Narod koji ima ovakvu glasačku mašinu…  

Izdvajamo

• Boris vrijeđao vjernike? Pa još Bošnjake? Pa to nema nikakve veze s mozgom! Zar nije Dežulović, terca VivaLuDeži, kad je bilo najteže konstantno, perom, stavljao glavu na panj pred obijesnim ustašoidnim spodobama koje su razarale Mostar, Stolac, Ahmiće, rušila naša sela i gradove? I taj, isti, sad da “vrijeđa Bošnjake”?

Povezani članci

• Počelo je na tri trosjeda
• Nakon vandalskog čina na Partizanskom spomen groblju, komunalci uklonili kamene cvjetove i pohranili ih na posebnoj lokaciji
• Dodikova demagogija o pomirenju
• TAKO  SE  SRAMOTI  HRVATSKA
• BiH konačno krenula s mrtve tačke, otvoren put ka EU
• Bilježnica Robija K.: Lista čekanja

U ponedjeljak, the day after, zvoni telefon.

“Goran Sarić?”

“Taj sam.”

*Did you vote?”

Slab pokušaj. Google engleski. Prepoznajem prijatelja. Holanđanin. Skoro mu osamdeset, a vitalniji i znatiželjniji od većine mojih vršnjaka. Bio u Bosni. Voli moju zemlju.

“Eee, moj Robine,” nastavljam na holandskom, “nit’ me je ko obavijestio, niti zvao, nit’ poslao spiskove. Znaju da nisam njihov.”

“A čiji si, onda,” kroz smijeh pita prijatelj.

“Znaš valjda. Ničiji.”

A lažem. Imam ženu, djecu, i jednu unučicu. Njen, i njihov sam. Sto posto.

Priznajem, mea culpa, da još nisam ni pogledao rezultate jučerašnjih izbora. Sve sam već znao. Unaprijed. Časne mi pionirske.

Poslije zovem prijatelja, u Sarajevo. Znam da mu je teško. Čovjek od ugleda i uticaja, pisac, prvoborac sa Žuči, ali one prave Armije BiH,  koja se borila za sve, a na kraju sve i izgubila. I to, najviše, od “svojih”.

Pred izbore je sve odbacio, i cio se posvetio borbi za skidanje “halke”. Ponijelo ga, valjda. Pomislio, valjda, da je konačno kucnuo čas da, barem na jednoj strani, skine(mo) notorne šoviniste. Demagoge. Drpipare. Licemjere. Pervertite. Uguziće. Kretene. Kretene. Kretene.

Imao je on i neke računice, moj prijatelj sa Žuči. Kao, ovoliko birača se od “halke” odlilo u ovu, onoliko u onu partiju. Ovoliko ih najzad “progledalo”. Uvidjelo da se iza priče o “našim” i “njihovima” zapravo radi samo o goloj i ordinarnoj podjeli para i imanja. “Ta nisu džaba pô fildžana već prodali Arapima! K’o da je narod glup?” uvjeravao je i mene, a, bogami, i sebe moj hrabri, do juče sam mislio: realni prijatelj.

Džaba, stari moj! Koliko god to bezobrazno zvučalo – mea culpa, opet! – bojim se da mi još uvijek nemamo pojma koliko priprosto, lakomisleno, guzicom a ne glavom, misli biračka masa.

A da okrenemo ovako: ljudima je, možda, ovako lijepo? Doduše, bez posla i plate, mladi masovno odoše, ali svoj na svome. Džamija i crkava koliko hoćeš, škole pod dva krova, ima čak i bolnica, doduše malo zapuštenih, ali nema veze. Neka nama naših hećima, boljih nije! A lani nam, za samo godinu dana, Vlada poklonila cijelih 6,5 kilometara nove dionice puta M5. Od Pripizdića, sve do Čekrčića. Kud ćeš bolje?!

A tamo iza brda, tamo su oni drugi. Svakom svoje. I dobro (nam) je tako.

To je, možda, ta druga strana medalje. I džaba je i tebi i meni, pa i mnogo pametnijima i jačima od nas, svo naše ufanje, pisanije, govorancije. Svaki hodža, fratar ili pop, u malo većem selu sva ta naša jalova ufanja u tri rečenice “popiša” i dobije više glasova neg’ mi za tonu tekstova. Dobro je nekidan rekao veliki Gojko Berić, otprilike ovako: Ne mora mi niko govoriti da nisam uspio, sam to najbolje znam. Za sve ove godine ni jednog nacionalistu nisam ubijedio da griješi, i da se treba promijeniti.

U pravu je čovjek. Sveštenikov glas – a njima je dobro, kao da nikad nisu bolje živjeli! – se čuje do susjednog sela. Pa do onog narednog. Pa tako, bogami, dopre i do grada. Itekako. Jer, od naših gradova su ostali zidovi, a građana, “Srba iz solitera”, jako malo.

(Ovo “Srba”, naravno, proširuj. Izbora koliko hoćeš. Kamo puste sreće da su, kako sam nekad mislio, samo “moji” krivi.)

Nego, kad pomenuh gradove, pade mi na pamet jedna (ne)zgoda s našim nekada najvećim, “nezavisnim” dnevnim listom, i to u indirektnoj vezi baš sa izborima.

Elem, ta su gospoda-bivši-drugovi, tačnije: njihova dična urednica, prije par mjeseci odbila objaviti tekst neprevaziđenog satiričara i kolumniste Borisa Dežulovića. Čovjeka zbog koga je, smio bih se kladiti u partijsku knjižicu, barem pola čitalaca i kupovalo te – da nije još nekolicine kolumnista – prilično bezbojne i “bezukusne” dnevne novine. Razlog? Dežulović je u tom tekstu, kanda, vrijeđao osjećaje vjernika Bošnjaka.

Boris vrijeđao vjernike? Pa još Bošnjake? Pa to nema nikakve veze s mozgom! Zar nije Dežulović, terca VivaLuDeži, kad je bilo najteže konstantno, perom, stavljao glavu na panj pred obijesnim ustašoidnim spodobama koje su razarale Mostar, Stolac, Ahmiće, rušila naša sela i gradove? I taj, isti, sad da “vrijeđa Bošnjake”?

A zapravo je razlog je bio sasvim prizeman. Polako se bližili izbori, “stada” prebrojavala i okupljala, pa se gospođa urednica pobojala da će izgubiti i ono malo ljudi koji su, umjesto “našeg bošnjačkog”, markicu davali za onaj nekoć doista nezavisni, lijevi list.

Možda ta žena i zna računati, ali mislim da se ovog puta definitivno zajebala u računu. Otkazom Borisu, izgubila je dobar dio od ionako skromnog broja čitalaca. Lično znam barem jednoga. Svakog jutra ga vidim u ogledalu.

A možda i nije. Možda sam to ja opet ispao naivan. Možda je samo na vrijeme pokrila leđa, odabrala pravu stranu. Novina će uvijek biti, ovakvih ili onakvih, svejedno.

Već tada, ako ne i mnogo ranije, znao sam da je vrag odnio šalu. Možda ne baš zauvijek – kako sad tvrdi moj duboko razočarani frend – onda za dugo, dugo vremena.

Oprosti, Stari, ali narod koji ima ovakvu glasačku mašinu…