Neke se istine ipak ne saznaju (u balkanskim gudurama)

“Medija? Koji kada više ne vide ,,smisao” u priči,

taj nedostatak pravdaju imaginarnim neinteresom

publike i/ili drugim važnijim/manje važnim životima i

proizvodnjom drugih ,,smislenih”, za njih jednako

fikcionalnih života. Ovdje, kada kažem

fikcionalnih, sugeriram mrtvih.”

Pomama koja se dogodila u hrvatskim medijima a i medijima regije, prije određenog vremena, podsjetila me je na dva očito vrlo tužna kraja, koja naizgled ne djeluju povezivo. Ali jesu.
I djeluju previše fikcionalno, makar nisu. Priča koja slijedi vezana je za šablonu, za heroje i anti-heroje i za sve one koji će to tek postati. Tri su lika u igri i, iako su stvarni, na trenutke će djelovati kao da nisu.

Njeno ime je Dada Vujasinović i bila je srpska novinarka u krivo, ratno vrijeme pa je smaknuta ili se sama maknula onim činom koji se zove ,,samo-ubojstvo”. To još ne znamo, tko zna hoćemo li ikada saznati.

Drugo ime je Antonija Bilić, djevojčica iz Hrvatske koja je nestala i nitko je nikada nije našao. Možda je oteta, ubijena, a možda je pobjegla za nekom velikom ljubavi. Nadam se da je treće i da će se uskoro javiti svojim roditeljima.

Treći ,,učesnik“ je Dragan Paravinja, koji se spominje i povezuje s oba slučaja, ime koje je potencijalno upleteno i možda ključ za razumijevanje oba slučaja.

Prva od ove tri priče upravo uključuje tri priče. I dobila je svoj književni ,,produžetak” pod nazivom ,,Stakleni zid“ autora Vladimira Tasića. U njoj su, za prvu ruku još tri karaktera: majke, oca, dječaka (oca – sina, majke – djevojčice, kćeri), a potom sestrina priča, priča njenog odabranika, priča očevog oca, dječakova priča – opet. Dječak je heroj priče pa uglavnom kroz taj rakurs i kreće priča ,,Staklenog zida“. Zida kao metafore za cyber svijet, prelaska dječaka u muškarca, krhkih, nedovršenih odnosa, bliskih, krucijalnih odnosa; odnosa otac – sin, majka – sin, majka – otac, muž – žena, sestra – sestra.

Naime, priča ,,Staklenog zida“ svojevrsni je poetični homage Dadi Vujasinović, ženi koja nije vjerovala da postoje nedodirljivi, ženi koja je smatrala da patriotizam ne podrazumjeva prešućivanje grešaka i zabluda (kako se upravo i ističe na contribute internet stranici s njenim imenom). Bila je to žena koja je zbog svojih vrijednosti, zbog svoje snage i odvažnosti postala metom napada onih kojima se nije sviđao njen način razmišljanja i sposobnost da ga artikulirano izrazi – prijetnje je dobijala u pismima i telefonskim pozivima. Borisav Jović, nekadašnji predsednik predsedništva SFRJ, podnio je tužbu zbog klevete, jer je u jednom tekstu objavila da je njegov sin jedan od najvećih akcionara u Karić banci u Moskvi. Željko Ražnatović Arkan joj je čak i osobno prijetio da prestane s pisanjem.

Dada je bila novinarka, žena koja je za mnoge postala nepoželjan svjedok. U datom trenutku, u zadanom prostoru, u zemlji koja više ne postoji, kako ističe pisac Vladimir Tasić u romanu ,,Stakleni zid“. Bila je žena koja nije strahovala reći: ,,Zahvaljujući takvima, narod koji strada, kuće koje pale i gradovi koje zatiru, postali su nebitni. Rat je postao estrada za one koji su umeli vešto da promovišu i unovče svoj licemerni, lažni patriotizam.”

Dada je pronađena mrtva u obiteljskom stanu 8. travnja 1994. Njena smrt do danas nije razjašnjena. U pogovoru, međutim, autor naglašava da ,,Stakleni zid“ nije knjiga o smrti Dade Vujasinović. To je knjiga o njenom životu i onome kako je on utjecao na bliske joj ljude.

Ime Vladimira Tasića valja ne zaboraviti (čisto zbog toga što je malo autora u stanju svoj opus posvetiti životima koji su vrijedili, oprostite na patetici).

Priča Antonije Bilić (na sreću) još nije doživjela svoj književni epilog jer bi to za ova naša razumjevanja značilo da je ona – tragična. Dakle, još ne znamo kakva je njena priča, kao što znamo da je u Dadinom slučaju isprepletena s drugim ljudima iz njenog života. Vjerujem(o) da je živa, da je buntovna, da je pobjegla za nekom ludom ljubavi, kao što već rekoh i da će se vratiti pri prvoj svađi, zbog koje je i pobjegla. Vjerujem i vjerujem i vjerujem. – Da elemenata tragedije nema, da će se njeni roditelji na kraju malo srditi na nju, ali da će i to proći i da će svi na kraju biti sretni. Moramo u to vjerovati. Takva struktura života (mi) je prikladnija, takva struktura vjerovanja.

Antonijina priča također podrazumijeva priče članova njene familije, priče njihovih života koji su (trenutno) njezinim nestankom zauvijek promjenjeni, deformirani, rastrgani, uplašeni. To su sjećanja i emocije na koja će (nadam se) ti članovi uskoro zaboraviti. Strah, strašno i nepoznato.
U vremenu informacija, biti bez informacija o jednom životu, doista je zastrašujuće.

Antonija, dok pišem ovaj tekst, još nije pronađena.

Paravinja je očito čovjek koji nije slušao savjete niti pio lijekove.Tako barem nalaže medijska slika njegova karaktera. Po njoj je također optužen za silovanja po Srbiji i po Bosni i za nestanak Antonije Bilić i navodno je upravo on upleten u ubojstvo Dade Vujasinović. On je negativna karikatura par exxelance.

OK – iako nije zero killed. (jedna osoba je ipak mrtva).

Naime, poanta ovih priča bez poante je ostala na medijima. Interes za njih nestalo je iz medijskog fokusa. Tako to bude s medijskim ,,fokusom”. Ništa se nije otkrilo pa shodno tome nije zanimljivo javnosti – toj uvjetnoj javnosti. Tako kaže i (kapitalistička) medijska teorija: ,,pratite ono što se čita jer će to prodavati vaš list”, da skratim i parafraziram.

Nisam siguran što se zapravo može komentirati u vezi sa ovim sudbinama. Postoji nekoliko pitanja koja ostaju ,,otvoreni problemi”.

Problem policije, s jedne strane, koja ,,kao” ne može saznati je li netko ubijen ili se netko ubio, koja ,,kao” ne može pronaći djevojku koja nestaje iz sela?

Politike u policiji tj. onog trenutka kada se odlučuje da je neki slučaj ,,zaključen”, unatoč tome što nije rješen? S druge strane anonimnosti nekih pojedinaca, poput Antonije B.? Dakle, shodno njezine ,,društvene nevažnosti”? Psihoprofil pomenutog Paravinje, neučinkovitost sustava koji ne kažnjava pravovremeno i pravovaljano one koji pokušavaju silovati jer šta, ,,kao” nisu silovali?

Da li je problem-tragičnost ovih priča ili ono što je ostalo od nje? Životi obitelji koji su povezani sa životima ovih junakinja?

Medija? To praćenje pod krinkom moći koja pomaže u ,,uviđanju /voajerizmu /moralnoj perverznosti anonimnih komentara”. A u stvari suštinskoj nemoći.

Medija? Koji kada više ne vide ,,smisao” u priči, taj nedostatak pravdaju imaginarnim neinteresom publike i/ili drugim važnijim/manje važnim životima i proizvodnjom drugih ,,smislenih”, za njih jednako fikcionalnih života. Ovdje, kada kažem fikcionalnih, sugeriram mrtvih.

Nažalost.

Nažalost!

Perspektive in refleksije, Življenje na dotik (EPK Maribor 2012)