Narodne manjine: na papiru haj-haj, u životu – avaj

Autor/ica 👤Marijan Vogrinec 20.12.2022. u 12:48

Izdvajamo

Za razliku od romske narodne manjine, srpska je od 1990-ih godina i prije no što se 1991. počelo pucati u Domovinskom ratu postala otvorena meta endehazijskih aveti, revanšista i šovinista najgore vrsti. U Vukovaru su u gluho doba noći odjednom poletjeli u zrak kafići, trgovine, upravne zgrade poduzeća srpskih vlasnika, planuli su im automobili... Tadašnji gradonačelnik Marin Vidić-Bili je pisao tzv. prvomu hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu da obuzda Tomislava Merčepa i njegove „diverzante“ na srpske civile i njihovu imovinu, ali - ništa od toga. Slično se događalo u okolici Bjelovara i drugdje, gdje je srpski živalj obitavao uz hrvatsku većinu. Srbi su bez objašnjenja dospijevali na liste tzv. tehnološkog viška, otpuštani su s posla, iz policije, javnih ustanova, sportskih klubova, reprezentacija, itsl... po cijeloj tada još međunarodno nepriznatoj Hrvatskoj. Tenzije su rasle do čistoga protusrpskog ludila, histerije, mržnje, neprijateljstva i osvete, što je za rata i neposredno poslije njega rezultiralo nikad sankcioniranim hrvatskim zločinima nad srpskim civilima, mahom staračkim u ruralnim krajevima. Takvi zločinci protiv čovječnosti i danas slobodno šetaju oko nas, uživaju počasti i debele, je li, državne apanaže „zaslužnih hrvatskih branitelja“, neki su saborski zastupnici, političari i isti propagatori mržnje protusrpske, urlatori (npr. vukovarski gradonačelnik i predsjednik stranke Domovinski pokret Ivan Penava) smanjivanja ustavnih prava srpskoj narodnoj manjini.

Povezani članci

Predsjednik Vlade Andrej Plenkovic sudjelovao je na Međunarodnom znanstveno-stručnom skupu “Prvih dvadeset godina Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina”. Miroslav Šeparović, Marija Pejčinović Burić, Andrej Plenković, Anja Simpraga. Photo: Josip Regović/PIXSELL

U RH žive 22 narodne manjine, ali nisu sve ni približno u nezavidnom položaju u kakvom su romska i srpska, pa je i njihova integracija u većinsku društvenu zajednicu – uz očuvanje svih njihovih nacionalnih posebnosti – vrlo relativna stvar. Takvom će i ostati, bez obzira na sva službena tumačenja i opravdanja, skupove, projekte, etc. Stoga je, je li, čisto birokratsko prodavanje rogova za svijeće pametovanje Aleksandra Tolnauera iz vladinog Savjeta za nacionalne manjine kako „edukacijom na tim područjima ne samo približimo ljudima nego i objasnimo što je to integracija te da su pripadnici nacionalnih manjina sastavni dio hrvatskog društva, a to je Ustavni zakon i omogućio“. Da pas nije kakao, uhvatio bi zeca, a lovac itekako dobro znâ što je zec i što je velika nužda!?

Piše: Marijan Vogrinec

Što da čovjek kaže, no da se zgrozi i ne vjeruje da je moguć rasizam te vrste u 21. stoljeću u zemlji koja bez prisege tzv. međunarodnoj zajednici i Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina ne bi bila moguća!? K tomu članici UN-a, EU-a, NATO-a, Šengenske zone, etc. Naime, prolaze parkom u zagrebačkom naselju Gajnicama trojica kričavo zelenih radnika Čistoće i ogovaraju četvrtoga, nekog XY-a: „Pa on je gori od najgoreg Cigana!“ Nije rijetko čuti malu djecu, osobito u ruralnim krajevima, koja o „Ciganima“, ali i Srbima kao „četnicima“, govore da su zločesti ljudi, da kradu (čak i djecu), da su prljavi, primitivni, „niš’koristi“, nepoćudni „u našoj blizini“… Zagreb nije jedini u Bijednoj Našoj, gdje nikomu ne pada na um izbrisati grafite tipa „Mamiću Cigane“, „Mamiću Srbine“, „Kolji Srbe“, „Ubij tovara“ (pogrdni naziv za navijače splitskog Hajduka), čak i ukrašene ustaškim ušatim U ili nacističkom svastikom. Poruka: mi Hrvati smo „arijevci“, Zapad, viša rasa u odnosu na Srbe (koji su svi odreda, je li – „četnici“) i Cigane (ime Romi tog stoljećima migrantskoga/paćeničkog naroda rezerviran je gotovo isključivo za službene dokumente i političke diskurse s figom u džepu)… Pa rasističkom logikom svaki put nekolicine najzadrtijih mještana pretežno u Međimurju znâ eksplodirati bunt protiv toga da romska djeca pohađaju nastavu u istim razrednim odjelima s tzv. bijelom/hrvatskom, jer mali Romi „nemaju razvijene higijenske navike i slabog su predznanja“. Sic transit. Po čemu je jedan Hrvat bolji/vredniji od jednog Roma ili Srbina? Ama baš ni po čemu.

Ako je netko čovjek u čovječnom smislu ili nečovjek u nečovječnom smislu, uopće nije važno koje je, je li, etničke, rodne, vjerske, političke, etc. pripadnosti. Dobar čovjek je uvijek dobar i prihvatlji čovjek, a zao i nečovjek neprihvatljiv pa bio ti i rođeni brat. Psihologinja mr. sc. Melita Horvat je prije neku godinu provela istraživanje među 106 učenika i njihovih roditelja u dvjema osnovnim školama u Varaždinskoj županiji o valjanosti tzv. Allportove teorije međugrupnog kontakta prema kojoj bi djeca koja imaju kontakt s Romima trebala imati i manje negativnih stajališta o njima. Tu je hipotezu u diplomskom radu potvrdila: djeca hrvatske etničke pripadnosti koja nemaju nikakve kontakta s romskim vršnjacima imaju znatno više negativnih stajališta prema Romima od djece koja su s njima u svakodnevnom kontaktu. U školi u kojoj su samo hrvatska djeca tek bi 17,3 posto osnovaca pristalo da im romska djevojčica/dječak bude najbolji prijatelj, a u školi koju zajedno pohađaju hrvatski i romski učenici Roma bi za najboljeg prijatelja željelo 57,4 posto djece. Roditelji pak ne dijele ista stajališta sa svojim obiteljskim uzdanicama, što je porazno. U školi u kojoj nema malih Roma, na rečeno bi prijateljstvo pristalo 19,2 posto roditelja, a u mješovitoj 7,4 posto.

Hrvatsko-romska prijateljstva

Psihologinja Horvat je tražila i odgovore učenika i roditelja na pitanje – ako ne žele Rome za prijatelje – bi li učenici barem sjedili s njima u školskoj klupi, odnosno žele li uopće biti s njima u istom razrednom odjelu. „Na neku od te tri mogućnosti“, zaključila je mr. sc. Melita Horvat, pristaje ukupno 83,3 posto djece iz škole koju pohađaju i Romi, 57,7 posto djece iz škole u kojoj ih nema te samo 40,8 posto roditelja iz prve i 63,4 posto roditelja iz druge škole. Čak 20,4 posto roditelja i 1,9 posto djece iz prve škole najradije bi istjerali Rome iz Hrvatske, dok iz druge škole to želi 7,7 posto djece i 15,4 posto roditelja. U školi u kojoj nema Roma, dječaci pokazuju znatno više negativnih stajališta prema njima od djevojčica. Prosječna dob anketiranih učenika je osam godina. Rezultati ovog istraživanja potvrđuju da već i sama prisutnost Roma u školi rezultira znatno pozitivnijim stajalištima djece prema njima u odnosu na stajališta djece koja pohađaju školu bez ijednog pripadnika romske narodne manjine. Na skupu u organizaciji Društva psihologa Varaždina, gdje je predstavljeno to istraživanje, istaknuto je da se „negativni stavovi prema Romima kao nacionalnoj manjini javljaju već u ranoj dječjoj dobi i da su druženje i prijateljstvo ključni za razbijanje predrasuda“.

A to „razbijanje predrasuda“ znatno je lakše reći i politički proklamirati čak iz romskih krugova bliskih vladajućim strukturama Bijedne Naše, nego postići u dnevnom (su)životu većinskoga s manjinskim narodima. Dok se god i od vrtićke djece može čuti nakazna prijetnja vršnjacima: „Ne budeš li bila/bio dobra/dobar, odnijet će te Cigani“, što se stoljećima usisavalo i još se uvelike usisava s majčinim mlijekom, aveti predrasuda prema inoetnicima – pretežno Romima i Srbima – nekažnjeno će harati trknutim, etnički nezrelim zapadnobalkanskim kiflićem. Portal Srednja.hr je svojedobno iscrpno izvijestio o nevjerojatnom rasističkom skandalu (ni prvom niti posljednjem, nažalost), je li, u međimurskomu mjestu Gornjem Hrašćanu, gdje je pedesetak roditelja većinski hrvatske djece fizičkim preprekama spriječili da 44 romske djece – dovezene autobusom iz najvećeg romskog naselja Paraga – počne pohađati predškolsku nastavu u Područnoj osnovnoj školi u Macincu. Mali Romi nisu dospjeli dalje od školskih vrata, a bijesni hrvatski roditelji su prijetili i vikali: „Ne želimo da ciganjska djeca idu u školu s našom! Vozite ih u druge škole!“

Ni župan niti pravobraniteljica za djecu nisu im bili nikakav autoritet, mogli su se tek posipati pepelom pred novinarima: „Ne razumijemo čega se ovi mještani boje. Sva djeca imaju pravo na jednak pristup obrazovanju, a predškolski program kvalitetna je priprema za školu i temelj za uspješan suživot“. Na papiru da, sve je haj-haj, ali u životu i pred izaslanstvima što tu i tamo dolaze iz Europe i svijeta provjeriti na terenu ostvarivanje prava narodnih manjina – avaj! Nije nevažno primijetiti kako je Bijedna Naša, je li, upravo zbog osmoljetke u Macincu izgubila spor na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Tužba se odnosila baš na segregaciju koju hrvatska vlast nije ni spriječila niti sankcionirala, a morala je, tako da je pola godine nakon presude formalno počeo projekt obavezne predškolske nastave za cca 200 romske djece, ali… Rasizam, tradicija predrasuda i nepovjerenje su se pokazali žilavijim korovom od pirike i vrag znâ dokle će biti neiskorjenjive u glavama tzv. ljudi nahvao (dum Marin). Još će se popiti hektolitri i hektolitri kave, sokova i kisele vode na tzv. stručnim skupovima, potrošiti tusti milijuni na dnevnice te kojekakve projekte, elaborate, magisterije i doktorate radi „valoriziranja/unapređenja suživota većinskog naroda s etničkim manjinama“ dok se teorija i praksa ne nađu na istoj valnoj duljini rečenog suživota na opće dobro.

Predškolski programi

Međutim, kaže mudar pûk, medalja ima dvije strane, pa se i na drugoj ovih dana našla skupina predstavnika UNICEF-a i Europske komisije baš u romskom naselju Paragu, je li, „svjedočiti“ – izvijestila je Hina – „dobrim praksama u sklopu pilot-programa Faze III: Testiranje Jamstva za svako dijete u Hrvatskoj, financiranog sredstvima EU-a“. UNICEF-ov program zaštite djece i potpore obiteljima u RH prošloj je do sada 485 djece i 545 roditelja, kazao je tom prigodom međimurski župan Matija Posavec u Centru za djecu i obitelji u Paragu, a cilj je Jamstva za svako dijete, pa i malim Romima, najranjivijim skupinama djece omogućiti pristup svim temeljnim uslugama od zdravstvene skrbi do obrazovanja. U takvim, je li, protokolarno-pokaznim demonstracijama ne nedostaje samohvale i svih popratnih kurtoacija, pa međusobnih zahvaljivanja. Kao i sada u Paragu, gdje je predstojnica Ureda UNICEF-a za Hrvatsku Regina M. Castillo zahvalila se Europskoj komisiji „na svemu što je dosad napravila“. Pa kaže: „Ovo što vidite nije samo materijalno, nego je to prava transformacija ove zajednice. UNICEF-u je takva transformacija vrlo važna, jer je nama naglasak na svakom djetetu. Zato zahvaljujem i svim partnerima, ali i romskoj zajednici, odnosno roditeljima koji su nam vjerovali. Ono što je jako važno jest da su se roditelji otvorili te da će timovi sastavljeni od različitih profesionalaca i stručnjaka dolaziti u obitelji, a ne da obitelji moraju dolaziti njima“.

Župan Posavec, koji je inače imao i još ima grdnih muka s netrpeljivošću i čak fizičkim obračunima između hrvatske većinske i romske manjinske zajednice u više mjesta u Međimurju, pohvalio se podatkom da je „kroz rani predškolski odgoj i program rane intervencije u djetinjstvu prošlo 1885 djece i 1336 roditelja. Te brojke govore koliko se sustavno i temeljito radi na promjeni paradigmi uključivanja u kvalitetniji život djece koja su iz depriviranih obitelji te koliko je važno kroz ove centre pripremiti ih za život i kvalitetno praćenje nastavnog plana i programa“. Predsjednik Vijeća romske nacionalne manjine Međimurske županije Matijaš Oršuš, je li, baš kao što to redovito čini saborski zastupnik romske i još čak 11 manjina, nije štedio lijepih riječi za prikazati stanje neusporedivo ljepšim no što uistinu jest. Kad je netko na unosnim državnim jaslama, pa makar kupio slamke što iz njih ispadaju, interes onih koje formalno zastupa u ili pri vlasti nije mu ni prva niti najpreča briga. Takvi smo kakvi smo, ha? „Ponosan sam što je u Paragu, gdje živi oko 800 romske djece, izgrađen Centar za djecu i obitelji“, zahvalno se obratio izaslanstvu Europske komisije, hrvatskog ureda UNICEF-a i županu Posavcu. „S mališanima je teško raditi u romskoj zajednici zbog uvjeta koje imaju kod kuće, stoga zahvala svima koji su pomogli i dali svoj doprinos da se ovakve stvari rade u romskim zajednicama. Ovo je stvarno hvalevrijedno, a hvala i timovima koji su svakodnevno u naselju i rade s našom djecom.“

Znatno viša razina političke samohvale ostvarena je, međutim, neki dan na međunarodnom skupu „Dvadeset godina Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina“, održanom u zagrebačkom hotelu Westin, kojem je nazočio i premijer Andrej Plenković. Opći je mudroslovni zaključak, tvrdi Hinino izvješće, „da se itekako napredovalo u tom pogledu, ali i da se primjena zakona mora poboljšati u praksi radi zaštite prava manjina“. Ta birokratska frazetina ima gotovo stogodišnju bradu i, je li, bez obzira tko je na vlasti i bez obzira na koje se područje javnog života odnosi – uopće to ne moraju biti narodne manjine i tzv. demokratski sustav – uvijek ima svoju apstraktnu prođu, jer nikomu ništa ne jamči niti se obavezuje, pa… Plenković ne bi bio Plenković da i taj skup u Westinu nije iskoristio za samomu sebi podizati politički rep: „Ustavni zakon je prije 20 godina povećao broj predstavnika narodnih manjina u Hrvatskom saboru, koji u posljednjih sedam godina (otkako je baš on premijer i šef HDZ-a te ima tzv. stabilnu saborsku većinu od 76 ruku, što mu je drži troje zastupnika srpske manjine iz koalicijskog SDSS-a, sic transit – op. a.) sudjeluju u radu parlamentarne većine. Ta činjenica je bitna za način na koji vidimo Hrvatsku, kako nam pripadnici nacionalnih manjina mogu pridonijeti razvoju hrvatskog društva, uvažavanju, toleranciji, pluralizmu, jednakopravnsti, jednakovrijednosti u hrvatskom društvu. Kvalitetan okvir poštivanja prava nacionalnih manjina postaje snažna poluga za jačanje položaja hrvatskih nacionalnih manjina tamo gdje one žive“.

Rat i prije rata

Na papiru i u političkim govorima haj-haj, u životu – avaj!? Da nije tako, je li, glavna tajnica Vijeća Europe Marija Pejčinović-Burić jamačno ne bi imala potrebu upozoriti na „potrebu za dodatnim mjerama u podizanju svijesti o povijesnoj prisutnosti nacionalnih manjina, borbi protiv segregacije u školovanju, kažnjavanju povijesnog revizionizma (ustaški genocid u tzv. NDH, op. a.) te antimanjinske retorike u javnom govoru“. Najparadoksalniji diskurs demonstirala je Srpkinja Anja Šimpraga iz SDSS-a, potpredsjednica Plenkovićeve vlade, rekavši da „u ovih 20 godina provedbe zakona imamo razloga biti zadovoljni, ali isto tako ukazati na poteškoće. Pripadnici nacionalnih manjina i danas se susreću s kršenjem svojih prava. Uočen je nedostatak političke volje na lokalnim razinama u provedbi Ustavnog zakona“. Kako to „imamo razloga biti zadovoljni“, a narodnim se manjinama krše prava i nedostaje političke volje za zaštititi ih!? Budalaština na entu male od HDZ-ove kužine dok srpskoj starčadi na Baniji HDZ-Plenkovićeva vlast nije obnovila nijednu kuću nakon potresa prije dvije godine! Ljudi nemaju lijekova ni normalan pristup zdravstvenim uslugama, nemaju vodu, struju, ceste…, a njihova saborska/vladina uzdanica je – zadovoljna!? Dajte – najte! Bleferi!

Za razliku od romske narodne manjine, srpska je od 1990-ih godina i prije no što se 1991. počelo pucati u Domovinskom ratu postala otvorena meta endehazijskih aveti, revanšista i šovinista najgore vrsti. U Vukovaru su u gluho doba noći odjednom poletjeli u zrak kafići, trgovine, upravne zgrade poduzeća srpskih vlasnika, planuli su im automobili… Tadašnji gradonačelnik Marin Vidić-Bili je pisao tzv. prvomu hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu da obuzda Tomislava Merčepa i njegove „diverzante“ na srpske civile i njihovu imovinu, ali – ništa od toga. Slično se događalo u okolici Bjelovara i drugdje, gdje je srpski živalj obitavao uz hrvatsku većinu. Srbi su bez objašnjenja dospijevali na liste tzv. tehnološkog viška, otpuštani su s posla, iz policije, javnih ustanova, sportskih klubova, reprezentacija, itsl… po cijeloj tada još međunarodno nepriznatoj Hrvatskoj. Tenzije su rasle do čistoga protusrpskog ludila, histerije, mržnje, neprijateljstva i osvete, što je za rata i neposredno poslije njega rezultiralo nikad sankcioniranim hrvatskim zločinima nad srpskim civilima, mahom staračkim u ruralnim krajevima. Takvi zločinci protiv čovječnosti i danas slobodno šetaju oko nas, uživaju počasti i debele, je li, državne apanaže „zaslužnih hrvatskih branitelja“, neki su saborski zastupnici, političari i isti propagatori mržnje protusrpske, urlatori (npr. vukovarski gradonačelnik i predsjednik stranke Domovinski pokret Ivan Penava) smanjivanja ustavnih prava srpskoj narodnoj manjini.

Ta se naopaka svijest i protusrpska mržnja dnevno vide iz aviona: na ulicama, fasadama, prometnim znacima, stadionima, međuetničkim ekscesima, batinaškim pohodina razularene mladeži, u medijima, na političkim govornicama, gotovo na svakom koraku, tako da Šimpraga-Plenkovićeva larpurlartistika o zadovoljstvu zbog „primjerne državne skrbi za temeljna prava nacionalnih manjina u RH, koja se treba još unaprijediti“ predstavlja zapravo šarenu lažu u koju ni istomišljenici im na unosnim državnim/političkim pozicijama niti oni sami – ne vjeruju. Život je neusporedivo grublji i negostoljubiviji no što se o odnosima većine u RH s manjinom javno govori i želi priznati na tzv. stručnim skupovima, pri važnijim obljetnicama, političkim opservacijama i stranim izaslanstvima koja se – kao sada u Paragu – dolaze uvjeriti u „dobre prakse“. Sic transit. A te „dobre prakse“ kriju poput zmija noge, navodi dekanica Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci Vesna Crnić-Grotić da pripadnici manjina svih 20 godina od donošenja Ustavnog zakona o njihovim pravima imaju velike probleme, npr. u zapošljavanju u zakonom predviđenim kvotama, u ostvarivanju dvojezičnosti u svojim životnim sredinama, obrazovanju na svom jeziku i pismu… Ni približno u životu narodnih manjina u RH nije zlato sve što politički prihvatljivo sja. Protivno predsjedniku Ustavnoga suda RH Miroslava Šeparovića (bivši HDZ-ov ministar pravosuđa), koji tvrdi da je „zaštita prava nacionalnih manjina u Hrvatskoj uređena prema najvišim svjetskim standardima, ali praksa uvijek može biti bolja“.

Segregacija na djelu

Pa nije stvar u papirnatim „pravima“ i „zaštiti“, nego upravo u praksi, a ta je u slučaju romske i srpske manjine daleko i od prosječnih standarda na europskoj, ali i globalnoj razini. I to je taj problem, koji je Bijednoj Našoj zadnja briga na svijetu: izvana gladac, iznutra smradac!? „Kroz ustavne tužbe koje nam dolaze na sud“, tvrdi Šeparović, „vidimo da je sve manje onih koje ukazuju na nejednakost i diskriminaciju, ali još uvijek ih ima.“ Recimo, dvojica mladih Roma nisu tužili Bijednu Našu ni Ustavnom sudu niti Europskom sudu za ljudska prava zbog grube rasne diskriminacije, izričito zabranjene Ustavnim zakonom. Prvi, završeni radiolog, nije dobio posao u nekoj od zagrebačkih bolnica, iako se na burzi rada tražilo čak 13 tih stručnjaka. Drugi, javio se na natječaj za konobara u privatnom ugostiteljskom objektu u Crikvenici, a kad je doputovao, vlasnik ga je već s Autobusnog kolodvora vratio natrag u Bjelovar: „Znaš, Ivane, trebao si mi reći da si Rom, pa se ne bi morao izložiti trošku putovanja. Gostima bi bilo neugodno da ih poslužuje konobar koji je Rom, pa…“ A bi li državi koju segregacijski zagađuju takvi rasisti bilo neugodno zatvoriti privatni objekt i – zajedno s medicinarima koji diskriminiraju romskog radiologa – odrapiti zakonsku kaznu od koje će se još dugo češati iza uha!?