Nedjelja poezije (Oskar Davičo)

Povezani članci

• Esad Bajtal: Sve je stranačko, a sve ostalo je kozmetika
• 22 GODINA OD STRAVIČNOG ZLOČINA U GRABOVICI: Krv Mladenke Zadro ništa ne može oprati
• Braća
• 50 dana bunta: Socijalni protesti i ratne igre u Mostaru
• STOP nasilju nad novinarima u BiH!
• Muhamed Bikić: Plakao sam za Draženom u opkoljenom Sarajevu!!!

 

Ime Oskara Daviča sinonim je potrage za originalnim umjetničkim izrazom, prvenstveno poetskog karaktera. Ta karakteristična poetizacija i eksperiment zahtijevali su i otklon od pogleda na život „pod pravim uglom“ – Davičo će slijediti onaj nadrealni pogled „iskosa“, pogled koji izvire iz podsvjesnog, neuhvatljivog, fluidnog, viziju potpune slobode i ostvarenja čovjekovog duha.

Oskar Davičo rođen je 1909. godine u Šapcu, u jevrejskoj porodici. Studirao je romanistiku na Sorboni i Filozofskom fakultetu u Beogradu gdje je diplomirao 1930. Bio je član KPJ i učesnik NOB. Radio je i kao profesor književnosti, zatim francuskog jezika, te kao novinar (jedan od osnivača TANJUG-a). Umro je 1989. godine.

Svoj književni put najprije počinje kao pjesnik-nadrealista ali kasnije nadrealizam podređuje socijalnoj, odnosno revolucionarnoj angažovanosti. No, nadrealističko opredjeljenje i dalje ostaje bitno obilježje Davičove i proze i poezije. Nadrealizam je prisutan u pjesmama i poetskim tekstovima Tragovi (1928) i Četiri strane sveta i tako dalje (1930), zatim pjesmi u prozi Anatomija (1930) i brošuri Položaj nadrealizma u društvenom procesu (1939, napisao zajedno s Dušanom Matićem i Đorđem Kostićem).

Ovdje ćemo izdvojiti poeme Zrenjanin (1949), poema revolucije i slobode, i Čovekov čovek (1953). Poema Zrenjanin, kad je riječ o nadrealističkim obilježjima, baštini gotovo sve elemente nadrealističkog pjesništva – pjesništva bez ikakvih stega i ograničenja u stihu ali i viziji života. U drugoj poemi Davičo problematizira sve dogme koje sputavaju i ograničavaju istinsko ostvarenje čovjeka kao razumnog i slobodoumnog bića.

Davičova ljubavna lirika je na tragu njegovog oneobičenog izraza, bez obilježja ustaljenih formi sentimentalizma – Davičo naglašava čulnost prikazujući ženu u izrazito erotiziranom svjetlu, kao biće plodnosti. Pjesma Hana je paradigma te poezije čulnosti. Ovdje se nadrealnost ogleda u izrazito nepjesničkom ambijentu i atmosferi, te neobičnim asocijacijama.

Treba kazati da je kritika prilično slabo ocijenila zbirke poezije nastale poslije 1953: Nenastanjene oči (1954), Flora (1955), Kairos  (1959), Tropi  (1959), Trg еМ (1968), Telo telu  (1975). Smatra se da je poetski izraz presložen i nekomunikativan. 

 

 

Davičo se kao prozni pisac javlja u toku Drugog svjetskog rata, no poslije rata se potpuno afirmira kao prozni pisac: prvo je objavio ratni dnevnik Sa Markosovim partizanima (1947), zatim djela iz putopisne, esejističke i polemičke proze, te deset romana i zbirku pripovjetki Nežne priče (1984). U romanima je prikazao revolucionarni pokret (Ćutnje, 1963, Gladi, 1963; Tajne, 1964, i Bekstva, 1966), vrijeme rata – NOB (Pesma, 1952; Gospodar zaborava, 1981) i poslijeratnu obnovu (Beton i svici, 1956; Radni naslov beskraja, 1958). Ovdje treba istaknuti roman Pesma, nesumnjivo Davičov najuspjeliji roman. Pesma afirmira sva prethodno iznesena obilježja Davičovog stvaralaštva – poetizacija, eksperimentiranje s jezikom, podsvjesnost (tok svijesti ili „dramaturgija unutrašnjeg života“, kako to sam Davičo naziva), te slavljenje slobode misli i osjećanja. Podsvjesnost je vrlo važno nadrealističko obilježje budući da su nadrealisti smatrali da je svijest loša, vještačka, neautentična, dok podsvijest izražava pravu prirodu čovjekovu. Otuda i uporno insistiranje na elementima podsvijestišto podrazumijeva i poseban izraz – izrazito oneobičen i teško „prohodan“ jezik. Specifičnost Pesme je i činjenica da je to prvi jugoslavenski roman bez crno-bijele faktografije. Naime, za razliku od prethodnih romana koji su tematizirali NOB i revoluciju izrazito tendeciozno i navijački pišući o „nama“ (partizanima, revolucionarima) i „njima“ (neprijateljima), Pesma ne promovira  nikakvu ideoogiju – dapače, ona prikazuje negativne osobine i revolucionara, bez ikakvih maski i eufemiziranja problematizira se vrijednost komunističkih ideoloških gledišta, „nepogrešivosti“ partizana. Davičo je, zapravo, u Pesmi, kao i u poeziji, potpuno izvršio svoje poslanje umjetnika – pisao je po svom osjećanju i uvjerenju – ne po uvjerenju vlasti ideologije, makar i one za koju se borio u NOB. No Pesma je najprije simbol i ideal – simbol i ideal slobode koja mora biti iznad svega, čak i iznad ljubavi.

 

 

Izbor iz poezije

 

Vreme u saksiji

 

Banem li iz sna u dan

Ništa se ne pomeri,

svi ostajemo isti.

Ne govorim o strahu

i mraku što se nameće

detinjem krvotoku

podeljenom na jedno

I drugo.

 

Zalupe se vrata dana

a ja se odnekud vratim.

Međ rogovima noći

produžujem da se budim:

Pomerim samo crep želja

na dalje dignutih krila

nad buđenjem što me nastavlja,

mislim da je stigla budućnost.

 

XXI

Deda je umro,

sasvim obično,

kao ništa,

kao da spava,

kao da će sutra,

rano izjutra

ustati

da ode

do tržišta.

 

Deda je umro sasvim iznenada

čim su otišli gosti,

čim je mama

vrisnula i pala

tada

kada su nas u grlu počele bosti

neke kosti

koje nisu bile

kosti.

 

tada su pojurile zapaljene sveće

tada su muve bez glave

pojurile svim sobama

gore

dole

kao da nešto traže.

Oh, one su se prosto ubile

tražeći nešto,

nešto malo,

nešto što su noćas izgubile.

 

I nijedna sveća

i nijedan čovek

nije znao da kaže

šta je to nešto

što sveće svećama traže.

Tada su samo

ormani duboki

zaječali promuklo

tada je ogledalo

preko naših gvozdenih lica

od straha

prepuklo.

 

                        *

Tada je mrak u ljudima zaplakao

i ljudi su se s njim u mraku plakali

svu noć me san nije dotakao

svuda sam bio

sve pitao

do zore skakao

po sobi u kojoj sam plakao.

A onda sam otrčao

iz kuće vriska i nereda

da probudim decu naše ulice:

–          Ej deco,

noćas sam video

kako je umro

moj dobri čika deda.

 

Jao, video sam celu golu noć,

gledao sam je budan,

video sam kako veliki ljudi plaču

kad umiru stari,

plaču isto

kao kad malo dete

padne

i kad se jako udari.

 

Jao, video sam tice bola na ujkinom

                                               licu

i mamine slane oči što je tako bole

i video noć

gde zorom izvlači

suncobran dana

iz crne futrole.

 

Jao, video sam, sve sam video

i dan kako se porađa

hladno,

kao da se noću ništa,

nikad ništa,

ne događa.

Ljubav

Da li si, sestro, rasla na livadi

s vetrom koji se mlad zamrsi u cveće

pa ti je lice kao da ga gladi

krilom senke leptir što se u snu proleće

 

Da li si, sestro, rasla kraj žala

pa su ti oči šumne ko more,

pa su ti dojke kao dva vala

što se igranja ne umore.

 

Ili si došla iz toplih ruda,

iz bakarnih žica, iz tamne lave

pa ti je glas tunel pun čuda

a suza tela, nemir poplave.

 

Ili si rasla međ peskom zlata,

na dnu reke, u korenju vode

pa su ti ruke oko mog vrata,

dva mala izvora žedna slobode.

 

 

Volim tvoje ruke

 

Volim tvoje ruke za igračke

to telo koga skoro nema.

Žena je samo u mekoti mačke

što u tvom struku prede i drema.

 

Kako da nađem reči detinje

da ti objasnim šta ljubav znači,

a da ne ranim to malo zverinje;

usnu na kojoj se mrve kolači

 

Hana

1.

Ja, sin mutnoga lovca, i vidra i ovca

zavoleo sam u gradu kolonijalnu Hanu

kćer tužnoga trgovca, Evreja udovca

kraj groblja što je držao bakalnicu i mehanu.

 

Probudila me ko šumu blistavi kreket raketa

i sad sam slep za vas, zrikavi šatrovci.

Ljubav je tako sama i tako puna sveta.

Ljubav je svetionik i spaseni pomorci.

 

Od nje mi gore oči – žarulje sred rulje,

od nje zru more i mreže, ribe i ribolovci,

konopcem vodopada pužu se s njom jegulje

i cvrkuću zlikovci kao vrapci i osnovci.

 

O šta sve nisam snio i šta sve nisam bio

sa ćoravim Ćorom u društvu Bogoslovca.

I ono što nisam pio, što nisam sam razbio,

plaćao sam od svoga detinjastog novca.

 

No sad volim, i kad volim, volim od neba do ruke

s kojom mi ljubav s dna mora izvlači brodolomce

i nadima strojeve, oživljuje sanduke

i kida rešetke da čelom rušim dvorce,

 

da tragam pokrovce, otkrivam letnjikovce

i nebo s kog sam prstom tanjir sunca skino

kad sam sunce i kosti, grobara i rovca

poslo u krčmu da piju devojačko vino.

 

2.

Čim sam joj video prsa nad vagom kraj izloga

između presečene narandže i sapuna,

zavoleh je što je najlepša, zavolo sam je stoga

što je sva bila hranjiva, sva kao usta puna.

 

Hana sa zenicom od bibera, s pramenjem od vanilje,

sa prstima kao sveće što u čiraku gore…

ko ne bi voleo te začine, to lisnato obilje,

taj dimnjak nosa, ta prsa, bibavo more.

 

Ti ne znaš njene usne što se svlače, zube što škripe,

sneg što vrije,

tu harmoniku s dva reda dugmeta od porculana,

Njen smeh me sveg iscepa i smehom sve zašije

taj radosni bunar, ta životinja Hana,

 

kad me poljubi ustima vrelim ko mlado kuče

i ljulja poljupcima bez severa i smera,

zagrljaji njeni u mene toče i izruče

sve što divljak ruča i matroz večera.

 

Ti ne znaš njen pogled prljav od uglja što se puši

i gleda iz peći

te kapke što se dižu: spore zavese; oko što sine:

beli badem oljušten,

njene zube krilate, zube od malih reči

i jezik šiljat i vreo, taj jezik pomalo raspušten.

 

3.

Ja nisam od ića od kolenovića

što bez straha ležu, ustaju veseli.

Ja sam od onih crnih nikovića

što su krv pljuvali i mnogo voleli.

 

Mnogo su voleli moji žedni starci,

i sa dna lomača i s vrha vešala.

I kad bi im usne razneli udarci

njihova su usta udar opraštala.

 

Svoga su se smeha, ljubavi libili,

bežeći od sunca, noći i sela.

I pred svakom senkom u zemlju se krili

 

i imali mala i zgrčena tela,

pa su svaku nadu tužno promašili

i sve što su hteli voda je odnela.

 

XI

Za tri nedelje pseći progledaju psići.

A mi kad ćemo mi mladići?

 

Vidite li zemlju? Čujete li klik galeba?

Hoće li prestati u kolibi tela   da   se

                                                koleba?

Priredio: Nedžad Dedović