Neimar

Povezani članci

• U ‘koprodukciji’ Bandić – Lustig gradit će se muzej Holokausta u Zagrebu
• Naše siledžije, kroje nam sudbinu
• Zašto je Danilo Kiš potreban Dobrici Ćosiću?
• Zoran – Zoka Galuza raja iz Brankovca
• Intervju s Gáspárom Miklósom Tamásom: Jednostavno, mi ljevičari smo poraženi
• Evropsko selo u BiH: Kulturološki fenomen i turistički potencijal koji otvara nova radna mjesta za mlade

Aliji Kebi

 

Pred čitanje u Domu mladih, na Šantićevim,

iz njegove kancelarije zvrcnuh bivšu Konjičanku,

sada Mostarku s one strane Nevidljivog Zida.

Ja bih da se nađemo. A ona:

“Dom mladih? Ne znam ti ja gdje je to!”

Nešto još zbrza, pa spusti vrelu slušalicu

K’o da je Mostar Njujork,

uz more Golema Jabuka,

pa mu teško mapu sokaka rastolkovati.

 

Spustim i ja spravu,

sav k’o popišan.

Vidje to dobri Alija,

domaćin stihovanja,

pa me počasti smješkom,

blagim,

onim što nekako me na majčin hljeb,

tek iz rerne,

na čudan način sjeti.

“Ma pusti, bogati!

Dozvaće se i oni tobe! Kako se, bolan,

mogu ovaj zvjezdan, ćelopek nad Bijelim Brijegom,

mjesec, kako dijeliti? Kako Neretvu natroje parčati?

Nego sjedider, da slistimo po jednu.”

I mog jada,

s njim i lôzom hepokovom,

k’o rukom, nestade.

 

Možda doista i nije bio neki pjesnik –

ko sam da sudim? – ali je zaista znao mostariti:

uređivao, dogovarao,

dočekivao, a kad treba,

u besparici,

kad nekima stvarno zlatne kašike,

a raji ni za raštike,

bogami,

za svaki broj “Mosta”,

skoro i prositi.

 

Otišao, i on, na onu stranu,

pa sad ni “Mosta”,

ni Šantićevih,

ni njegovog upornog,

i svim zakonima novog vremena protivnog

mostarenja.

 

Samo, jedno me, uz njegov odlazak,

još uvijek kopka:

kad Crnom rijekom, onom bezmosta,

teškom je mukom brodio,

je li ijednom, poput Orfeja,

unatrag pogled’o,

ono čudo

– most bez stubova, kocka kao od čipke –

još jednom okom da zrakne?

Ili je samo grabio naprijed,

u stahu od već viđenog:

šrapneli, krv i prah, vreli kamen opet u Neretvi!,

 

Dok se na obzorju,

iza njegovih pognutih pleća,

svim zakonima novog doba uprkos,

na njegovu i našu radost

spajaju rasute obale.