ENG
Neću biti ničije pseto!
Autor/ica
Povezani članci
Gazda je rekao – grizi!, a Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija istog je trena poskočilo na zadnje noge i otkazalo gostoprimstvo otpravniku poslova Narodnog biroa Velike Socijalističke Narodne Libijske Arapske Džamahirije u Republici Hrvatskoj. Posve je to u duhu diplomacije na hrvatski način, koju je najbolje ilustrirala jedna davna naslovnica Feral Tribunea. Ispod velikog naslova »Svi uspjesi hrvatske vanjske politike« na naslovnici je stajao crtež gole guzice i na njoj tragovi nekoliko desetaka poljubaca što ih je hrvatska vlast utiskivala u pozadinu svakog tko se na nas udostojio obratiti pažnju. Bilo je to prije desetak, petnaest godina, ali kao da je bilo jučer. Ništa se u međuvremenu nije promijenilo, osim što se na guzicu »civiliziranog zapada« utisnulo još par stotina hrvatskih cjelova. Posljednji smo, dakle, utisnuli u pozadinu na koju smo već odavno navikli. U pitanju je, nego kako, monumentalna stražnja strana naših američkih prijatelja.
Slobodu i demokraciju naši gazde nedavno su odlučili bombama proširiti i na Libiju, gdje čeličnom rukom već desetljećima vlada bivši nam nesvrstani prijatelj, pukovnik Muammar Muhammad al-Gaddafi. Tom prilikom slobodarska Amerika kao od šale pobila je troje Gaddafijevih unuka. Svi su bili mlađi od dvanaest godina. Ubili su i pukovnikovog sina Saifa al-Araba, jedinog koji se nije petljao u politiku i očeve diktatorske poslove.
S lužbena Hrvatska to nije komentirala, niti je ovu činjenicu uzela kao otežavajuću okolnost pri odluci da se i mi uključimo u bombardiranje zemlje koja nas je koliko jučer primala kao prijatelje; u kojoj su hrvatska građevinska poduzeća zarađivala stotine i stotine milijuna; zahvaljujući kojoj je mnogi hrvatski čovjek prvi i jedini put letio avionom i vidio svijeta. Ta odluka da se uključimo u isporuku krstareće američke slobode Libiji, doduše, još uvijek nije formalno donesena, ali možete biti sigurni da se Sabor u tome neće kolebati. Ima tko za nas misliti i donositi odluke, a taj je domislio da bi bilo krasno proširiti popis zemalja koje bombardiraju Libiju.
Kad je nedavno hrvatska premerkahahaha Jadranka Kosor posjetila nekakav američki štand, uzela u ruke američku zastavicu te izustila još jednu u nizu svojih dubokoumnih poruka – »Welcome to America, welcome to Croatia!«, čovjek s osjetljivijim želucem mogao je osjetiti samo gađenje. Ne zato jer su Sjedinjene Američke Države naročito odiozne, nego zato jer je to bio još jedan poljubac u onu guzicu »civiliziranog zapada« o kojoj smo ranije govorili. Nekad davno, dok je u ovoj zemlji carevao navodni mrak, balkanski narodi bili su uvažavani kao ravnopravan partner zapadu, a jednog sina Hrvatskog zagorja primali su u goste kao velikog državnika i osnivača trećeg svjetskog bloka, bloka kojem je pripadala i zemlja koju ćemo sutra bombardirati. Hrvatski sinovi i kćeri koji reprezentiraju ovu zemlju stranim državnicima danas u ruke turaju kemijsku olovku i traže od njih autogram. Hrvatski sinovi i kćeri danas su pudlice koje, za razliku od pudlica što ih je volio onaj sin Hrvatskog zagorja, nikad, ali baš nikad ne laju. Čovjek bi to primio s veseljem, da ti ljudi predstavljaju samo i isključivo sebe. Na žalost, oni predstavljaju sve hrvatske ljude, pa nam njihovo sluganstvo ni u ludilu ne može biti simpatično.
Da se razumijemo, nismo naročito ludi za Gaddafijem i njegovim stilom vladavine. Nismo pobornici diktatorskih režima kakav je pukovnikov, odnosno kakav je bio onaj kojem je na čelu bio spominjani Zagorac, ljubitelj pudlica. Nismo niti pobornici – gluho i daleko bilo – širenja slobode na američki način, što je praksa koja je unesrećila više ljudi nego pukovnik Gaddafi. Napominjemo ovo tek da bi začepili usta onima koji svaku samosvijest nastoje ubiti prljavim etiketiranjem. Pobornici smo i zagovornici dostojanstva i ponosa, disciplina koje hrvatska diplomacija još uvijek nije upoznala. Do grla smo siti unutarnje politike, čiji je sastavni dio masovna pljačka i vanjske politike koja se sastoji isključivo od guzoljuba svakom strancu koji navrati u ovu našu mrtvaju.
Što je država iz koje stranac dolazi utjecajnija i veća, to je guzoljub agilniji i žešći. Zube smo spremni pokazati samo kad nam naredi gazda, što se dogodilo i u slučaju protjeranog libijskog diplomate. Što to govori o nama? Amerikanci imaju običaj reći: »Ako se kreće kao patka i ako se glasa kao patka – onda je patka.« U našem slučaju mogla bi se postaviti pitalica: »Ako je gazdi umiljat i poslušan kao pseto i ako kao grize onda kad gazda kaže, onog na koga gazda pokaže – što je to?« Naravno, to je pseto. E pa, dole guzoljupci, neću biti ničije pseto!
Autor/ica
