na kredite za poduzetništvo i građanstvo kako bi im olakšali prijelazno krizno razdoblje, kamoli sveobuhvatniji program mjera. Štoviše, prvo gdje su proračunski zagrabili jest u najpodcjenjenije profesije koje su u ovom razdoblju iznijele najteži teret – zdravstvo, obrazovanje, prateće sigurnosne službe – a da pritom nisu niti lipe uskratili Saboru, crkvenom kleru ili državnoj upravi koja nezainteresirano vrti palčevima.
Nedostatak jasne vizije izlaska iz krize i suočenja s posljedicama jest vidljiv izostanak šire društvene rasprave kako bi se postigao prihvatljiv konsenzus ponašanja za sve stanovništvo. Umjesto da sazove cvijet hrvatskog gospodarstva, znanosti, medicine i kulture poput Francuske koja je okupila vrhunske umove kako bi redefinirali postavke društva jer su logično zaključili kako “dalje ovako više ne može”, hrvatska Vlada čeka da se pandemija okonča prirodnim putem, proglasi nadnaravnu pobjedu “ravnu Domovinskom ratu na čelu s HDZ-om” i na krilima euforije naroda puštenog iz obora, osvoji vlast. Mučno politiziranje i grabež zasluga izgledna je nastupajuća faza hrvatske budućnosti, u kojima će se ponovno pojaviti Reineri, Brkići, Kovači, Stieri i Culeji & junačine kojih ovih dana nigdje nije bilo u javnosti.
Uglavnom, pandemija je nesumnjivo dokazala dvije činjenice; raspolažemo većinski sebičnim narodom i nesposobnom, devijantnom vlašću.
Srećom, zastave su davno pobodene i sve dok se vijore, znam da postoje rijetki, ali postojani ljudi u svim sferama društva koji me ispunjavaju nadom i održavaju plamen čovječnosti i u najgorim trenutcima.
Šarafi koji drže Nebo da 0no ne padne na nas.
Autor/ica 👤Nenad Bunjac
