Nasilje samo proizvodi nasilje – Je li Mahir mogao drugačije?

Izdvajamo

• Zato nam je krajnje vrijeme da umjesto nagrađivanja svega onoga protiv čega bismo se trebali boriti, krenemo u ozbiljan otpor. Zadaća nam je svima: profesorima, nastavnicima, ministrima, naučnicima, građanima da vratimo dostojanstvo našem obrazovnom sistemu jer ćemo samo tako opstati kao društvo. Jedan od načina je i stari sistem obrazovanja, a ne „moderna“ i površna Bolonja.

Povezani članci

• Karamarkov harakiri
• Još jednom o sekularizaciji!
• Koncerti Interkulturalnog zbora mladih Visoko, Kamernog zbora mladih iz Koblenza i orkestra BellArte iz Sarajeva
• GRAĐANSKI SAVEZ:REFORME STOJE DOK ISTAKNUTI ČLANOVI SDA UZIMAJU MITO
• Slučaj koji ne zastarijeva: Lice i naličje Branimira Glavaša
• Muhamedbegović: Bosna da prostiš… zemlja socijalne nepravde

Društvo u kojem živimo realna je posljedica odluka s početka devedesetih, odnosno glasanja za nacionaliste i ushićenja koje su naši roditeji osjećali kada su mislili da glasaju za slobodu. Kako su bili naivni naši roditelji. Misleći da glasovima za nacionalne stranke rješavaju i „nacionalno pitanje“, koje danas u BiH niko nije u stanju ni objasniti ni riješiti, na prvim višestranačkim izborima izlasali su slobodu mafijašima, ratnim zločincima, klericima, kojima je mržnja drugoga sastavni dio vjerovanja, ratnim profiterima, njihovoj djeci; a i dalje glasamo za društvo u kojem nema suočavanja sa prošlošću, u kojem niko ne brine o žrtvama rata, silovanim ženama, djeci – posljedicama silovanja u ratu, zlostavljanoj djeci, siromašnim penzionerima, društvo u kojem neki smatraju da je čast ići na dočeke ratnim zločincima, društvo u kojem nedostaje empatije, osjećaja za drugog i drugačijeg…. Ni Tito nije želio rješavati „nacionalno pitanje“ na način na koji to „rade“ etnonacionalisti. Jasno i zašto.

Piše: Edisa Gazetić

Čovjekova vjera i svijest da je, po nekoj osobini, po nekom kvalitetu superioran u odnosu na drugog, prije ili kasnije, nagoni ga da počne vjerovati u svoju superiornost, prema dr.  Dušanu Kecmanoviću, koji to precizno definirao u svojoj knjizi Etnonacionalizam, pokušavajući objasniti način na koji funkcioniraju etnički podijeljena društva. U takvom društvu sve je podložno podjelama i mišljenju da jedna skupina ima veću vrijednost od druge. Bosanskohercegovačko tranzicijsko društvo u potpunosti pati od sindroma (etnonacionalne) superiornosti koja se nije samo zadržala na razini političkog diskursa, prožima sve sfere i institucije, a postala je dio svakodnevice običnih ljudi. Kako društvena stvarnost u posljednjih dvadeset godina nikada nije promovirala pravednost i forsirala pravdu za žrtve, kako iz ratnih tako i poslijeratnih sukoba i incidenata, jasno je da će jedan inteligenti dječak sa 14 godina shvatiti da njegov pakao ne može prestati ni kada prijavi nasilje, jer se u njegovoj zemlji u kontinuitetu i u punom kapacitetu, živi u nasilju, ono se proizvodi i u njemu se uživa.

Kako u bosanskohercegovačkom društvu ne postoji model otpora koji daje rezultate, posebno kada se suprotstavljate direktnim posljedicama ratova na ovim prostorima, onda je jasno da niko od nas nema šansu da se pojedinačno izbori protiv bilo koje vrste zlostavljanja. Vjerujem da smo propustili (i još uvijek propuštamo) šansu da se kolektivno suprotstavimo sistemu koji je degradirao sve što je u nekadašnjoj Jugoslaviji imalo vrijednost. Ne želim reći da je u bivšem sistemu bilo sve pošteno, pravedno i da niko nije imao zamjerke, ali demokratija nam je pokazala svoju najtamniju stranu.

Vjerujem da smo svi u svojim sredinama propustili prilike da djelujemo i da se ozbiljno suprotstavimo. Umjesto otpora i glasne pobune, odabrali smo šutnju. Sjećam se svoje generacije, nas većine studenata Filozofskog fakulteta u Tuzli, Odsjeka za Bosanski jezik i književnost, koji smo, krajem devedesetih, samo nijemo gledali kako pojedine kolege i kolegice prolaze na ispitima i zašto. Dok smo čekali pred kancelarijom nekih profesora pogledavali smo jedni druge dok je jedan student uzimao uplatnice od profesora, bez novca i vraćao ih, vjerujemo, uredno uplaćene. Mi smo jedino mogli prevrtati očima, osjećali smo nemoć, ali nismo ništa rekli. Naivni i ponosni što svoje ispite polažemo na pravedan način, nismo mislili da nas se tuđe studiranje tiče. U suprotnome, mogli smo se ispisati jer su profesori solidarniji od nas i nemaju straha jer iza njih je POLITIKA, a njihova karijera NACIONALNA STVAR. Dakle, bojali smo se biti „izdajnici“.

Nismo ništa rekli ni kada je eugenetičar prof. Vedad Spahić, tada asistent na predmetima iz književnosti, pisao o djeci debilima, čiji su roditelji bili različitih etničkih pripadnosti. Drugi su Vedada pljuvali po ulici, posipali ga pivom u kafićima, a mi smo šutili. BILO NAS JE STRAH. Morali smo učiti napamet, a sada mi je jasno zašto, samo da ne bismo razmišljali – i opet se nismo bunili – bilo nas je strah. Toliko nismo razumjeli. Ko uči napamet ne može naučiti ništa. Nažalost, to tek znamo. Da li je prekasno?

Nismo se bunili previše ni protiv ne-znanja Redže Butkovića, koji pojedine riječi nije znao ni izgovoriti. Nismo se bunili ni protiv Azre Verlašević koja je držala vježbe iz svih predmeta: fonetike, uporedne gramatike slavenskih jezika, svjetske književnosti, sintakse. Ni Fakultetu, ni njoj tu ništa nije bilo sporno.

A MI? Šutimo godinama. A da smo samo, svako ispred svog dvorišta, čistili na vrijeme  te Nazibegoviće, Verlaševiće, Kuniće, Bešireviće, Kalajdžije, Hadžagiće, Kodriće, Ključanine, Rizvanbegoviće, Durakoviće, Šemsoviće i desetine drugih na svim fakultetima, danas bi nam djecu učili i odgajali u školama drugačiji nastavnici. Kriterije polaganja ispita ne bi određivao novac, ni seksualne usluge, kojima su neki profesori ucjenjivali studentice, koje, da se ne lažemo, drugačije ne bi ni položile ispite. To je zato što je svako upisivao i upisuje fakultete, i svako ih završava na ovaj ili onaj način, iako – to svi znamo –  studiranje nikada nije bilo za svakoga. Otuda ovakva degradacije obrazovanja i srozavanja svih kriterija u obrazovnim ustanovama. Zato će biti sve više učeničkih i studentskih suicida. Znate li zašto već sad nemamo statistiku o tome koliko je ljudi mlade i školske dobi izvršilo suicid u zadnjih pet godina?

Ovdje treba naglasiti da su privatne škole i fakulteti samo pogoršali sliku bosanskohercegovačkog obrazovnog sistema. Otvaranje privatnih fakulteta označilo je konačan kraj bilo kakvih kriterija kod polaganja ispita i na državnim fakultetima jer se danas svi moraju boriti za upisne kvote, zato što većina zna da će na skoro svakom privatnom fakultetu završiti sigurno sve što želi. Tako, naprimjer, ne možete ništa ni kada ste zainteresirani da zadržite neke minimalne kriterije. Na Edukacijskom fakultetu u Travniku, gdje sam radila tri godine, rijetko mi se dešavalo da bih mogla dodatno propitivati studente Razredne nastave i BHS jezika i književnosti pravopisna pravila. Dekan bi mi preko asistenta poručio da ih „pustim“ jer je prolaznost na mojim ispitima ionako niska. A neki od bivših studenata koji danas uče djecu od prvog do petog razreda nisu, naprimjer, naučili kako se pišu vlastite imenice, negacije uz glagole itd., zapravo nisu naučili osnovne stvari.

Danas djeci u osnovnim, srednjim školama i na fakultetima predaju mnogi koji su bez ikakva znanja završili fakultet, diplomirali, magistrirali i doktorirali zahvaljujući nekom drugim okolnostima, a ne učenju, trudu i poštenom radu. Danas nam obrazovanje vode ljudi kojima su potrebne karijere; na fakultetima predaju profesori koje samo zanima novac, u školama rade nastavnici i nastavnice koji odlazak na posao češće shvaćaju kao javno mjesto gdje pokazuju markiranu odjeću, najnovije telefone, tablete, silikonske usne i sa djecom trabunjaju o posljednjoj epizodi neke jeftine indijske ili turske sapunice. A da su im predavali bolji profesori i oni bi morali biti bolji nastavnici. I oni bi pružali kvalitetnije obrazovanje i odgovornije odgajali djecu.

Obrazovanje ionako pati od loših planova i programa, ali danas više nego ikad pati od loših i površnih profesora. Profesora koji nikada nisu pročitali kodeks učiteljskog/nastavničkog ponašanja (dostupan je i online: http://www.aposo.gov.ba/hr/files/2012/10/Eticki_kodeks_CRO.pdf) jer da jesu, niti jednom nastavniku/profesoru ne bi nikada palo na pamet da verbalno zlostavlja dječaka od 14 godina i izruguje ga pred obijesnom djecom tranzicijske elite. Umjesto da zaštiti dijete koje drugi zlostavljaju, na bilo koji način, nastavnici su okretali glavu. A da su samo jednom reagirali, Mahirovi zlostavljači bi znali da ne misle svi isto, da  nastavnici osuđuju njihov čin. No tranzicijsko-kapitalistička mladež ponašala se kako je htjela jer je znala od čega i kako žive njihovi nastavnici.

Društvo u kojem živimo realna je posljedica odluka s početka devedesetih, odnosno glasanja za nacionaliste i ushićenja koje su naši roditeji osjećali kada su mislili da glasaju za slobodu. Kako su bili naivni naši roditelji. Misleći da glasovima za nacionalne stranke rješavaju i „nacionalno pitanje“, koje danas u BiH niko nije u stanju ni objasniti ni riješiti, na prvim višestranačkim izborima izlasali su slobodu mafijašima, ratnim zločincima, klericima, kojima je mržnja drugoga sastavni dio vjerovanja, ratnim profiterima, njihovoj djeci; a i dalje glasamo za društvo u kojem nema suočavanja sa prošlošću, u kojem niko ne brine o žrtvama rata, silovanim ženama, djeci – posljedicama silovanja u ratu, zlostavljanoj djeci, siromašnim penzionerima, društvo u kojem neki smatraju da je čast ići na dočeke ratnim zločincima, društvo u kojem nedostaje empatije, osjećaja za drugog i drugačijeg…. Ni Tito nije želio rješavati „nacionalno pitanje“ na način na koji to „rade“ etnonacionalisti. Jasno i zašto.

Dakle, i dalje biramo isto, a statistike svake vrste govore nam da idemo ka ambisu. Nismo ni Mahiru, ni drugoj djeci ostavili puno izbora. Oni ne mogu voditi naše ratove, niti mogu učestvovati u našoj borbi kad je nismo ni započeli kako treba. Mahir nije želio živjeti u takvom društvu u kojem bi mogao svakodnevno sretati svoje zlostavljače, kao što mnoge silovane žene sreću danas svoje silovatelje. Zašto bi proživljavao svoje traume svaki put kada ih sretne?

Zato nam je krajnje vrijeme da umjesto nagrađivanja svega onoga protiv čega bismo se trebali boriti, krenemo u ozbiljan otpor. Zadaća nam je svima: profesorima, nastavnicima, ministrima, naučnicima, građanima da vratimo dostojanstvo našem obrazovnom sistemu jer ćemo samo tako opstati kao društvo. Jedan od načina je i stari sistem obrazovanja, a ne „moderna“ i površna Bolonja.