Ne vjerujemo im!

Izdvajamo

• Kako god, tužno je, ali pošteno kazati da ovdašnji nazovi obični čovjek odavno već ne vjeruje izgovorenim evropskim riječima o novom fokusu i specifičnim pristupima, a opet će pred glasačkim kutijama uskoro imati imena »provjerenih kadrova«. Da se ne prisjećamo »snažnih poziva izabranim dužnosnicima (u BiH) da odmah ponude odgovore na zabrinutost naroda (čuj zabrinutost, očaj), te da znaju da je kolektivna odgovornost na političkim liderima…« Domaća tzv. politička klasa pri tome, uz snažnu asistenciju zabrinutih dobročinitelja izvana, ovdašnju dramu proizvodi kao svoj vlastiti, »konstruktivni« uspjeh. Ona prije svega ne želi, potom ne zna, pa tako i ne može premostiti onu dramatičnu realnost koja je stvorila od Bosne i Hercegovine sigurnosni problem za regiju. Ne jedini ali ozbiljan.

Povezani članci

• Nova platforma za borbu protiv diskriminacije
• Izložba art koncepta “Svaki čovjek je umjetnik” Aleksandre Saše Bukvića u galeriji Collegium artisticum
• Bećirović traži ocjenu ustavnosti Zakona o nepokretnoj imovini RS-a
• GOJER: GAŠENJE GLAVNOG GRADA ZNAČI GAŠENJE DRŽAVE BIH!
• Milan Pekić: Behramov stav je samo ilustracija problema daleko veće težine
• Postali smo tek dio nečije tuđe igre

U onom prebiranju po kompjuteru tekst napisan prije četiri godine što me je podsjetio na sve ovo, nosio je naslov »Na rezervi strpljenja i nade«. Plašim se da ni to više ne igra. Potrošene su te rezerve i strpljenja i nade. Tajni zašto je to tako nema. I tada je napisano ono što vrijedi i danas. Bosni, zapravo, ne treba ništa »specijalno«. Treba joj samo ono elementarno normalno, kako odavno nije. Zato su i oni sastanci sa kojekakvim glasnicima iz Evrope ne samo bespredmetni, već postaju sve češće i iritantni.

Prije neki dan opet sam napravio glupost i prihvatio poziv za razgovor sa »značajnim političarem iz Evrope koji dolazi u sklopu napora njegove zemlje da se podrže reformski procesi u Bosni i Hercegovini na putu prema Evropskoj uniji…« To su, inače, oni procesi u kojima mi u BiH, postižemo odnedavno »impresivne rezultate«. Lideri EU nakon svake posjete ovdašnjim kolegama, našim »liderima«, to glasno ponavljaju. Sada već uz opšte uveseljavanje domaće publike. Gorko zafrkavanje ljudi koji prestaju i pomišljati da ovdje u dogledno vrijeme može biti bolje. Ne zato što to teorijski u nekim drugim okolnostima nije moguće sa sposobnima što sada stihijski odlaze, već zato što je evo sav ovaj jad današnji, bezmalo kao model, naprosto egzistencijalno bitan klasi na vlasti. Da je bolje, njih takvih ne bi bilo. Bolji sistem bi ih logično i pravedno sveo tamo gdje im je mjesto.

Ponovio sam grešku poput mulca i na onaj razgovor otišao. Ponadao sam se opet da je možda, ovaj put, sagovornik iole obavješteniji od nebrojenih drugih istog porijekla. Uostalom, izbori su nam na pragu, pa je i to u skladu s cikličnim ponavljanjem evropske zabrinutosti za nas i dobro im dođe drugačije, lokalno mišljenje. Sada im je dodatno i panika povodom njihovog raspada sistema pred migrantima, a mi smo toj »pošasti« em na ruti, em još poznati po sklonosti da »braći« odande pomognemo iz zna-se-već-kojeg merhametluka. Sve je to povod za opet ponovljenu EU potrebu da se opet zabrinu za nas i susjede i krenu u novo »snažnije prisustvo« ovamo. Nešto sam računao, evo je deveta godina, od 2009., kako se ta zabrinutost na razne deja vu načine ciklično obnavlja.

Ukratko, bilo je kao i u bezbroj slučajeva do sada. Gost Evropejac pristojan, korektan, uviđavan. Pitanja i konstatcije mu rutinski, kao s druge planete, s brigama i »tezama« koje smo naučili dotle da ih se može od riječi do riječi, od fraze do fraze, definirati i citirati – unaprijed. Što bi kazao moj generacijski drugar, u svakoj bi mu diplomatskoj školi bilo: Gospodine, sjedite, jedan! Nekada su se nekima od njih, eventualno, mogli ponuditi i dodatni časovi, posebno povodom one groteskne teze: Nema vam spasa dok se vaši lideri sami ne dogovore… Sad je i to nesuvislo jer su nam rezultati impresivni što valjda znači da su se oni itekako dogovorili da bude ovako. Pa još zadovoljni dodaju kako sve stranke na izbore u oktobru izlaze sa »provjerenim kadrovima«. Pošto znamo dokle smo dobacili sa tim provjerenim kadrovima, opšte veselje je logično.

Kako obično biva, nakon ovakvih susreta koje i pored svega brzo zaboraviš, naletiš u vlastitom kompjuteru na naslov, rečenicu, tekst, što si nekada nekome napisao u vrijeme dok si još mislio da sve ima smisla, pa te štrecne misao o zaludnosti cijele priče. Što se, zapravo, i hoće. »Psi laju a karavani prolaze«. Sjajni Krleža, davno sve skontao. Tako mi je pred očima i sada proletio tekst napisan prije četiri godine, nakon jednog od bezbrojnih evropskih sastanaka punih zabrinutosti za Bosnu. Bio je tada u Luxembourgu, a zapamćen po onom što je golemo: Ako se napokon ne učini nešto ozbiljno, pametno i suvislo, Bosna i Hercegovina može postati regionalni sigurnosni problem za Europu. U umornom i frustriranom Sarajevu mangupi bi još tada kazali: »Ćao Kolumbo!«

Četiri godine od tada učinjeno je svašta, ali ništa što ima veze sa onim »ozbiljno, pametno i suvislo…« Samo je Bosna i Hercegovina ispotiha doista postala regionalni sigurnosni problem. Pojednostavljeno kazano, ne slučajno izbjegličko – migracijska ruta prema srcu Evrope. Interesantno, evo se i po internetu vrti serija od sedam pitanja/konstatacija kojima se sugerira da je cijele stvar sa »migrantima« projekat provociranja Evrope da čvrsto zakapija sve svoje granice a na došljake udari silom. Naravno, tako i definitivno stavi tačku na ideju one »Evrope« koja je na nastajala na optimizmu i mudrosti. Sigurnosna mora u strasnim a rigidnim analizama danas za jedne jesu Rusi koji su »već došli«, a za druge Erdogan sa logikom »braće«. On je sa time ovdje odavno kod kuće. Sigurnosni problem je i potpuna unutrašnja blokada tzv. države uz pozive nekih ovdašnjih vodećih tzv. lidera na akcije protiv nje kakvih se ne bi postidio ni najveći inostrani dušmanin.

Kako god, tužno je, ali pošteno kazati da ovdašnji nazovi obični čovjek odavno već ne vjeruje izgovorenim evropskim riječima o novom fokusu i specifičnim pristupima, a opet će pred glasačkim kutijama uskoro imati imena »provjerenih kadrova«. Da se ne prisjećamo »snažnih poziva izabranim dužnosnicima (u BiH) da odmah ponude odgovore na zabrinutost naroda (čuj zabrinutost, očaj), te da znaju da je kolektivna odgovornost na političkim liderima…« Domaća tzv. politička klasa pri tome, uz snažnu asistenciju zabrinutih dobročinitelja izvana, ovdašnju dramu proizvodi kao svoj vlastiti, »konstruktivni« uspjeh. Ona prije svega ne želi, potom ne zna, pa tako i ne može premostiti onu dramatičnu realnost koja je stvorila od Bosne i Hercegovine sigurnosni problem za regiju. Ne jedini ali ozbiljan.