Nekoliko slika iz srednje Bosne

Povezani članci

• Što je krivo rekao Aleksandar Vučić?
• Ervinovo „spoticanje“ o istinu
• Dežulović: Mujo u Zenici, a Muzej u Sarajevu
• Reagiranje: Očekujemo i zahtijevamo da se sporne “upute” isprave a odgovorne osobe sankcioniraju
• Dobro jutro Mostaru, Banja Luci i Sarajevu
• Il FENOMENO MR. Z

1.     Dva svijeta

Tek kad smo se popeli na Makljen vidio sam da se tu ipak radi o dva svijeta: jedan  (onaj u koji smo ulazili) bio je neobično zelen i djelovao je maglovito, dok je drugi (iz kojeg smo izlazili) bio puno jasniji, vizualno tačniji i nekako bliskiji. Između njih je ležao mali gradić čija je panorama podjećala na uvodne špice iz engleskih serija; kuće su klečale oko crkvenog tornja koji je simbolički rečeno sjedio kao njihov pastir. Bio je to Prozor u aprilskim bojama, a mi smo ulazili u zemlju bez kamena, u maglovitu srednju Bosnu.

2.     Strah od nepoznatog

Kako smo se približavali srednjoj Bosni, odnosno zoni industrijskih gradova koji je čine, ja sam imao neku vrstu treme. Ta trema nije proizilazila ni iz kakvih iščekivanja (straha od razočarenja, recimo) već se javljala sama od sebe, instiktivno, kao strah od nepoznatog. To golicanje podnu stomaka raslo je sa svakim pređenim kilometrom ka nepoznatom. Autobus je prolazeći novim gradovima stare države pravio pauze na autobuskim stanicama (kako jednom autobusu i priliči) iz čijih zgrada sam odlučio  nešto saznati o vremenu koje ih je gazilo. Poslije sam shvatio kako su to možda i najreprezentativniji objekti za turiste kakvim pripadam.

3.     Autobuske stanice/kolodvori

Oronulost je prva riječ koji ide uz te male građevine; ispucale i podbuharene fasade su govorile o nemilosrdnom vremenu koje ih je savršeno uništavalo. Autobuska pristaništa, od najviše deset perona, doimala su se kao siročad. To što su bili prepušteni zubu vremena, prepušteni sami sebi, izazivalo je strahopoštovanje kod posmatrača, i to ono strahopoštovanje kakvo čovjek  osjeća samo u prisustvu žrtve. Njihov rok trajanosti nije bio vremenski ograničen, već ideološki i trebao je biti mnogo dulji nego što je bio. Međutim, u tom razočarenju ležao je i razlog njihovog (kakvog-takvog) uspravnog držanja. U vremenu koje ih je odbacivalo, koje je od njih na jedan nezdrav način zaziralo, autobuske stanice srednje Bosne kao da su nešto čekale. Kako god, ti peroni su i dalje služili ljudima, bili su u funkciji.

4.     Socijalizam i kapitalizam

Kvadratura s kojom raspolažu autobuske stanice srednje Bosne možda i najvjerodostojnije govori o razlikama između socijalizma i kapitalizma. Stotinjak kvadratnih metara prostora govori o namjeni istog, tek za osnovne potrebe: dolasci i odlasci. Nikako tu nije bilo prostora ze nekakav oblik trgovine (osim onog sa voznim kartama), a s kakvim danas raspolažu i javni klozeti. Ta njihova oskudnost, taj minimalizam, u vremenu današnjem – vremenu kiča, činio ih je manje kičastim, čak lijepim, pa bi se moglo reći prirodnijim.

5.     Industrijski grad

Gradovi koji su se prezentirali kroz autobuske stanice, bili su gradovi u kojima je živio radnik. Te spavaonice koje su zadovoljavale higijenske principe izgradnje naselja,  bile su nusproizvod industrije, odakle i potiče naziv „Industrijski gradovi“. Gašenjem industrije, nusproizvod je postao siročetom. Siročetom koje je izgubilo svojstvo radnika, a za uzvrat nije dobilo svojstvo naroda. Prolazeći kroz avliju njihove sudbine, ne moguće se oteti dojmu da je taj svijet zavisio od bezbroja faktora i da je vjetar bio taj koji je prvi puhnuo i sve odnio tamo odakle je i došlo. Na početak.

6.     Status quo

Međutim, tu među tim peronima nije bilo nikakve naznake da bi se moglo nešto pokrenuti, osim autobusa koji su također jedva nekako palili i nastavljali svoje puteve, a koji ih opet nikako nisu udaljavali od početka. Putnici koje sam viđao su uvjek nekako bili umorni i uspavani. Pored njih je prolazio život baš kao krajolik u kojem je smisao još uvjek nekako bio zelen. U ambijentu tih malih stanica ljudi su djelovali kao da dolaze iz  vremena koje više nije aktuelno, iz vremena oko kojeg se još nismo usaglasili čije je bilo i kakvo je bilo.

7.     Muzej radničke klase

Ako bi ikad zemlje bivše Jugoslavije tražile prikladno mjesto da im bude muzej, onda ja mislim da bi to trebale biti autobuske stanice srednje Bosne. Dovoljno bi bilo neke od tih zgrada zadržati onakvim kakve su danas, kako bi inostranim turistima bilo jasno šta je to bilo tu “prije rata”.