Nego što, (pro)ustaštvo prelomiti – makar i preko koljena

Izdvajamo

• Na Skeju i istomišljenike već smo se navikli kao na sezonsku gripu. Baš kao i na Medveda čije ministarstvo godinama, sistematično rehabilitira ustaštvo različitim metodama: od organiziranja službenih pokopa za ubijene ustaše, do financiranja časopisa Hrvatski domobran i Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Vlast, rekao bi ribarsko-politički poučak, smrdi od glave. Ili, u konkretnom slučaju, od Plenkovića koji utjelovljuje specifičan tip političke šizofrenije: za vanjsku upotrebu gorljivo deklarira 'europske vrijednosti' te vergla o antifašizmu, sve što se od njega očekuje po evropama i svjetovima dok, istodobno, u državi tolerira različite manifestacije ustaštva“. I tu nema pomoći, baš kao ni Pupovcu, Miloševiću i Kajtaziju koji se zbog toga uopće ne uznemiruju. Koji su to ljudi ili, što bi kazao Vinko Brešan istoimenom filmskom komedijom - koja je ovo država! Koja? Predsjednik te i takve države Zoran Milanović tvrdi da Raosova budalaština u Splitu „nema veze s modernom hrvatskom državom. Premijer Plenković obično pažljivo bira ljude, pa ga je očito poslao u Split položiti cvijeće i rukovati se, a Raos je vjerojatno vidio tv-kameru, pa pomahnitao“.

Povezani članci

• Delimo muku na Facebook-u
• PROLJEĆE HLADNOGA RATA?
• Ugasite svjetla na sat vremena!
• Kemal Mahić: Kongres SDA – sijelo „La Famiglia“
• Predstavljanje Biltena „Govor mržnje i nasilje prema Srbima u 2015.“
• Republika idiokroacija

Photo: Ivo Cagalj/PIXSELL

Da su Tito i partizani miloševićevski larpurlartizirali i „rješavali“ problem s podrepaškim kvislingom Antom Pavelićem, Jurom Francetićem, Milom Budakom, Vjekoslavom Maksom Luburićem i takvima s liste najkrvavijih u hrvatskoj povijesti ratnih i zločinaca protiv čovječnosti, a ne šakom u bulju i „preko koljena“, što je bilo jedino ispravno/učinkovito rješenje, tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene danas ne bi bilo. Protivno halucinaciji izvjesnog brigadira HV-a Matka Raosa i jadnih mu mecena u vlasti. Tu nema trkeljanja kakva se redovito post festum čuju s najviših pozicija u državi, gdje sjede najveći krivci za svako malo divlji ples (pro)ustaških vampira kojima je čak i jedna desničarska Austrija zakonom zapriječila pristup na svoje tlo (svakogodišnje svibanjske derneke na Bleiburškom polju), a Bijedna ih Naša tetoši i pušta ludovati 

Marijan Vogrinec

Što uopće još rade, kako imaju ljudskog obraza Milorad Pupovac i Boris Milošević, politički predstavnici manjinskih blizu 200.000 preostalih još hrvatskih Srba, participirati u HDZ-Plenkovićevoj vlasti koja licemjerno – čak znatnim svotama javnog novca i nazočnošću svojih dužnosnika na dernecima domaćih (pro)ustaša – njeguje notorni (pro)nacifašizam!? Po europama i međunarodnim asocijacijama, samom su premijeru Andreju Plenkoviću i njegovim ministrima puna usta antinacifašističke tradicije zemlje, koja je tradicija upisana u Izvorišne osnove Ustava RH protivno sramotnoj epizodi marionetskoga tzv. NDH, a praksa na domaćem tlu sasvim je suprotna. Država gleda kroz prste pojedincima i skupinama koje javno veličaju režim i genocidne bezvrijednosti tzv. NDH, mržnju i najveću sramotu u povijesti nanesenu hrvatskom narodu, a na svaki se način prešućuje, omalovažava i čak proglašava zločinom antinacifašizam i njegovi ključni nositelji: Josip Broz Tito, partizani (međunarodno priznati dio savezničkih snaga antihitlerovske koalicije), narodni heroji, komunisti kao pokretačka snaga i nositelji pobjede nad domaćim veleizdajničkim šljamom (ustaše, četnici, etc.)… Pupovcu i Miloševiću nije mjesto u toj polit-kameleonskoj družbi, ako uistinu savjesno osuđuju (pro)ustaštvo.

Očito im je slast i mast osobne participacije u HDZ-Plenkovićevoj vlasti preča od savjesti, ali i obzira prema više od 100.000 sunarodnjaka svih dobi i obaju rodova koji su od 1941. do 1945. godine genocidno poklani ili zatučeni maljem u četrdesetak ustaških konc-logora kvislinškoga tzv. NDH. Osim Srba, ustaški je genocid ugasio živote i više desetaka tisuća Roma i Židova te nepoćudnih Hrvata i inih. Vlast koja to itekako dobro i predobro znâ, a pravi se grbavom kad hitlerbčić Marko Skejo i njegovi „crnci“, pa i pjevač prepukla glasa Thompson na njihovom valu i takvi „junački“ prizivaju ustaški genocidan vampirizam, zakrabuljen u nekakvo hrvatsko „domoljublje“ i žrtvu u Domovinskom ratu, dakle, takva vlast nema pravo na srpski/romski smokvin list manjinske ravnopravnosti. Kao što saborski zastupnik SDSS-a Milorad Pupovac i srpski potpredsjednik hrvatske vlade Boris Milošević zajedno s romskim (i još 11 narodnih manjina, sic transit) zastupnikom Veljkom Kajtazijem nemaju moralno pravo – nećemo o trgovačko-koalicijskim kuhinjama i broju glasova na manjinskim listama u XII. izbornoj jedinici – držati glavu iznad vode vladi koja samo larpurlartistički, s figom u džepu promiče ravnopravnost Srba i Roma s većinskim hrvatskim stanovništvom.

Tzv. NDH u Splitu

Splitski dvodnevni dernek notornog (pro)ustašluka – 9. i 10. travnja u ratnoj luci Lori, gdje je u Domovinskom ratu bio konc-logor za zarobljene srpske vojnike i civile, mučilište HV-a, te u Splitu 3 kod spomenika palim u Domovinskom ratu pripadnicima 9. bojne HOS-a „Rafael vitez Boban“ – zgrozio je javnost i osramotio Bijednu Našu u svijetu ikonografijom, ali i porukama luzerske prošlosti od prije tri četvrt stoljeća, provokativnom ZDS-dernjavom, kojoj je proustaški obol dao i čavoglavi idol ekstremne tzv. desnice Marko Perković Thompson. Praktično, kao i svih prethodnih godina u istoj režiji istih „domoljuba“, bila je to proslava 10. travnja 1941., dana osnivanja kvislinške, ustaške paradržave tzv. NDH, gdje je izvjesni Matko Raos, izaslanik braniteljskog ministra i vladina potpredsjednika Tome Medveda, pomilovao hrvatskim „crncima“, je li, „domoljubna srca“ povijesnom/ustavnom krivotvorinom kako „današnje Hrvatske ne bi bilo da nije bilo 10. travnja 1941.“ Sic transit. Lik jamačno nije završio nikakvu školu kad je mogao tresnuti takvu maloumnost o četiri godine genocida i nacifašističkog podrepaštva, krčmljenja tzv. arijevske mržnje, progona, ratnih i zločina protiv čovječnosti u ime nekakve nacionalne supremacije.

Srpski participanti u HDZ-Plenkovićevoj vlasti – u liku Borisa Miloševića – pobrzali su, baš kao svaki put do sada u povodu takvih i sličnih ekscesa proustaške tzv. desnice u javnom prostoru, opet samo „osuditi“, „ograditi se“, „zgroziti“, „prosvjedovati“, itsl. i čim se ugase tv-kamere i pospreme novinarski mikrofoni, opet sve po starom. Jovo nanovo: njima dobro, a tisućama tzv. običnih/malih hrvatskih građana srpske i romske etničke pripadnosti životna zbílja ostaje jednako ili još negostoljubivija. „Znate“, kazala je izravno u tv-oko razočarana starija stanovnica zaseoka bogu iza nogu u glinskom kraju, teško postradala u potresu prije godine i pol, „nitko za nas ne mari niti nam pomaže. Političari ovamo navrate samo uoči izbora i svašta obećavaju, a kad izbori prođu, više nas ne poznaju.“ Neki dan je u HTV-ovoj emisiji „Manjinski mozaik“ objavljena reportaža iz također glinskog kraja o višečlanim mladim srpskim obiteljima dvojice braće kojima su kuće teško stradale u potresu, imaju malu djecu i nitko im ne želi pomoći tako da se pomišljaju iseliti. Kažu, „ovdje nam više nema opstanka, gdje god i komu god smo se u općini obratili za pomoć, odbijeni smo. Neki boljestojeći su je dobili, mi nismo“. Zato što su Srbi? A imaju Miloševića i Pupovca u vrhu državne vlasti!? Što tamo rade?

Slično je s Romima. U RH žive u nemogućim uvjetima u getima uz veće urbane sredine, 80 posto ih je nezaposleno, na prste se mogu nabrojiti mladi Romi u srednjim školama i pogotovo na fakultetima… Da nije bilo licemjerne, protokolarne Plenkovićeve potrebe javno se naslikavati pred tv-okom s partnerom u saborskoj tzv. stabilnoj većini Veljkom Kajtazijem radi mazanja očiju stranoj javnosti o međunacionalnom hrvatskom raju i blagostanju, nitko u Bijednoj Našoj ne bi ni znao da se slavi Svjetski dan Roma i tim povodom održava u Zagrebu međunarodna konferencija „Romi kao indijska dijaspora – neraskidive veze“, s predstavnicima Roma iz 17 zemalja. Naravno da su Plenković i Kajtazi bili glavni glumci što ih je ovjekovječila kamera režimske tzv. javne kuće HRT-a, gdje se, je li, premijer Plenković neodgovorno okitio perjem pokojnog Milana Bandića, zagrebačkoga gradonačelnika koji je iz gradskog proračuna platio cca 100.000 kuna za Memorijalnu kuću u Uštici nedaleko od Jasenovca u spomen na više od 17.000 Roma što su ih ustaše poubijali na najvećem nacifašističkom stratištu u jugoistočnoj Europi. Bandić je lani s Kajtazijem otvorio Memorijalnu kuću, a sada je Plenković – formulacijom „mi smo“, sic transit – pripisao tu zaslugu svojoj vlasti. Sebi? Pa zašto on nije lani otvarao Kuću s Kajtazijem i na prigodnoj svečanosti, slušao bezgraničnu romsku zahvalnost Bandiću!? A Bandić, pokopan na parkiralištu uza zid mirogojskih arkada, ne može se buniti protiv bivšega koalicijskog frenda.

Kajtazi, glavni izvjestitelj/govornik na svečanosti Svjetskog dana Roma, lani u Uštici nije ni spomenuo Plenkovića i HDZ-ovu vlast, a sada je opet prešutio ne samo premijerovo svojatanje zasluga za Ušticu nego i to što je Plenković kukavički prešutio istinu: tisuće i tisuće (pravi broj ubijenih Roma, kao ni Srba i Židova u ustaškom genocidu 1941.-1945. se nikad neće saznati!) Kajtazijevih sunarodnjaka nije pobio neki, je li, apstraktni nacifašizam, neko opće zlo, nego ustaše, sasvim konkretni hrvatski veleizdajnici, podrepaški nacifašistički slugani krvava uma i ruku, isti oni koje bezočno slave Marko Skejo i Thompson i pobijene jasenovačke ili uštičke krvnike proglašavaju „nedužnim hrvatskim žrtvama partizanskih zločina“.Sic transit. Čega se Plenković plaši kad ustaše ne povezuje ni s kakvim genocidom, ratnim i zločinom protiv čovječnosti!? Povijest se ne dâ prepraviti ni od ustaškog polupismenog šljama iz kojekakvih kamenih pripizdina napraviti hrvatske „domoljubne junake“. Što pak Kajtazija, je li, bivšeg oficira JNA, priječi da u Plenkovićevoj nazočnosti „ne talasa“, već birokratizira prigodnim slovom u kojemu se također ustručava reći bobu bob i popu pop!? Ljudi kao Kajtazi, Pupovac i Milošević ne zaslužuju biti u vlasti niti iole razumna, dobronamjerna i uistinu demokratska vlast ima mjesta za polit-ideološke kameleone kojima je osobni probitak važniji od poštenja i odgovornosti za one čijoj navodno dobrobiti prisežu.

Rezultat – nula bodova

HDZ-Plenkovićeva vlast u dnevnoj operativi – ne laprdavo, u svečanim prigodama ili papirnato u kojekakvim odlukama i rješenjima što se niti ne provode – ne tretira hrvatske građane srpske i romske etničke pripadnosti kako je svojedobno obećano tzv. međunarodnoj zajednici radi ishođenja državne licencije tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti i potom još podebljano Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina. Dovoljno je otputiti se u bilo koji pasivniji kraj Bijedne Naše nastanjen Srbima ili u koju romsku sredinu na zapuštenoj periferiji većih gradova – od Zagreba i Rijeke do Bjelovara, mjesta u Međimurju, Podravini… – pa vidjeti geta iz srednjeg vijeka, gdje brojni Romi s velikim brojem djece svih dobi žive u neljudskim uvjetima, zaboravljeni i isključeni iz društvene sredine, jer su „kradljivci, prljavi, nekomunikativni, agresivni, maltretiraju hrvatsku djecu i susjede, troše socijalnu pomoć i dječje dodatke u birtijama/kladionicama“ pa i „nisu vrijedni društvene sredine u kojoj žive“. Veljko Kajtazi ih se sjeti uoči izbora, kao i Pupovac i Milošević svojih sunarodnjaka, tako da s par stotina glasova u XII. izbornoj jedinici i politikantsku kuhinju – za razliku i od desetaka tisuća glasova na listama u prvih deset izbornih jedinica; XI. je, za dijasporu, nešto je drugo – ulaze na zakonom zajamčena saborska mjesta. I onda neki profesionalni manjinci iz mandata u mandat, ma tko bio na vlasti, ne silaze sa saborskih platnih lista i povlaštenih uvjeta za umirovljenje. Sic transit.

Rezultat za one što ih navodno zastupaju – nula bodova. Zastupnik je talijanske narodne manjine Furio Radin na saborskoj plaći od 1992. godine, a ne propušta „osuđivati“ (pro)ustašluk u Bijednoj Našoj, jer bi mu u protivnom jako zamjerila partizanska Istra (Bandiera rossa, je li). Jamačno se i Milorad Pupovac mora dobro zamisliti ne bi li se sjetio kada mu je prva saborska plaća sjela na račun. I Kajtazi… I sada da se neki od njih i njima sličnih iz tzv. vladajuće većine ustoboči pred šefom Plenkovićem i odlučno prozbori: „Premijeru, ako smjesta ne poduzmete učinkovite mjere za uklanjanje (pro)ustašluka iz javnog prostora, više ne računajte na našu potporu HDZ-ovoj vlasti“.!? Ma nema šanse.

Milorad Pupovac, Veljko Kajtazi Photo: Patrik Macek/PIXSELL

Krajnji je domet te „hrabrosti“ tih i takvih likova na političkoj poziciji sažet u Miloševićevom tv-reagiranju za javnu uporabu na notornu proustašku maloumnost vladina izaslanika u Splitu 3 Matka Raosa: „Ja osuđujem tu izjavu. Smatram da je sramotna, od nje se ogradila i vlada. Danas obilježavamo Svjetski dan Roma. Sudionici konferencije će otići u Ušticu, gdje je ubijeno najmanje 17.000 Roma i smatram stvarno sramotnim, politički promašenim, suprotnim Ustavu da netko uzdiže ili na bilo koji način obilježava režim koji je počinio takve zločine“. Drugim riječima, hitlerbrčić Skejo, samo nastavi kako činiš već desetljećima, mi iz vlasti nećemo ti ništa! Demokratska javnost je ostala zgrožena i, je li – tko joj je kriv što „ne razumije“ tko su, zapravo, bili dobri, a tko loši momci u tzv. NDH. Stari bi Latini zavapili ono o vremenima i običajima, no… U tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj (sic transit) od olovnih su 1990-ih godina i nova vremena, i novi običaji, i nova povijest, i novi nacionalni junaci i štošta još novoga što smrdljivo vonja na prastaro nečovještvo.

„Mi iz Kluba zeleno-lijevog bloka očekujemo da brigadir Matko Raos bude nečasno otpušten iz vojske te da ministar Medved, zbog političke odgovornosti, podnese ostavku“, naglasile su saborske zastupnice Ivana Kekin i Sandra Benčić na presici tog bloka ispred Banskih dvora. „U Splitu se otvoreno slavilo tzv. NDH od čega se nisu jasno ogradili vlada, nadležni ministar Tomo Medved ni sâm premijer Andrej Plenković. U Ustavu RH je zapisano da je naša država utemeljena na antinacifašizmu. Sudjelovanje vlasti na tom događaju je protuustavno i protucivilizacijsko. Od premijera Plenkovića zahtijevamo da nedvosmisleno osudi fašističke simbole i ogradi se od ustaškog pokliča ‘Za dom spremni’ te da prestane sjediti na dva stolca: pristojnom, europskom i antinacifašističkom te onomu domaćem, gdje po potrebi za unutarstranačke interese i skretanje pažnje s korumpiranih ministara povremeno slavi nacifašističke simbole. Vrijeme je da se Markov trg otvori za građane (zatvoren je najveći dio nakon što je zaluđeni nacifašizmom mladić iz okolice Kutine lani pokušao atentat na dužnosnike i paljbom iz kalašnjikova teško ranio policajca na ulazu, op. a.), a desne ekstremiste može potražiti u vlastitoj stranci. Dosta su mu blizu.“ Tema o partizanima i ustašama opet je aktualna.

Indikativno je kako su opet pristigli ti proljetni dani kada se komemoriraju žrtve ustaškog genocida u konc-logoru Jasenovcu, polažu vijenci i pale svijeće i kada se, prosvjedno, predstavnici stradalničkih naroda ne žele uključiti u službenu, državnu kolonu što ju predvodi premijer Plenković s ministrima upravo zbog toleriranja (pro)ustašluka u Bijednoj Našoj. Pa se onda dogodi da Srbi imaju svoju komemoraciju, Židovi svoju, a Romi pak najradije idu – za vladinim vijencem. Predsjednik RH Zoran Milanović ima svoj protokol i izbjegava premijera s ministrima, a predstavnici Saveza antinacifašističkih boraca i antinacifašista Hrvatske romski vrludaju među kolonama, pa cijela stvar ispada neozbiljnom, sramotnom i nedostojnom iskrenog sjećanja na barem dvostruko više genocidno ubijenih ustaškom kamom od službeno popisanih 83.000 nedužnih civila svih dobi i obaju rodova. Dvostruko više Srba, nego svih ostalih zajedno. Predstavnik pak hrvatskih Židova Ognjen Kraus, zgrožen splitskom proslavom „dana“ tzv. NDH, izgubio je svaku nadu u to kako je premijer Plenković iskren, voljan i sposoban uistinu osloboditi Bijednu Našu od (pro)ustaškog javašluka. I ne samo prigodnog. Ima pravo. Lik odgojen u dobrostojećoj obitelji u tzv. komunističkomu mraku (otac sveučilišni profesor, majka kardiologinja u JNA), povlaštenoj u tadašnjem jugoslavenskom režimu, potvrda je one pučke, naime, da su poturice uvijek gore od Turaka!?

Miloševićeva kolona

Bit će zanimljivo vidjeti tko će ovog proljeća u koju kolonu i kojom, je li, simboličnom porukom – u povodu obljetnice proboja logoraša s ustaškog stratišta blizu Jasenovca – odnosno tko će zajedno s Plenkovićem i njegovim ministrima nastaviti žmiriti na (pro)ustaški vampirizam, što tako prljavo kontaminira Bijednu Našu i njezinu antinacifašističku poziciju kod kuće i u svijetu. Hoće li i vladin potpredsjednik, hrvatski Srbin Boris Milošević kojemu su hrvatski „domoljubi“ po okončanju Domovinskog rata u dalmatinskom zaleđu 1995. godine ubili baku Daru (à propos, pod DORH-ovom je istragom zbog sumnje na trgovanje političkim utjecajem, a Plenković i Pupovac ga ne miču iz vlade, sic transit) kročiti u kriptu Kamenog cvijeta i pokloniti se nad stihovima Ivana Gorana Kovačića uz Plenkovića? Ili će na Pupovčev mig opet nešto mudrijati – tipa: pazi, tako da ostanem nevina – kao u prigodama srpske nazočnosti kojekakvim, je li, državni obljetnicama događaja iz Domovinskog rata? Sve u svemu: politikantska farsa da te sačuvaju i bog i vrag.

Kad su novinari pitali Miloševića ima li u vladi, kojoj je on potpredsjednik za društvene djelatnosti i ljudska prava, „volje da se zakonom zabrane sve izjave slične Raosovoj u Splitu 3“, bio je karakteristično neprobavljiv: „Moje stajalište je poznato. Razgovarat ću u vladi da se takve stvari ubuduće spriječe, a držim da trebaju postojati i pravni propisi. Činio sam sve što sam smatrao potrebnim za staviti tu temu na dnevni red. Postigli smo određeni napredak. Sastavili smo operativni program i nacionalni plan koji će se donijeti uskoro. Očekujem oko ljeta. Učinjeni su koraci koji idu u smjeru protiv govora mržnje i za očuvanje kulture sjećanja, ali to je proces koji ide i koji se ne može riješiti ‘lomljenjem preko koljena’, nego razgovorom svih aktera. Nadam se da će se takav sastanak održati uskoro“. Prvo, Milošević ne da nije učinio dovoljno s visoke pozicije koju zauzima, nego nije učinio ništa vidljivoga protiv rastuće (pro)ustašizacije RH, ništa za učinkoviti suživot i bolju budućnost svojih sunarodnjaka u ovoj društvenoj sredini. Ako nije mogao ili se nije usudio (zašto?), trebao je pokupiti svoje političke krpice i prestati se igrati s ovakvom vlašću. Svaki pošten i odlučan političar bi to učinio, a vlast bi se tada imala zbog čega zamisliti. Drugo, ne ide li drukčije, (pro)ustaštvo se mora prelomiti i „preko koljena“ eda bi RH bio vrijedan član civiliziranog svijeta. I točka.

Ministar Vlade Srbije Nenad Popovic, Veran Matic, Boris Milosevic, Milorad Pupovac Photo: Edina Zuko/PIXSELL

Da su Tito i partizani miloševićevski larpurlartizirali i „rješavali“ problem s podrepaškim kvislingom Antom Pavelićem, Jurom Francetićem, Milom Budakom, Vjekoslavom Maksom Luburićem i takvima s liste najkrvavijih u hrvatskoj povijesti ratnih i zločinaca protiv čovječnosti, a ne šakom u bulju i „preko koljena“, što je bilo jedino ispravno/učinkovito rješenje, tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene danas ne bi bilo. Protivno halucinaciji izvjesnog brigadira HV-a Matka Raosa i jadnih mu mecena u vlasti. Tu nema trkeljanja kakva se redovito post festum čuju s najviših pozicija u državi, gdje sjede najveći krivci za svako malo divlji ples (pro)ustaških vampira kojima je čak i jedna desničarska Austrija zakonom zapriječila pristup na svoje tlo (svakogodišnje svibanjske derneke na Bleiburškom polju), a Bijedna ih Naša tetoši i pušta ludovati. A Milošević i politikantska mu braća iz HDZ-u koalicijskoga srpskog SDSS-a ne žele zlo „prelomiti preko koljena“, nego se – radi vlastitih povlastica i natprosječnog života, što ide uz potporu vlasti – sramote izjavama kako „osuđuju“, „razgovarat će“, „treba spriječiti ubuduće“, „trebaju postojati i pravni propisi“ (itekako postoje, ali se ne primjenjuju: gdje je bila policija kada su se Thompson i Skejini „crnci“ nadglasavali u Splitu izvikivanjem ZDS-a!?), „staviti temu na dnevni red“, „postigli smo određeni napredak“ (sic transit), „sastavili smo operativni program i nacionalni plan“, „učinjeni su koraci koji idu u smjeru protiv govora mržnje i za očuvanje kulture sjećanja“, etc. Bla-bla-bla… Tra-la-la-la-la, Pupovče, Miloševiću, Plenkoviću…

Tako se ne smije raditi niti se po europama, UN-u i inom antihitlerovsku svijetu tako argumentira pobjednički hrvatski antinacifašizam kao adut u savezničkoj pobjedi u ratu koji je odnio više od 60 milijuna žrtava (svaki drugi stradali je Rus!) i razorio ne samo Europu. Ne može hrvatska vlast sjediti na dva stolca: ili jest djelom kod kuće i u svijetu za partizane i antinacifašizam ili jest za ustaše, tzv. NDH i nacifašizam. Ne može oboje u istom celofanu. U lipnju pak predstoji proslava 81. obljetnice osnivanja Prvoga (sisačkog) partizanskog odreda u šumi Brezovici (22. lipnja 1941.), prve u Europi organizirane oružane pobune protiv nacifašističkog okupatora i domaćeg veleizdajničkog šljama, tradicionalno obilježavanje Dana antinacifašističke borbe, gdje premijer Plenković redovito u ime vladajućeg HDZ-ova državnog vrha šalje neke lijeve izaslanike eda se ne bi zamjerio „crncima“ s ekstremne tzv. desnice, Katoličke crkve i nekih braniteljskih udruga.

Predsjednik RH Zoran Milanović drži u šumi Brezovici povijesno korektne govore, ali u kojima – vrag će ga znati zašto, nema logike! – nekorektno izbjegava spomenuti partizane, komuniste koji su organizirali i cijeli Drugi svjetski rat vodili borbu protiv okupatora i domaćih slugu te Josipa Broza Tita, „kumrovečkog Jožu“, vrhovnog zapovjednika NOV i POJ kojega su uvažavale i sve savezničke sile. I koji je nakon rata stasao u jednog od najvećih, najuvažavanijih državnika 20. stoljeća što se u dvoblokovskoj podjeli svijeta nije libio suprotstaviti ni komunističkom Istoku sa SSSR-om na čelu niti kapitalističkom Zapadu pod SAD-ovom kapom. Tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, Titov zemljak iz Hrvatskog zagorja i partizan, visokopozicionirani oficir JNA, osobito je cijenio Tita i do 1960-ih godina pisao panegirike njegovoj socijalističkoj vlasti. Protivno pak tom antinacifašističkom pedigreu, Tuđman je – doduše nevoljko, rogoboreći si u bradu i strahujući od demokratskog svijeta koji se pripremao priznati RH kao tzv. državu izvan SFR Jugoslavije – uključio pravašku, stranačku paravojsku HOS s njezinim (pro)ustaškom ikonografijom i ideologijom u Hrvatsku vojsku eda bi, s jedne strane, spriječio mogući vojni udar s ekstremne tzv. desnice te, s druge strane, povećao brojno stanje svoje vojske i istodobno time pomilovao srca svojima najbližim suradnicima iz tzv. (pro)ustaške emigracije i istomišljenicima u državnoj piramidi. Time je ostavio težak mlinski kamen HDZ-u i državi s kojim se ne znaju nositi.

Ne evokacija, nego inspiracija

„Nedopustivo je da se Domovinski rat i stvaranje današnje Hrvatske dovodi na bilo koji način u vezu sa zločinačkim NDH-om koji je bio kvislinška tvorevina“, stoji u priopćenju potpredsjednika SDP-a Ranka Ostojića. „Hrvatska, kao i cijela slobodna Europa, nastala je na temeljima i vrijednostima antinacifašizma, što je definirano našim Ustavom i na to trebamo biti ponosni. Ne možemo dopustiti ni tolerirati da ljudi koji zastupaju ministra i vladu imaju ovakvo stajalište kao Matko Raos.“ U kakofoniji uglavnom negativnih medijskih/političkih reagiranja na HOS-ov incident u Splitu 3 nadnevka osnivanja međunarodno nepriznatog tzv. NDH, oštar je komentar „Plenkoviću, ustašo“ Vladimira Matijanića na portalu Index.hr, gdje se točno dijagnosticira da Ministarstvo branitelja, „pod vodstvom Plenkovićeve desne ruke – zadužene za kontakt s radikalnim dijelom biračkog tijela koje je organiziranim blokadama prometnica, prijetnjama, zastrašivanjima, plinskim bocama… u rijetkim trenucima kada HDZ nije bio na vlasti guralo ovu zemlju prema ozbiljnom unutarnjem konfliktu – ne smatra problematičnim slanje izaslanika na proslavu NDH, nego mu je neugodno zato što je izaslanik bio pristojan i izgovorio rečenicu po ukusu domaćina.

HOS-ovcima, naime, deseti travnja nije evokacija, nego inspiracija, ne obilježavaju ga kao dio proživljenog iskustva, nego kao komad nacionalne povijesti. Istina, taj dio nacionalne povijesti obilježen je zločinima i predajom dijela nacionalnog teritorija okupatorima, ali HOS-ovci na to gledaju drugačije. Oni vole ustaše. I bio bi to njihov mali, privatni, perverzni fetiš, kakve imaju ekstremisti širom svijeta, da ih ne podržava državna vlast. HOS-ovski derneci u Splitu se održavaju od ranih devedesetih i kroz to su se vrijeme uspješno probili s ekstremističke margine – kamo su u Tuđmanovo doba izgurani iz taktičkih razloga, jer je bilo nezgodno međunarodno afirmirati državu inspiriranu ustaštvom – u sam centar državne vlasti“. Naravno, „da je Andrej Plenković htio, o ovome danas ne bismo pisali. Mogao je kao dugogodišnji predsjednik vlade i vladajuće partije zabraniti korištenje ustaškog pozdrava i ustupanje državne, vojne dvorane za HOS-ovu zabavu. Stoga je izaslanik Raos zapravo nebitan. Čovjek je relativno anoniman i uskoro će se vratiti u relativnu anonimnost.

Na Skeju i istomišljenike već smo se navikli kao na sezonsku gripu. Baš kao i na Medveda čije ministarstvo godinama, sistematično rehabilitira ustaštvo različitim metodama: od organiziranja službenih pokopa za ubijene ustaše, do financiranja časopisa Hrvatski domobran i Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Vlast, rekao bi ribarsko-politički poučak, smrdi od glave. Ili, u konkretnom slučaju, od Plenkovića koji utjelovljuje specifičan tip političke šizofrenije: za vanjsku upotrebu gorljivo deklarira ‘europske vrijednosti’ te vergla o antifašizmu, sve što se od njega očekuje po evropama i svjetovima dok, istodobno, u državi tolerira različite manifestacije ustaštva“. I tu nema pomoći, baš kao ni Pupovcu, Miloševiću i Kajtaziju koji se zbog toga uopće ne uznemiruju. Koji su to ljudi ili, što bi kazao Vinko Brešan istoimenom filmskom komedijom – koja je ovo država! Koja? Predsjednik te i takve države Zoran Milanović tvrdi da Raosova budalaština u Splitu „nema veze s modernom hrvatskom državom. Premijer Plenković obično pažljivo bira ljude, pa ga je očito poslao u Split položiti cvijeće i rukovati se, a Raos je vjerojatno vidio tv-kameru, pa pomahnitao“.