NDH je bila i nezavisna, i država, i Hrvatska

Povezani članci

• Pjevaj Thompsone!
• Fatiha za Davida
• Otvoreno pismo bh. intelektualaca prijateljima u Srbiji povodom negiranja zločina na tuzlanskoj Kapiji
• ZEC IZ GRMA, IL U GRMU NEGDJE U CANADI?!
• Boris Pavelić poručuje Milanoviću: Stolac, Čapljina i Mostar su najveća hrvatska ratna sramota
• Mostar: Borba za grad

Put suočavanja s nasljeđem NDH nije u njenom rashrvaćivanju i pranju ruku, već u svijesti da i nešto hrvatsko može biti itekako zlo i nečovječno. Samo internaliziranje zločina može dovesti do njegovog osvješćivanja i potom suočavanja. Lekcija koju kao da uvijek iznova (ne) učimo.

Piše: Marino Badurina

Maj nije samo mjesec majskih pobožnosti, prvomajskih kresova i majskoga cvijeća, već u nas, a tako je sada već desetljećima, i majskih ratova sjećanja. Od Jasenovca do Bleiburga, dana pobjeda i poraza, datuma „hrvatskih“ i „antihrvatskih“, “europskih“ i „antieuropskih“. Ima u tom predsezonskom mjesecu posla za svakoga. Za antifašiste, fašiste, vlast, opoziciju, osloboditelje, okupatore, revizioniste, antirevizioniste i nadasve, za medije. Bude se iz zimskoga sna i desničari i ljevičari, no dok je kod desničara vazda neki moving i mijena, pa makar i prisilno, kao ove godine kada im je austrijska policija pokvarila obljetničarsku rekvizitu na Bleiburgu, ljevica uvijek vrti istu ploču i gluhima tumači muziku, međutim s obzirom na vlastitu sljepoću nikako da i sama pogodi repertoar. Čuju se tako iz ustiju izvođača i na A i na B strani uvijek iste recitacije, nedovoljno promišljena opća mjesta, koja više predstavljaju reteriranje nego reagiranje. Izdvojiti ćemo za ovu priliku jednu od floskula koja je vrlo često u opticaju.

Jedan od omiljenih, sto puta na sto strana (iz)upotrebljavanih slogana je onaj o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, za koju se tako sočno kaže da nije bila niti nezavisna, niti država niti Hrvatska. Vjerujem da je prvi autor te, na prvi pogled zaista ubitačne, konstrukcije nastale tko zna kada, morao biti vrlo zadovoljan svojom dosjetljivošću. Postoji više varijacija njenog pojašnjenja no obično se sve svodi na sljedeće: NDH nije bila nezavisna jer je bila pod protektoratom svojih sponzora Italije i Njemačke, nije bila država jer nije mogla jamčiti sigurnost svojim građanima i nije bila Hrvatska jer Hrvatska bez Dalmacije, Istre, Međimurja itd., ne može biti Hrvatska. Krenimo od ovog posljednjeg. To je jedan od onih (gotovo očajničkih) pokušaja, što proizlaze iz patriotske logike, kada se ekstremne nacionaliste nastoji uvjeriti njihovim vlastitim argumentima. A kud ćeš većeg argumenta od onog teritorijalnog. No dosta je baciti pogled na političku kartu i NDH usporediti s onom kasnijom zavnohovskom federalnom Hrvatskom ili ovom današnjom RH, pa će i malom djetetu biti jasno da je NDH po svom teritorijalnom obimu, a još više po obliku, izgledala daleko prihvatljivije, zaokruženije, naprosto normalnije i prirodnije. Naravno, samo na karti. Dakle, tom logikom vođeni, netko se potpuno legitimno može zapitati i kakva je to hrvatska država bez Hercegovine, Vrhbosne, Cazinske krajine, Lašvanske doline itd.? No, in the long run, i s opće točke gledišta, najvažnije je pitanje zašto bi uopće bilo koji teritorij morao biti dijelom bilo koje države? Na kojem je to Sinaju i kojem je to proroku u kamen uklesano da Istra baš mora biti Hrvatska, a koja to u svojoj povijesti do 1945. nikada nije bila, ili da Kosovo mora biti srpsko, ili da južna Osetija mora biti gruzijska? Sve te fiksacije da neki prostor, milom ili silom, baš mora biti u nekoj državi ili ona inače gubi svoj raison d´être, upravo su uzrok mnogih ratova, zločina, etničkih čišćenja, genocida itd. Jasno je, naravno, da bi prosječan Hrvat teško mijenjao Poreč, Rovinj, Pulu, Zadar, Split, Dubrovnik za Mostar, Travnik, Bugojno, Banja Luku itd., ali nitko tog hrvatskog prosječnika nikada nije ni pitao što on želi. Granice su rezultat povijesnih okolnosti, a u hrvatskom slučaju i one endehaške kao i one zavnohovske određivane su arbitrarno, mješavinom raznih kriterija, povijesnih, etničkih, po pravu jačega itd. Sve što je Italija cepnula od NDH činilo se kao nevoljka cijena za njen nastanak, ali je naposljetku, kapitulacijom Italije, zapravo povraćeno. Dakle, ta ustaška Hrvatska, svoj poraz dočekala je veća nego ikad. Stoga, htjeti ganuti nekog simpatizera ustaškog pokreta bilo kakvim teritorijalnim argumentom učinkovito je kao i metlom mesti zemljani pod. Iliti, narodski rečeno, predstavlja ćoravi posao par exellance.

Potom je tu teza o nepostojećoj nezavisnosti sirote NDH koja nije mogla mrdnuti bez da joj odobre njeni pokrovitelji u Rimu i još više u Berlinu. No, zapitajmo se može li i današnja samostalna i neovisna Republika Hrvatska učiniti išta iole značajno na planu svoje vanjske i unutarnje politike ili ekonomije bez imprimatura iz Washingtona, Berlina, Bruxellesa? Najkraće rečeno – ne može. Odnosno, sigurno je da bi pomna analiza pokazala da to može čak i manje nego ondašnja NDH, premda je tadašnje ratne uvjete teško uspoređivati s današnjim mirnodopskim. No, čak i da su usporedivi, činjenica je da su i sami procesi međuzavisnosti danas u svijetu odmakli još puno dalje nego prije 70 ili 80 godina, a imati svoju nezavisnu državicu je stvar simbolike čije (simbolično) uživanje nemalo košta. Dakle, test te neke koliko apsolutno toliko i apstraktno shvaćane nezavisnosti Hrvatska ne bi prošla ni danas. No to i nije bit spora. Suština je, glede NDH, da je taj argument o stranom tutorstvu češće služio kao alibij za zločine, jer tobože, oni su bili uslovljeni tijesnom vezanošću uz nacističku Njemačku i njenu metodologiju zločina i „konačnih rješenja“, nego što je služio diskreditaciji te nesretne tvorevine. Naposljetku, usklađivanje pravnog okvira NDH s Trećim Reichom, naravno bez namjere povlačenja bilo kakve vrijednosne paralele, sigurno nije bilo dramatično veće od današnje hrvatske usklađenosti sa zakonodavstvom Europske unije, dok su si, s druge strane, ustaše dozvoljavale potpuno „neusklađeni“ intenzitet i ekstenzitet zločina prema Srbima nad kojima su se zgražavali i sami njemački SS-ovci, što istini za volju i nije bio takav kuriozum kako se često predstavlja. Činjenica je da su Nijemci u mnogim okupiranim dijelovima Europe često bili iznenađeni revnošću (tj. okrutnošću) kojom su domaćini pristupali obračunu sa svojim Židovima, Romima itd., (vidjeti npr. sadizam prema Židovima u Antonescuovoj Rumunjskoj). Ustaše nakon rata, za razliku od njihovih kasnijih advokata, barem nisu tvrdili da su na to bili prisiljeni.

I naposljetku, argument po kojemu to nije bila država, zbog toga što nije imala puno međunarodno priznanje ili pak nije kontrolirala dobar dio svog teritorija već samo nekoliko većih gradova i prometne pravce prema Balkanu koji su Hitleru bili posebno važni. No, ni to ne zvuči suviše uvjerljivo. Uostalom, takve države postoje i danas. Srbija ne kontrolira petinu teritorija i četvrtinu stanovništa za koje tvrdi da su njeni, pa je nitko zbog toga ne obezdržavljuje. Kosovo nije članica UN-a (što predstavlja svojevrsnu krunu međunarodnog priznanja), ali je priznato od dovoljnog broja važnih zemalja da bi moglo funkcionirati i biti elementarno zaštićeno. Bosna i Hercegovina je međunarodni protektorat, pa ipak opstaje i nije potpuno lišena svog subjektiviteta. Naposljetku, NDH je bila dovoljno država da bi mogla na tako sustavan način organizirati i provesti genocid na svom tlu. Genocid koji je bio i nezavisan (jer joj ga nitko nije nametnuo) i državan (dakle institucionaliziran, a ne paradržavan), a i hrvatski, jer su ga počinili neki Hrvati u ime Hrvatske i hrvatstva.

Dakle, put suočavanja s nasljeđem NDH nije u njenom rashrvaćivanju i pranju ruku, već u svijesti da i nešto hrvatsko može biti itekako zlo i nečovječno. Samo internaliziranje zločina može dovesti do njegovog osvješćivanja i potom suočavanja. Lekcija koju kao da uvijek iznova (ne) učimo.