Nastavak 14. Kongresa SKJ

Povezani članci

• IFIMES: Hapšenja u funkciji tektonskih promjena na političkoj sceni
• Tadić i Josipović destabiliziraju Bosnu i Hercegovinu
• Alfa toksin u tkivu Hrvata
• Predrag Lucić: Detektiv Baldasar i psihoforenzika
• Apel za mirnu Bosnu i Hercegovinu
• Što je na ‘Bijelom putu’ uplašilo Milanovića

Najnoviji granični spor Slovenije i Hrvatske otkriva novo lice ovdašnjih nacionalizama. Dok su u devedesetima oni služili kao poluga za razvaljivanje Jugoslavije, sada funkcioniraju kao kočnica da se nove države do kraja odvoje u poznatim i definiranim granicama

Piše: Marinko Čulić– Novosti

Evo nama opet Slovenaca. Cinik bi rekao da je bila šteta zapustiti plodnu brazdu hrvatsko-slovenskih graničnih i drugih gloženja i, eto, ciniku je želja ispunjena. Poslije nekoliko godina gotovo pa pogubnog zatišja, brazda ponovno rađa obilnim plodovima, nakon što je buknula ova ‘Pirangate’ afera, u kojoj je otkriveno da se Slovenija koristila nedopustivim muljažama kako bi utjecala na odluku Arbitražnog suda. Dok je Hrvatska koristila jedva nešto manje prljave metode da se špijunski ‘presretnu’ telefonski razgovori kojim je pripremana ta traljava zaplotnjačka akcija. Pritom, čovjek ne može a da odmah na početku ne iskaže bazični dojam koji se ovim nameće. Kada je Hrvatska u graničnim i drugim sporovima sa Srbijom ili Bosnom i Hercegovinom, između redaka smjesta probija teza da je riječ o balkanskim državama s kojim nikada ne znaš na čemu si. Ali, hej, ovdje se radi o Sloveniji i Hrvatskoj, koje čine, štono se veli, elitni evropski odred zemalja ex-yu regije, a pritom su u svoje šibicarske trikove uvukle i sudstvo same Evrope, za koje više ne možeš reći da je bolje od naših turudića i omejeca. Ipak, pustimo zasad evropsko sudstvo. Matično mjesto ove priče je ovdje, s lijeve i desne strane rijeke Sutle, jer nitko izvana ne može biti kriv što se granična i druga čerupanja između dviju zemalja zakonomjerno obnavljaju po već poznatoj špranci u kojoj je praktički sve unaprijed predvidivo.

Gotovo redovito se događaju ljeti, kao da ih dvije strane dogovaraju uoči jesenjih izbora koji će se održati ovdje kod nas ili ondje kod njih, za što barem u jednom slučaju postoji i meritorno svjedočanstvo. Iznio ga je slovenski ex-premijer Anton Rop, koji je svojedobno izašao s isto ovako špijunski podloženom pričom kako su Ivo Sanader i Janez Janša dogovarali kavge u Piranskom zaljevu da bi prvi pomogao drugome da pobijedi na izborima. Nema indicija da takav dogovor postoji i oko ovog najnovijeg ‘Pirangatea’, niti treba očekivati da ih ima, jer se slovenska strana sada toliko iskompromitirala da bi to bilo naprosto samoubilački. Ali, zato ima indicija da je stvar režirala hrvatska strana, ovog puta, sva je prilika, na svoju ruku. Afera se, naime, događa otprilike pola godine prije hrvatskih parlamentarnih izbora, a nekako toliko prošlo je i od vremena kada su ‘presretnuti’ utuženi razgovori između predstavnice slovenske Vlade i slovenskog člana Arbitražnog suda. A to uz zrno-dva soli dopušta ovakvu, sasvim uvjerljivu rekonstrukciju događaja. Arbitražni sud je i bez slovenskog lobiranja da se granica u Piranskom zaljevu pomakne sa sredine prema hrvatskoj obali imao namjeru donijeti takvu odluku, a kompromitirajuće snimke pojavile su se tek kada je službeni Zagreb shvatio da će tako biti. Usto, presuda tog Suda bit će objavljena približno u vrijeme raspisivanja hrvatskih izbora, što, je li, nikako ne valja i zato je odlučeno da se lukavo gurne nogu u vrata kako bi se spriječio takav sudski epilog.

Ali, takav epilog zbilja ima smisla. Jer bio bi, realno govoreći, najpravednije rješenje ovog spora. Tome u prilog govori što je u famoznom sporazumu Račan–Drnovšek predviđeno baš tako, da se granica pomakne sa sredine bliže hrvatskoj obali. Tadašnji hrvatski premijer polazio je od toga da je taj mali ustupak Hrvatske Sloveniji, koji čini jedva hamper-dva goleme morske mase kojom ona raspolaže, razuman jer će se zauzvrat dobiti za nju povoljno rješenje svih ostalih otvorenih pitanja (granica na kopnu, Ljubljanska banka, nuklearka Krško). Ali, jadni Račan se teško preračunao. Čim se za ovo saznalo zgazio ga je teški valjak protivljenja kod kuće, u što se uključila čak i njegova stranka, a samo sasvim rijetki (Ivan Jakovčić) podržali su njegovu ideju. Oni i danas ponavljaju da je taj sporazum osiguravao razuman omjer uloženog i dobivenog, jer se u suprotnom ulazi u nerazrješiv spor koji će trajno zatrovati međusobne odnose. Ali, tko te pita. I nakon ove najnovije afere, čitava politička Hrvatska zborno se digla na stražnje noge zahtijevajući da se jednostrano otkaže arbitražni sporazum s Ljubljanom, iako je jasno da Hrvatska time glavinja u rizik da bude optužena da minira svaku šansu za dogovorno rješenje. Ima, doduše, i mišljenja da ako treba obustaviti arbitražu, neka se Hrvatska uzdrži i pusti Arbitražnom sudu da to sam učini, čime bi oslobodio Zagreb odgovornosti za abortus sudskog procesa.

Ali otprve je jasno kao dan da je hrvatska politička scena puno pripremljenija za prvo, kavgu, nego za drugo, sporazum. Najjednostavnije objašnjenje za to je, jasno, da se Hrvatska, koliko ni Slovenija, još nisu oslobodile nacionalizma iz devedesetih. Tu ima i jedna suštinski nova okolnost. Nacionalizam u ovim dvjema zemljama, kao i ostalima u bivšoj državi, bio je ranih devedesetih poluga za razvaljivanje Jugoslavije i stvaranje novih nacionalnih država. Ali sada, paradoksalno, funkcionira kao kočnica koja ne dozvoljava da se nove države do kraja odvoje u poznatim i definiranim granicama. Naprotiv, one i dalje ostaju u neproglašenom, divljem yu-braku. Samo što ih ovaj put ne povezuju one stvari koje su u Jugoslaviji valjale (uravnoteženi međunacionalni odnosi, sudjelovanje radništva i stanovništva u upravljanju, ozračje optimizma koje je ušlo uz stalni rast životnog standarda), nego one koje nisu valjale (svađe autarkičnih republičkih i pokrajinskih elita u sedamdesetima i posebno osamdesetima). Zato odnosi među novim država neodoljivo podsjećaju na nikada dovršeni 14. Kongres SKJ, na kojem je uplakana Sonja Lokar predvodila slovensku delegaciju prema izlaznim vratima, a zatim je isto učinio i Ivica Račan s hrvatskim komunistima.

Ali su se onda i jedni i drugi, u zamišljenom remakeu, vratili i sada obnavljaju Jugoslaviju kao izvrnutu sliku nje iz vremena kada je najbolje funkcionirala i izgledala. A u toj izvrnutoj slici ima svakakvih političkih perverzija. Kada je devedesetih jedna hrvatska novinarska izjavila da je za svoju zemlju dozvoljeno lagati, to je čak i u tadašnjoj atmosferi vojnički postrojenih nacija naišlo na protivljenje. Sada već lažu i najuži vrhovi novih država. U Piranskom zaljevu hrvatski političari tvrdo brane princip razgraničenja sredinom morske površine, što zvuči toliko logično da bi trebalo postati univerzalno pravilo. Ali, odmah zatim u razgraničenju na Dunavu sa Srbijom napuštaju taj princip i tvrde da granica baš nikako ne može ići sredinom rijeke. Isto je sa hrvatsko-slovenskom kopnenom graničnom crtom. Ovdje obje strane ljuto zagovaraju administrativnu granicu, ali samo dok im odgovara. Ako im više odgovara katastarska granica smjesta jednako ljuto prelaze na nju. I obratno. I što onda reći nego da su sposobnosti tih rogatih svata limitirane samo na rušenje bivše države, dok o stvaranju novih ništa ne znaju, niti žele znati.