Ne znam liječi li film rane, ne znam, ili ih otvara

Povezani članci

• Vijeće ministara BiH: Smanjenje voznog parka i broja službenih telefona
• OD KOMESARSKOG DO SAMOUPRAVNOG KAZALIŠTA
• Jebite se indiferentni
• Čovjek koji ne pristaje na zadatosti
• Nalazi o seksualnom, fizičkom i psihičkom zlostavljanju pritvorenika u BiH u novom izvještaju Europskog komiteta CPT
• Čedomir Petrović: Samo da ne mrsomudimo…

Angelina Jolie, foto: Reuters/Dado Ruvić

Angelina Jolie je previše savršeno lijepa, kao lik iz stripa, Angelina Jolie je previša slavna, Angelina je sve previše, da »bismo je ozbiljno shvatali« – a kamo god kroči tamo se usmjeri pažnja svjetske javnosti. Afganistan, Kambodža… kao humanitarka je sa svojim partnerom Bradom Pittom za krizna područja uradila više nego većina političkih vođa skupa. Obično se glumci, koji se počnu baviti režijom, u svojim prvijencima bave poluautobiografskim pričama. A Angelina Jolie se u svom filmu ‘U zemlji krvi i meda’ beskompromisno, čak vrlo smjelo uhvatila u koštac sa tabu temom – krvavim vihorom na Balkanu, sistematskim silovanjima, koncentracijskim logorima i pitanjem mogućnosti ljubavne priča između žrtve i oficira. I kao što pišu svjetski kritičari, za tu hrabrost joj treba odati priznanje. I priznanje da u svjetskim kinematografima film bude prikazivan na izvornom bosanskom, srpskom, hrvatskom jeziku, mada je snimila i verziju na engleskom jeziku.  

14. februara, na Valentinovo u Sarajevu vlada opsadno stanje. Ne samo zbog vremenskih okolnosti – od težine snijega se urušio krov Skenderije –   temperature su se sa minus 20 podigle na minus 12 stupnjeva, sa streha padaju velike ledenice, promet je otežan zbog padanja snijega sa krovova. Kad Angelina Jolie dođe na aerodrom sa svojim timom, dočekaju je regionalne i međunarodne ekipe: akreditirano je više od 200  medija.

Večer premijere na Zetri: u gradu je nemoguće naći taksi. Gomile ljudi  kuckaju na vrata i mole da ih povezemo sa sobom. ‘Nisam autobus, promrsio je kroz zube taksista. ‘Prvo snijeg, sad još i Angelina’, s osmijehom kaže. ‘Ne smijemo zaboraviti, stvarno’, kaže taksista. ‘Ali ja taj film neću gledati. Četiri godine sam bio tamo na planini, u brdima, klimne mi glavom, vidio sam te stvari koje bih volio zaboraviti, trudim se da me te slike ne proganjaju noću…Niko ne zna kako je to, kad se noću te slike vraćaju… Pa što ću onda gledati taj film?’

Po zatrpanoj cesti se probijamo kroz masu automobila, snijega, ljudi. Budući da zbog vremena konferencija za štampu u Hotelu Europa  kasni, kasni i obred crvenog tepiha. A zima Sarajlije neće zaustaviti; sate i sate stoje pred Zetrom i čekaju da iz limuzine na crveni tepih zakorači Angelina Jolie sa Bradom Pittom.

Prije početka projekcije, autorica, koja je u Bosni dobila status nacionalne ikone i dobrotvorke, publiku je pozdravila na bosanskom: ‘Hvala što ste večeras ovdje – i poželjela hiljadama ljudi u publici da uživaju u filmu. ‘Ovaj film smo napravili ne samo zato da bi opomenuli svijet, da se takve strašne stvari u našoj povijesti ne smiju zaboraviti, nego da svijetu pokažemo nevjerojatni talenat i umjetnost ove izuzetne zemlje, Bosne. Znam da je film probudio bolne uspomene i da je to težak film, a nadam se da vas neće podsjetiti samo šta ste sve pretrpjeli, nego da će vas podsjetiti i na to – da ste preživjeli’.

Tako se pred više od pet hiljada ljudi (šest hiljada sjedišta) upravo u Zetri, gdje se 1984. godine  odvijala završna svečanost Zimskih olimpijskih igara, pozornost svijeta opet preusmjerava u Zetru. Upravo tamo, gdje je u vrijeme rata, oko Zetre, bilo groblje, jer grad nije imao gdje sahranjivati svoje mrtve.

Još prije početka snimanja 2010., projekat sa radnim naslovom ‘Ljubavna priča bez naslova’ probudio je duhove rata. Najprije se oglasilo Udruženje ‘Žene žrtve rata’ – koje su tvrdile da je ljubav između silovatelja i žrtve nemoguća i neprihvatljiva, a da prije toga nisu pročitale scenarij i nisu se željele sresti sa scenaristicom filma. I zbog njih je Ministarstvo za kulturu BiH zabranilo snimanje filma na tom području, a produkcija i novac su se preselili u Budimpeštu. I upravo te žene žrtve su imale mogućnost vidjeti film na zatvorenoj projekciji prošle godine, još prije svjetske premijere u New Yorku.

Ajla, koju igra odlična sarajevska glumica Zana Marjanović, ne zaljubi se u svog silovatelja. Tik uoči rata zaljubi se u policajca srpske narodnosti (Goran Kostić), a onda njihovu ljubav prekida rat. Četiri mjeseca nakon toga se sreću u logoru, u koji su pripadnici paravojnih jedinica doveli brojne Muslimanke. Tamo je on, kao oficir srpske vojske i sin srpskog generala nacionaliste (Rade Šerbedžija), rastrgan između naredbi i očevih uvjerenja, i apsurda ubistava i zločina, koje rade njegovi vojnici.

Neuobičajena ljubavna priča sa unutrašnjom rastrganošću oba lika – ona sa osjećanjem krivice, jer voli čovjeka koji ubija njene ljude; on jer voli muslimanku – ima uporišta u istinitoj priči, u stvari u svjedočenjima više žena, koje zbog svega što su doživjele više nisu sposobne osjećati.

Rade Šerbedžija

Serija mentalnih šokova

Pa ipak, zašto se Angelina Jolie usmjerila baš na Bosnu, između svih kriznih žarišta gdje je bila ambasadorka UNHCR, zašto se dotakla baš ove neuralgične tačke Europe? Prije dvije godine je posjetila Bosnu radi projekta razminiravanja – i srela žene u izbjegličkim centrima, koje se zbog preživljenih užasa vrlo teško uključuju u svakodnevni život. Te priče joj nisu dale mira, u neprospavanim noćima ih je zapisivala u neku vrstu dnevnika, sve dok je njen partner Brad Pitt nije podstakao da ih oblikuje u scenarij.

Prvo krizno žarište kojeg je Jolie vidjela u životu je Sierra Leone. Pet stotina hiljada ljudi u izbjegličkom centru, more patnje. ‘Kad sam vidjela sve te ljude, djecu, koju su onesposobili da bi postali prosjaci, i sve te okrutnosti, u meni se nešto slomilo. Tada sam sama sebi obećala da te užase nikada, nikada ne smijem zaboraviti. Da ću dati sve od sebe da svijet upozorim na takve stvari. Tada sam spoznala da svojoj slavi mogu dati smisao’.

Zato je film i snimljen kroz oči Ajle, mlade slikarice, jer ovim filmom želi upozoriti na sve zločine protiv žena, koji se i sada dešavaju, u ovom trenutku – i prstom pokazati na međunarodnu zajednicu, koja se u ključnim trenucima nije odazvala.

‘Najteža je bila baš prva okrutna scena u filmu’, odgovorila je na pitanje Danisa Tanovića na konferenciji. Taj prizor je bio jedan od težih i za Zanu Marjanović: žene koje istjeruju iz njihovih kuća, trpaju ih u autobuse, onda ih pred logorima postroje, otkidaju im nakit, sve osobne stvari oduzmu. ‘Zna li neka od vas kuhat’?’ pita jedan od vojnika. Jedna od njih digne ruku, ‘Ja sam doktorica’, druga djevojka digne ruku : ‘Ja znam šiti’…

‘A znaš li se jebat’?’ Vojnik je zgrabi, baci je na stol i siluje je pred očima svih. Prizor, koji na gledatelja djeluje kao udarac u trbuh, prvi je u nizu teških, brutalnih prizora, koje redateljica niže bez metafora i uljepšavanja.

Žene, pripremljene za dehumanizaciju, za sistematska silovanja i brutalnosti.

Većina kritičara, čak i britanski ‘Guardian’ joj priznaje da se u filmu osjeća da vrlo podrobno poznaje kompleksnu temu rata na Balkanu. I sama je više puta naglasila da je radi ovog filma sve ozbiljno prostudirala:  posavjetovala se sa stručnjacima kao što su sada  već pokojni Richard Holbrooke, arhitekta Daytonskog sporazuma iz 1995., sa generalom Wesleyjem Clarkom, nekadašnjim zapovjednikom NATO, i sa dopisnikom Tomom Gjeltenom, koji je za američki nacionalni radio izvješatavao o ratu.

„Ovo što je Angelina Jolie uradila je neizmjerno. Ovo što je uradila Angelina Jolie i njen film je neizmjerno veliko za Bosnu i Hercegovinu i za cijeli prostor i okruženje u kojem živimo. Ovaj film je refleksija, isječak, biopsija svega ružnog, brutalnog, vulgarnog, haosa – sve preneseno na veliki ekran» nakon projekcije je redatelj i producent Ademir Kenović rekao Nadi Zdravič za portal Tačno.net. «To je mentalna serija elektro-šokova koji su se uistinu događali i dogodili.  Ovaj film je lijek za sve nas i poruka svima, susjedima, prijateljima, rođacima i kolegama u Srbiji, da se što prije suoče sa istinom. I da se počnu nositi s njom, sa istinom. To je jedini način da se izliječe».

 Prijetnje srpskim glumcima i autorici

Iako je napravljen sa namjerom da podstakne dijalog između obiju strana u BiH, čini se da, makar na Balkanu, postiže upravo suprotno.

Već samo letimičan pogled na srpske društvene forume je užasan, vrvi od uvreda, prijetnji, govora mržnje. U Srbiji se već mjesecima redaju protesti jer kao: Angelina širi anti-srpsku propagandu, demonizira Srbe i tim filmom želi postići ukidanje Republike Srpske… sve zbog anonimnog pisma koje je navodno neko poslao srbijanskom ‘Kuriru’.  ‘Ne mogu vjerovati da cijela nacija vjeruje u priču koju je objavilo neko smeće, na temelju lažnog maila imaginarne osobe’, na twitteru je objavila Angelina Jolie. Vijest o događanjima u Srbiji, prema svjedočenjima njenih glumaca, jako ju je potresla. Upravo zato su na premijeri na Berlinskom festivalu i u Sarajevu prednost imali rijetki srbijanski mediji, koje je zamolila da njene riječi što autentičnije prenesu srpskom narodu.  »Istina je da se u filmu ne spominje 100 000, nego 50 000 silovanih bosanskih žena, srpski glumci imaju uloge ‘dobrih Srba’, a obaška Nikola Đuričko i Branko Đurić, u nekim rečenicama se čak spominju patnje Srba na Kosovu i u Drugom svjetskom ratu…Zar nam to nije dovoljno?« ironično se u članku ‘Kad Anđa moli za oproštaj’ pita novinarka ‘Nedeljnika’ Zorica Milanović.

Onda ništa ne čudi što je i na konferenciji za štampu postavljeno pitanje – je li to anti-srpski film?

‘Žalosno je da se i danas moraju postavljati takva pitanja’, rekla je Angelina Jolie. ‘To pokazuje koliko je još uvijek razdijeljena ova regija’. Govorila je o talentovanoj, etnički raznolikoj glumačkoj ekipi, u kojoj su mnogi glumci Srbi, koji su joj pokazali šta je značilo biti Jugoslaven i živjeti u miru i slozi, bez obzira na nacionalnu pripadnost.

Još jednom je naglasila da želi surađivati sa Srbijom, da se divi njihovim umjetnicima, kreativnosti, da bi se željela sresti sa njihovim predsjednikom – i da ni u kom slučaju nije imala namjeru napraviti film koji bi svalio krivicu na cijeli jedan narod.

‘Vjerujem da je srpski narod dovoljno inteligentan da će znati uočiti razlike između inscenacija medija i nekih političara, i da će ljudi najprije vidjeti film – da bi mogli procijeniti’.

Kao što je Angelina još izjavila za ‘Guardian’, dobivala je prijetnje elektroničkom poštom, prijetnje su stizale preko interneta. Njeni glumci je takvim stvarima nisu htjeli opterećivati, jednom su glumcu upali u mobilni telefon, drugom su razbili stakla na automobilu…Ponudila im je mogućnost da u vrijeme, dok se film bude prikazivao u regiji, odu iz države, a niko iz srpske ekipe nije prihvatio tu mogućnost.

Branko Đurić u filmu ima karakternu ulogu Aleksandra, Srbina iz Sarajeva, koji se pridružio srpskoj vojsci, i tako u vihoru rata među protivnicima preopoznaje ljude iz svog grada. Njegova unutarnja podvojenost se u filmu produbljava. Ovdje se ne radi toliko o filmu, koliko o tome da ga je napravila osoba koja sama po sebi, svojom medijskom pojavom, uvijek ponovno usmjerava pozornost na tu temu; kao što je rekla, osobno je osjetila poriv da svoj pogled na ovaj rat prenese svijetu.

Na pitanje kako komentira odazive u srpskim medijima i nekih glumačkih kolega (Dragan Bjelogrlić, Bata Živojinović), koji tvrde da je film banalan i površan, odgovara: ‘Na ovim područjima smo već nekih stotinu godina navikli da događaje različitih nacija ljudi doživljavaju različito, zato je logično da ovaj film izaziva tako kontroverzne reakcije’.

Glavni glumac Goran Kostić je, kao i njegov filmski lik Danijel, sin visokog srpskog oficira u ratu, a u vrijeme izbijanja rata se od mobilizacije sklonio u London. Na društvenim mrežama je isto tako meta prijetnji i uvreda kao ‘izdajnik naroda’. ‘Ne možemo zatvarati oči pred činjenicom da su na tom području postojali logori, u koje su odvodili Muslimanke, i da su ih planski silovali. Ta istina se tiče i mene osobno. I upravo zbog svog porijekla i osobne povijesti sam osjetio potrebu da se suočim sa duhovima prošlosti. Jer smo svi, zbog nekih ljudi, koji su izgubili moralni kompas ili ga možda nisu nikada ni imali, svi nosili tu sramotu. Oni su svojim užasima uprljali sve nas. Nismo se bavili time ko je počeo taj krvavi rat, nego kako rat pojedincu daje mogućnost da iživi svoje najveće prljavštine«, rekao je Goran Kostić.

Žalosno je da film, koji je u Berlinu upravo dobio nagradu ‘Cinema for peace’ za humanitaru akciju, a Angelina Jolie od njemačke vlade novac za pomoć pri obnavljanju kuća za izbjeglice, izaziva takve negativne strasti na Balkanu, rekao je sarajevski glumac Feđa Štukan, koji u filmu igra agresivnog pripadnika srpske vojske.  ‘Došlo mi je da u Berlinu izađem na podij i kažem »Ljudi, pustite nas da se do kraja pobijemo, jer očito ne zaslužujemo podršku koju nam dajete«.

‘Srpska strana, koja se tako uznemirila zbog filma Angeline Jolie, morala bi se suočiti sa činjenicom da su zločini bili još mnogo okrutniji, nego što ih je pokazala autorica: redaljke silovanja supruge-majke pred očima djece i muža, ubijanje najbližih za to isto vrijeme…’, rekao je prof.dr. Muhamed Šestanović sa Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti, koji se bavi upravo istraživanjem spolnih zločina duže od decenije. ‘Ovaj zločin je dio zločina genocida, jer se ne radi o spolnom zadovoljavanju, nego prevashodno o dehumanizaciji bosanskih žena i uništavanju njihove kulture’. 

Pa ipak ima pojedinaca, i u Srbiji i u Republici Srpskoj, koji žele vidjeti ovaj film; usprkos otkazivanju premijere (16. januara) počele su ilegalne projekcije filma. Angelina Jolie je naglasila da podržava ove hrabre pojedince i da će se pobrinuti da ne budu imali problema zbog piratskih kopija filma.

‘Prvo, kad vidiš Angelinu Jolie – vidiš izuzetno moćan karakter.  Vidiš da imaš posla sa nekim ko zna šta hoće i kuda je krenuo’, rekao je Danis Tanović. ‘Za razliku od većine njenih kolegica, koje su svoju slavu iskoristile da postanu lice za parfem ili kremu, i da za to na račun dobiju što više novaca, ona je sama svoju slavu usmjerila u nešto humano’.

Na to ukazuje i njena nedavna posjeta predsjedniku SAD Baracku Obami u Ovalnom uredu: Obama je s njom, sa Zanom Marjanović i Bradom Pittom razgovarao baš o njenom budućem humanitarnom radu u sprječavanju masovnih zločina i njenoj borbi protiv spolnog nasilja nad ženama, a posebno u kriznim područjima.

‘Angelina je čudesna i inspirativna osoba, državljanka svijeta u svakom smislu. I kao redateljica, i kao glumica, ima izuzetan dar za rad sa glumcima, iz mene je izvukla stvari koje su i mene samu iznenadile’, rekla je Zana Marjanović. Sarajevska glumica, pred kojom se, zahvaljujući ulozi u Angelininom filmu, bljeskovito otvorila međunarodna karijera, kad je rat izbio, bila je osmogodišnja djevojčica. Sa roditeljima je otišla u Sloveniju, tamo je živjela četiri godine i nakon rata se sa obitelji preselila u New York, gdje je završila glumačku akademiju. Kad se vratila u rodni gard, već je svojom prvom većom ulogom u prvijencu Aide Begić ‘Snijeg’  na sebe skrenula pozornost filmske javnosti. U okviru Sarajevskog Film Festivala je otvorila ‘Magacin kabare’,  a povodom godišnjice pokolja u Srebrenici je napravila performans sa naslovom ‘8372…’. 

‘Mislim da je to zaista hrabra žena’

Nakon završenog filma sa sjedišta ustaju potresena lica, lica žena kojima su scene iz filma još jedanput u svijest prizvale grozote rata. Lica mladih, koji će sada bolje razumjeti svoje roditelje i možda i okolnosti u kojima su rođeni. Uskom stazom, jedni za drugima, hiljade ljudi se polako kreće iz Zetre prema središtu grada. Dobiti taksi je – misija nemoguće. Nakon sat i pol hoda u dugoj koloni ljudi stižem na recepciju hotela ‘Art’. ‘Hladno Vam je, zar ne? A taj snijeg sada’, zamišljeno kaže recepcionerka, ‘podsjeća me na one strašne ledene zime u ratu. Jeste li vidjeli film?’, osmijehne se. ‘Ne znam hoću li ga gledati. Kad si tri puta pogođen u glavu i preživiš, kad ti pred očima granata raznese tvoje vlastito dijete, onda možda ne želiš više gledati još i film o tom ratu. Preblizu je.’

‘Gledao sam film’, počne taksista, dok se u koloni vozimo na aerodrom. ‘Težak je. Čak i za one koji su ratne užase doživjeli na vlastitoj koži, kao ja. A kako je to tek teško ljudima koji ne znaju kako je to, kad oko tebe padaju granate i prijatelju pored tebe odnese pola tijela…’

Zovu ga Šeki, kaže, rođen je 1976. Kad je rat počeo bio je student, iako mu se na licu, a posebno u očima, vidi da je u međuvremenu preživio stvari, koje nećemo da znamo. ‘Znate šta ja mislim?’, pita i okrene se prema meni. ‘Mislim da je ta žena hrabra. Mislim da je to prvi film koji konkretno pokazuje razliku između agresora i onih koji brane svoj grad. U ratu sam se borio sa Srbima, Hrvatima i Muslimanima rame uz rame, protiv okupatora našeg grada. Naši bosanski režiseri su uvijek pokušavali nekako uravnotežiti te stvari, jer još uvijek imaju dušu i sjećaju se bratstva i jedinstva. Znamo da pobjednici pišu povijest, a u ovom ratu nema pobjednika, zato ta povijest neće biti napisana. Zato je toliko važnije da je napišu baš ovakvi filmovi. To nije anti-srpski film, to je čista istina’.

Nakon svih kontroverznih reakcija u jednom dijelu Balkana, slabi su izgledi da će ovaj film pomoći pomirenju strana u podijeljenoj zemlji, kao što je Bosna danas; možda će pomoći da u Bosni zacijele neke rane, a negdje drugo ih očito tek otvara.

‘Ne znam liječi li rane, i ne znam da li ih otvara, te rane su još uvijek otvorene’, kaže Danis Tanović. ‘To što se nakon dvadeset godina još uvijek postavlja pitanje da li je to anti-srpski film, to sve govori. Ako gledaš film o užasima Drugog svjetskog rata, pa valjda to ne znači da gledaš anti-njemački film? Nakon dvadeset godina je već vrijeme da se stvari postave na svoje mjesto. Dovoljno je bilo negiranja. Ovaj film ne govori protiv Srba, govori o pojedincima koji su stvorili zločine protiv čovječanstva’.

‘Umjesto da nas ovakve priče udružuju, da se opet upitamo zašto se dogodilo to što se dogodilo, da se to više nikad ne bi ponovilo, ovo u određenim dijelovima Balkana budi novu mržnju’, kao što je naglasila i Zana Marjanović. ‘Ovdje nam mržnja više ne treba, trebaju nam riječi koje smo ovdje nekada živjeli: bratsvo i jedinstvo’.

DELO