(Ne)kultura sjećanja

SDP je bio nešto spremniji da prizna ratne zločine, ali i da pusti haške optuženike da pobjegnu ili da na druge načine izbjegnu suđenje. HDZ je, naprotiv, uredno izručivao haške optuženike, ali je zato nijekao da je zločina bilo, osim kao marginalnih i nevažnih incidenata (to, kao, potvrđuje jedna jedina osuđujuća presuda pred hrvatskim sudovima, iako ona, jasno, potvrđuje sve samo ne to). Gotovo bi čovjek rekao da su se dvije strane morale dogovoriti kako bi ovako simetrično, jedna jalovim činjenjem, druga plodnim nečinjenjem, izbjegle kriminalizaciju zločina iz ljeta 1995. i kasnije. Na ruku su im išle, srećkovići su to, oslobađajuće presude Gotovini i Markaču u Haagu, no one su toliko pravno dvojbene da čak i neki ovdašnji desnocentristički novinari zadovoljno priznaju da se one ‘vjerojatno nikada ne bi dogodile da se Hrvatska nije posve prilagodila američkim strateškim interesima’. U hrvatskom državnom vrhu o tome, naravno, ništa ne govore, iako je bilo priznanja da su ovakve presude učinile Hrvatsku velikim dužnikom, pa su premijer Zoran Milanović i predsjednik Ivo Josipović obećavali da će zločine, koje ni Haag nije doveo u pitanje, procesuirati domaći sudovi. No to se nije dogodilo, osim u onom sirotinjski usamljenom slučaju, niti su njih dvojica zbog toga prozvala pravosuđe, još manje alarmirala savjest nacije.

Ali jesu, pošteno je priznati, u nekoliko navrata iskazali žal i pijetet prema srpskim žrtvama, i to tamo gdje je to najteže izustiti, na godišnjici ‘Oluje’ u Kninu. No ni od toga nije bilo veće, zapravo nikakve koristi, jer nije pomoglo da se stvori kakva-takva, makar i minimalna, kultura sjećanja i suosjećanja prema pobijenim i prognanim Srbima hrvatskog državnog porijekla. Naprotiv, ukorjenjuje se nešto sasvim drugo, nekultura sjećanja, jer se sve što bi mirisalo na kulturu u korijenu sasijeca mačetom ciljanog, programiranog odbacivanja. O tome rječito govori sudbina performansa Olivera Frljića s civilnim žrtvama rata različitih nacionalnosti, koja je već nakon što je najavljena odstrijeljena neopozivom osudom da se radi o ‘Kontra-Oluji’. Dakle rat je sve, nevine žrtve su ništa, a ako su te žrtve usto i druge krvi i vjere, i manje od ništa. Bezvrijedna nula koju je dozvoljeno, još više poželjno, prezirati. Poruka je jasna. Spominjanje srpskih žrtava navodno kalja svetačku neupitnost ‘Oluje’, a između redaka tu je i još paklenskija optužba. Da se time diže virtualni spomenik srbijanskoj agresiji i samoproglašenoj srpskoj državi u Hrvatskoj. Oh, koliko je tu ludosti, neizmjerne ludosti ovakve, moralno nedovršene Hrvatske, čega će se ona jednog dana u budućnosti neizostavno morati posramiti.

Pa kultura sjećanja i jeste u tome da se nadiđu te stiješnjene, uskogrudne nacionalne predrasude. Danas se sasvim normalno komemoriraju žrtve savezničkih bombardiranja u Hirošimi i Dresdenu i nikome ne pada na pamet da bi se time rehabilitiralo militantni nacionalizam u Japanu i nacizam u Njemačkoj. Na isti način, da se razumijemo, zaslužuju biti komemorirane i žrtve na Bleiburgu ili, preciznije, one bi to zaslužile da se ondje, suprotno Hirošimi i Dresdenu, ne čini baš to – rehabilitira se Pavelićeve ustaše. Samo, eto, srpske žrtve u Hrvatskoj nemaju svoje komemoracije ili se one održavaju bez prisutnosti hrvatske strane, iako bi bilo mudro da se zajednički komemoriraju hrvatske i srpske žrtve. To se, uostalom, sve više ustaljuje kao humanistički standard među evropskim zemljama, uključujući nekadašnje najljuće neprijatelje. Time se živi odužuju mrtvima, jer su za ratna stradanja uvijek krive ludosti onih koji su ratove preživjeli, iako su ih izazvali. Toga u Hrvatskoj, kao ni drugdje na ex-yu prostoru nema, niti se nazire da će u dogledno vrijeme biti, i s tim treba živjeti. Ali bi se već sada morala ukloniti najgora civilizacijska iščašenja, kao što je da se kod nas zalaganjem Njemačke iskazuje zaslužena briga za grobove njemačkih vojnika koji su ovdje izginuli ili pomrli. A istodobno sama Hrvatska potpuno nezasluženo ignorira grobove svojih građana srpske nacionalnosti, neizmjerno nevinijih od tih njemačkih vojnika. Čak i kada bi to bio običan komunalni problem, vlasti bi našle načina da nešto naprave, ovako on jednostavno ne postoji.

Na ovaj način pravi se kategorizacija ratnih žrtava na vrijedne, manje vrijedne i bezvrijedne, što je vrlo nalik segregaciji među živima. S tim da se ovo drugo može, pokazalo je iskustvo, ispraviti nekim političkim preokretom ili reformama, a prvo se taloži s najboljim izgledima da ostane zauvijek, točnije da postane transgeneracijski sindrom čitave nacije. U ovom slučaju hrvatske. Nema tu nikakve mistifikacije, stvar je vrlo jednostavna i lako ju je pojmiti. Očito je, naime, da je ovo anticivilizacijsko podcjenjivanje srpskih žrtava devedesetih moglo doći samo iz jednog pravca. A to je kolektiviziranje krivnje Srba za rat u Hrvatskoj, što vodi shvaćanju da su oni sami skrivili to što im se dogodilo. To možda može proći neko vrijeme bez težih posljedica, ali ako potraje, onda će taj virus kolektivizma zakonomjerno inficirati i hrvatsku stranu. Pa samo treba čekati vrijeme kada će manje-više svi Hrvati smatrati da su Srbi dobili što su zaslužili. Ako već nije došlo.