ENG
Nenad Bunjac: PLENKOVIĆ, TAKVOG SREĆKOVIĆA MAJKA VIŠE NE RAĐA
Autor/ica 👤Nenad Bunjac
Povezani članci
Foto N1
Šta mislite, koliki postotak od 22 milijarde eura će se uložiti u posrnulo gospodarstvo, zdravstvo u dužničkom ropstvu ili za narod na rubu gladi i siromaštva, a koliki na potrebe vladajuće stranke, lagodan život političke elite, kupnju glasova u Saboru, obnovu voznog parka i slične skupe slobodne aktivnosti?
Odavno su analizirane, pa i žalobno opjevane sve razorne posljedice pandemije COVID-19 po svekoliko gospodarstvo i društveno zdravlje, nacija se uvukla u tamu svoje kože i razdražljivo reži na svakoga tko joj se učini “savršenim izborom” za rješavanje nagomilanih problema. Armija teoretičara zavjera vrišti sa stranica društvenih mreža, kolumnisti natječu u katastrofičnim egzistencijalnim prognozama “sumorne jeseni i nikad hladnije zime”, starčad u javnom prijevozu izgleda kao zombi psihopate koji će ti izvrnuti utrobu na licu mjesta jer si skinuo masku da počešeš nos, svi svakoga otvoreno mrze i hrane se s nemoćnim bijesom.
Državne službe poput Nacionalnog stožera na čelu s epidemiologom Krunoslavom Capakom, očito razapetog između zdravstvenih potreba nacije i političkih naputaka HDZ-a i Kaptola, uredno generiraju zbrku i niz bizarnosti, izdajući kontradiktorne uredbe poput one da u ,,sakralnim objektima nije potrebno nositi masku”.
Kao, Bog ih čuva, a nas ateističke pogane tko jebe.
Jedini koji je uspio iscrpiti dobit iz mračne situacije jest stari/novi premijer Andrej Plenković koji se po nepisanom životnom pravilu “toliko puta pogubio da je došao na pravo mjesto”. Takvog političkog srećkovića, znanje i iskustvo nema veze s tim osim ako liniju manjeg otpora ne tretirate kao strategiju, majka više ne rađa, a on već tjednima samodopadno cmokće poput bonkulovića nakon dobrog objeda i svisoka poručuje: ,,Jesam li vam rekao?”. Naravno da nema stvarnog pojma što mu se zapravo dogodilo, previše je tu bilo intervenirajućih varijabli i nepredviđenih faktora, ali koga briga.
Iako, štono bi rekao trener svih trenera Miroslav Ćiro Blažević: ,,Bolje ti je da se rodiš bez one stvari nego bez sreće jer ako imaš sreće narasti će ti i ona stvar”.
KAD STOJIŠ NA MJESTU K’O PANJ, A HVALE TE DA SI STABILAN I DOSLJEDAN
Prije nego li zubima rastrgam taj klimavi mit o Plenkovićevoj političkoj dalekovidnosti čiju pobjedu su, ruku na srce i mimo očekivanja, pozdravili mnogi oportuni analitičari i javne ličnosti kao model “političkog kontinuiteta, stabilnosti i dosljednosti proeuropskim vrijednostima”, podsjetimo se geneze događaja.
Netom prije pojave pandemije COVID-19, premijer Plenković bio je izložen žestokom udaru unutarstranačkih oponenata (Miro Kovač, Ivo Stier, Milijan Vaso Brkić), javnosti nezadovoljne životnim standardom, mnogobrojnih korupcijskih afera koje su rezultirale ostavkama desetak ministara, iako je hrvatska Vlada mogla slobodno potpisati kolektivnu ostavku, a cjelokupnu društvenu atmosferu odlično je iskoristio čak i kronično sterilan SDP izjednačivši se s HDZ-om u potpori birača.
Premijera Plenkovića tada je čak izbjegavala i zloguka vrana HDZ-a Gordan Jandroković Njonjo.
Uglavnom, premijer Plenković je bio politički mrtvac kojeg više nije bilo zanimljivo niti cipelariti, samo se čekala ta formalnost od parlamentarnih izbora da potone u zaborav.
I bum, tras, evo pandemije COVIDA-19 i famoznog, protuustavno djelujućeg Nacionalnog stožera kojeg je premijer Plenković prvo militalizirao, pa ispolitizirao i na koncu, pretvorio u propagandnu mašineriju kojom se narod homogenizirao u još jednoj ,,povijesnoj bitci na čelu s HDZ-om”. Iako su se prvenstveno hrvatska Vlada i Nacionalni stožer očajno snašli u zadanim uvjetima – sve što su trebali napraviti, nisu i obrnuto – premijer Plenković je odlučio usred ljetne sezone i zabrane većih socijalnih kontakta, iskorištavajući odsutnost i strah birača, provesti izbore na kojima je “trijumfalno” pobijedio, prije svega zahvaljujući kratkoj predizbornoj kampanji, stabilnom biračkom tijelu HDZ-a i niskom izlaznosti birača od 48% što je u rangu Srbije Aleksandra Vučića.
Sve što se zatim dogodilo je već viđena politička povijest u Hrvata, okupio je knap parlamentarnu većinu i pravio se blesav dok su diplomatski krugovi i inozemni mediji grmjeli o “izborima na rubu legalnosti”.
Nije važno, kako bi to rekli dojučerašnji “navijači Zvezde”, Plenković je iskazao poslovičnu stabilnost i dosljednost. Yap, dostojnu panja nasukanog na obali mutne rijeke.
I JOŠ GA NAGRADILO, A ON SVE IZGRDIO, PA POTKUPIO
I sad slijedi coupe de grace svakom logičkom i moralnom promišljanju. Nakon što smo se morali naslušati besmislica poput izjave ministra vanjskih poslova Gordana Radmana “kako je hrvatsko presjedanje EU zapaženo i nagrađeno jer je uspješno usklađivala rad članica”, what a… (?!, Hrvatska je formalnim slijedom, bez temeljitog lobiranja, izravnom dodjelom iz Fonda solidarnosti EU za kompenzaciju šteta uslijed pandemije corone, dobila 22 milijardi eura u sljedećih sedam godina, dijelom kao nepovratna sredstva, dijelom kao namjenska sredstva uz djelomični povrat. Recimo, usporedimo red veličina, Italija kao jedan od najvećih sukrivaca za nekontrolirano širenje pandemije, ostvarila je 200 milijardi eura i u tipičnoj talijanskoj maniri, jecala da je “dobila premali iznos”. Nikakve veze s već famoznih 22 milijarde eura pomoći nije imalo hrvatsko presjedanje EU, niti Plenkovićevi nježni razgovori “s Michelom” (predsjednik Europskog vijeća Charles Michel).
Premijer Plenković po okončanju Europskog summita gdje se podijelilo 1,8 bilijuna eura članicama pogođenih pandemijom, požurio se izgrditi “nevjerne Tome” i najavio reforme u Državnoj upravi i teritorijalnom ustroju, ne zato što želi nego zato što mora. Naravno, odmah su red za “izdašnijim reformskim paketima” stale jedinice lokalne samouprave, političke i gospodarske grupacije, a hrvatska Vlada i premijer Plenković nametnuli se kao veletrgovci političkih usluga i logikom stvari, nastalih dugova. Jasno ostaje nejasno po kojem se kriteriju europska sredstva dodjeljuju državnim i pravnim subjektima koji će biti zahvaćeni reformom, ali uzdamo se u Plenkovićevu dalekovidnost i sreću.
Ipak, po meni najjezgrovitiji i uvjerljivo najduhovitiji prijedlog hrvatskoj Vladi ponudila je mrtva hladna Hrvatska udruga poslodavaca koja je zatražila da joj se dodjele 3/4 iznosa od ukupno ostvarenih sredstava iz Fonda solidarnosti jer će oni “barem pokrenuti gospodarstvo, a državna administracija potrošiti novac na vlastito održavanje”.
I doista, šta mislite, koliki postotak od 22 milijarde eura će se uložiti u posrnulo gospodarstvo, zdravstvo u dužničkom ropstvu ili za narod na rubu gladi i siromaštva, a koliki na potrebe vladajuće stranke, lagodan život političke elite, kupnju glasova u Saboru, obnovu voznog parka i slične skupe slobodne aktivnosti? Populistički i financijski netransparentan Zakon o potresu (obnova Zagreba), dobar je argument u prilog tezi
Hipotetska procjena je najbliže što ćete doći do točnih brojki jer račun javnosti ionako nikad neće biti ispostavljen. Nema veze, ionako ne bi imao veze s pameću.
Autor/ica 👤Nenad Bunjac
