Naš Prvi maj – borba za radnička prava uz roštilj i gajbe

Povezani članci

• ZDRUŽENI PROTIV BOSNE – EPIZODA DRUGA
• Schmidt i mi – ponuda novog poraza
• DEMASKIRAJTE PLAČIPIZDE
• Esad Bajtal: Etno-kratija nije – demokratija
• Izborni zakon – u službi kartela!
• Šta se iza brda valja u ovoj prevarenoj državi?

I ove će godine dobar dio Evrope i svijeta demonstrirati i štrajkovati, a mi ćemo pratiti vremensku prognozu da nam slučajno kiša ili oblaci ne pokvare dernek.

Piše: Zvonimir Nikolić- Al Jazeera

Neki dan na ulici… Moj drug iz rata i ja.

– Dobro je ovo, jarane. Fino ove godine pade prvi maj u petak, pa se ne radi tri dana.

– Super, iako bi bilo bolje da je u četvrtak, pa se ne radi četiri dana.

– Eh, najbolje bi bilo da je pao u srijedu, pa se ne radi ni četvrtak. Ako radiš u nekoj državnoj firmi, uzmeš petak slobodan dan i pet dana sastaviš sa vikendom.

– Onda bi bilo još bolje da uzmeš slobodne dane i u ponedjeljak i utorak, pa sastaviš dobar godišnji odmor od desetak dana?

– Jest’ vala.

– Nego, gdje si ti sad s poslom?

– A nigdje, buraz. Nema posla. Evo već 10 godina.

– Pa šta si se onda zadever’o oko neradnih dana za prvi maj?

– Ma, ja to ‘nako. Kontam koji dan pada da se malo iskupimo raja i zaroštiljamo malo.

– Jašta ba, red je proslaviti Praznik rada.

– Ma, ono znaš – tradicija, prvi maj, okrene se jagnje, otvorimo sezonu.

– Vala i jest’, u zemlji koja ima najviše nezaposlenih, najbolje se obilježi Praznik rada. Dok drugi, bogatiji od nas, demonstriraju i štrajkuju, mi dernečimo.

– A šta ćeš, jarane? Neće niko da povede raju. Svi šute.

– Pa što se ti ne buniš? Bio si borac, bez posla, šta ti čekaš?

– A što ja? Ima ih i gorih od mene, bolan.

– Neko mora.

– Vala, ja neću. Dok ja ogladnim, pola će ih skapati od gladi. Nek’ se oni bune.

– Ma da. Tako svi govorimo. I šutimo već 20 godina.

– A šta ćeš? Tako nam grah pao. Nego gdje ćeš ti za prvi maj?

– Ma, nigdje! Gdje ću? Kod kuće i tako.

Aranžmani i akcije mesa za roštilj

Čitam ovih dana po portalima da su rasprodani svi prvomajski aranžmani. Bilo je tu svega – od Dubaija, Istanbula, Beča, Venecije, Dubrovnika, Makarske… Kažu turističke agencije da zadovoljne.

A opet ne mogu da se ne sjetim onih nakadašnjih prvih majeva kada na potezu od Dubrovnika do skoro Splita vidiš samo 12 stranaca, a čitave dvije rivijere preplave Sarajlije, Bosanci i Hercegovci. Ali to su bila neka druga vremena.

Ove demokrate, koje nas ubjeđuju da sada bolje živimo, reći će nam da to nisu bili hotelski gosti, nego oni što su boravili po odmaralištima svojih firmi. Doduše, tih odmarališta više skoro da i nema, a dobar dio i tih firmi više ne postoji.

Oni koji ne odu u Dubai, Veneciju ili Dubrovnik, oni će pratiti akcije velikih tržnih centara – prvomajske akcije mesa za roštilj, plastičnih tanjira i čaša, suncobrana, stolica na rasklapanje i drvenog uglja.

Večernji Dnevnik će, kao i uvijek do sada, početi izvještajima sa izletišta oko Sarajeva (biće reporter na Vrelu Bosne, Trebeviću i Bijambarama), pa će se redom uključivati studio iz Banja Luke, Tuzle, Mostara, Bihaća, Zenice… Pokazaće nam slike muškaraca u potkošuljama za roštiljima, raznovrsnost kamp i sportske opreme, ali i žena i djece na dekama i prostirkama.

Neki stranac bi gledajući te vijesti mogao vrlo lako pomisliti da je došao u posjetu najsretnijim i najbogatijim ljudima na svijetu.

A mi ćemo kao i svake godine do sada opustošiti mesnice, pijace, prodavnice piva i sokova i zaputiti se na obližnje izletište da se odmorimo od nerada.

A štrajkovi i bune?

Nikako da se otrgnemo stare tradicije da se za Prvi maj odmara i roštilja, umjesto da se štrajkuje i buni – za bolje uslove i bolji život.

I uvijek ostaje pitanje koliko dugo ljudi štede da se “prohadžijaju” taj dan ili te dane.

U zemlji u kojoj ima skoro jednako zaposlenih i nezaposlenih, u zemlji u kojoj većina mladih ljudi sanja o “boljolj budućnosti” izvan granica, u zemlji gdje pola miliona ljudi “ne živi od svog rada” i ove godine će se dostojanstveno i uz roštilj proslaviti Praznik rada.

Praznik koji je označen kao:

“Prvi maj ili Međunarodni praznik rada je praznik kojim pripadnici i simpatizeri radničkog pokreta obilježavaju sjećanje na svoja dostignuća, odnosno žrtve koje su njihovi pripadnici radničkog pokreta podnijeli kako bi se izborili za veća radnička prava”.

Ili:

“Prvi maj je zajednički praznik svih zemalja, na kojima radnička klasa treba da manifestuje jedinstvo svojih zahtjeva i svoju klasnu solidarnost”.

I tako će i ove godine dobar dio Evrope i svijeta demonstrirati i štrajkovati, a mi ćemo pratiti vremensku prognozu da nam slučajno kiša ili oblaci ne pokvare prvomajski dernek.

Dok oni koji bolje žive od nas štrajkuju tražeći pravdu, mi ćemo bar jedan dan pokušati zaboraviti na nepravdu.

Jer da bi uradili nešto drugačije, neko treba da pokrene inicijativu. Tu inicijativu treba da odobri granski sindikat, pa onda i sindikat. Onaj glavni. A taj će sindikat, u međuvremenu, formirati komisiju da ispita ima li ta inicijativa uopšte valjanog osnova ili je bolje zakazati termin nekog velikog štrajka tamo negdje na jesen.

Ko je vidio štrajk na neradni dan?

Uostalom, nije žurbe. I ko je vidio štrajkovati u neradni dan?

Prije dvije godine smo imali 556.000 nezaposlenih, a ove godine samo 550.000. Doduše, niko nije objavio jesu li se ovih 6.000 u međuvremenu zaposlili, pomrli ili ispalili negdje u inostranstvo?

E pa, sretan nam Prvi maj!

Da ga fino provedemo u rahatluku i veselju.

Da nas posluži lijepo vrijeme i da nam kiša ne pokvasi roštilj.

I da oni levati po Evropi i svijetu shvate da se za Prvi maj odmara, a ne štrajkuje!

I eto… Sa nadom da penzije i plate idući mjesec neće kasniti zbog ovih neradnih dana.

P.S. Iduće godine je malo nezgodno. Prestupna godina, pa nam ukinu subotu i Prvi maj pada u nedjelju. Srećom, mi prenosimo praznik na radni dan, pa je opet tri dana. A 2017. godine ćemo imati četiri dana jer pada u ponedjeljak i utorak. Ali zato 2018. godine, pada u utorak i srijedu. “Uštineš” nekako ponedjeljak i eto pet dana. Još ako ostaviš dva dana godišnjeg od lani za četvrtak i petak, eto ga devet dana.

Onima koji ne rade, svakako je svejedno. A možda i nije. Zbog tradicije.