Napad na Šteficu i Amera: Ko to tamo zijeva?

Povezani članci

• Ideja o državljanima RH kao političkim Hrvatima – loša ideja
• Cijele porodice napuštaju BiH
• Faruk Šehić: Kotlinska i druge demagogije
• Dragan Markovina: Buđenje akademske svijesti
• Štrik za sveti domovinski vrat
• Porno pop i kanonska crkva

Najveća bijeda bh. stvarnosti je u tome što su, cinizam je uvijek na djelu uz fašizam, policijski službenici u pravu. Jer, ono što su Štefici i Ameru napravila trojica šovinista i nije incident. To je pravilo. A ono što Štefica i Amer rade je, u bh. društvu, incident. Hellcome to bh. democracy.

Piše: Amila Kahrović-Posavljak

U Mostaru su, opet, napadnuti Štefica Galić i Amer Bahtijar. Napadnuti su zbog onoga što rade. A ono što oni rade se svodi na jednu riječ koja je u poslijeratnom bh. društvu izgubila na vrijednosti: antifašizam. A taj je antifašizam potrebniji nego ikada. I dok se mladograđanski intelektualci, tobožnji antinacionalisti, naprđuju kako im je ta riječ postala dosadna (O tempora, o mores!), dotle ljudi s fašističkim pedigreom haraju bh. društvom.

Društvo koje napada ljude zbog njihovog antifašizma se ne može nazvati drugačije nego li fašističkim ili barem fašistofilnim. Nakon februarskih protesta i agonije kroz koju prolaze radnici Aide ili kroz koju su prošle kolege s portala Klix.ba, jer su objavili autentičnu snimku o kriminalu jedne premijerke, valjda više nema dvojbe da živimo u društvu čiji je fašizam umotan u celofan tobožnje demokratije koja se svela na puko zaokruživanje imena i opcija na glasačkim listićima.

No, postoje dva momenta u ovom napadu koji svjedoče o tome koliko je fašizam u BiH ukotvljen u strukture. Prvi je činjenica da su napadači Štefici i Ameru psovali majku balijsku i spominjali Tita. Da se podsjetimo, Tito je postao opće mjesto svih profašističkih ispada. Tako će bošnjački nacionalisti svakome ko nije njihov istomišljenik pripisati titoizam i još uz to prilijepiti četništvo ili ustaštvo. Hrvatski će nacionalisti tome titoizmu dodati četništvo ili islamski terorizam, a srpski nacionalisti ustaštvo i, recimo, vehabizam. Suludo. Princip je, dakle, isti a sve ostalo su nijanse. Spojimo nespojivo.

U tom se tonu nakon napada na Šteficu oglasio i jedan opskurni ljubuški portal čije ime nije ni vrijedno spominjanja. Taj je portal, naime, kumovao događajima iz 2012. godine kada je Štefica pretučena. U svom “izvještaju” o posljednjem napadu, ovaj je portal naveo da to nije prvi put da se Štefica nađe u nekom incidentu. Tako je, piše ovaj dubokoumni portal, i 2012. bila sudionicom incidenta kada je u Ljubuški dovela “unuku najvećeg ratnog zločinca” Josipa Broza Tita. I upravo se ova rečenica može smatrati paradigmom koja zorno opisuje stanje svijesti kod napadača na Šteficu i Amera i njihovih policijsko-pravosudnih zaštitnika. Njihovom logikom, Tito je bio zločinac i Štefica je isprovocirala sirote građane Ljubuškoga dovođenjem unuke takvog zločinca u njihov lijepi i (etnički) čisti gradić koji u slobodno vrijeme slavi zločince iz NDH ili presuđene ratne zločince savremene tuđmanovske povijesti. Zbog toga što je dovela Titovu unuku u taj idilični gradić, Štefica je dobila degenek. Pravosuđe i policija su na najsuptilnije načine taj zločin nad Šteficom Galić i njenom porodicom minimizirali i amortizirali. Štefica je, umjesto da nauči lekciju, nastavila biti antifašistkinja. Pa su se onda našla tri momka da joj u demokratskom SDA-HDZ, dva-grada-pod-jednim-krovom, Mostaru, pred trogodišnjom unučicom objasne kako je ona jedna balinkura koja voli Tita i kako će završiti kao Slavo Kukić.

A onda se u cijelu priču umješala policija koju su Štefica i Amer pozvali. Kako je policija kod nas ozbiljna u svom poslu svjedoči i činjenica da su razuzdani ljubitelji lika i djela Ante Pavelića nastavili vrijeđati Šteficu i Amera pred policijom, i to još sočnije. A onda je potpisnica ovih redova nazvala policiju da vidi dokle se došlo s prijavom. Policajac koji se javio na lokal 108 se doslovno cerekao u slušalicu govoreći kako se ne radi o napadu. Na moje insistiranje da to jeste bio napad jer je, zaboga, i verbalni napad – napad i to pogotovo ako sadrži fizičke prijetnje (Slavo Kukić je, sjetimo se, pretučen), policajac je odgovorio ”Tebi je napad što im je neko Titu ‘sovo”. I ponovo se počeo smijati. Ja sam ga upozorila da je on policijski službenik i da sam ga kao novinar nazvala da saznam informaciju, a onda je gospodin režimski policajac nastavio povišenim tonom: “Kakav napad, ko ti je rekao da je napad, jesil ti bila tamo pa da znaš šta je”. Nakon što sam ga upozorila da me neće isljeđivati kad sam nazvala da saznam informaciju na koju, kao novinar imam pravo, naš razgovor je završio. Pred kraj razgovora policijski je službenik zijevao na telefon dajući mi do znanja da ima važnijih preokupacija od tamo neke Štefice kojoj su prijetili ugledni udarnici HNK. Pozovi 108 radi prebivstva. Doduše, o policiji u HNK dovoljno svjedoči i činjenica da su Muharema Hindića pretukli zbog protesta a sa mladim ustašoidima, koji ljudima po šoping centrima prijete batinama, ugodno proćaskali i tobože sačinili službenu zabilješku. Na tome je sve stalo, napadači su sjeli u auto i najnormalnije se odvezli a policajci su nastavili da se – podsmjehuju. Sve ovo zvuči još luđe kada se u obzir uzme činjenica da bh. policijske institucije troše ogroman novac na takozvane treninge i prevencije. Policija štiti kriminogeni poredak umjesto građane.

No, ova crtica iz naše mladosti i nije prijeko potrebna da se sagleda stanje HNK policije. Jedan od napadača, je već bio sudionik napada na Šteficu Galić iz 2012. Ni tri godine nakon toga, on najnormalnije šetka i prijeti ženi čijem je prebijanju kumovao. I nikom ništa.

A zamislite da je situacija bila drugačija. Da su, naprimjer, Štefica Galić ili Amer Bahtijar počeli verbalno vrijeđati nekog ljubitelja lika i djela Ante Pavelića? Vjerovatno bi bili ekspresno uhapšeni jer su ugrozili jedan od tri konstitutivna fašizma, pardon, naroda u BiH. I to je slika duplih aršina bh. stvarnosti. Dok Muharem Hindić dobija batine jer traži socijalnu pravdu, dotle policija ugodno ćaska s mladim ustašama koji prijete novinarima da će ih pretući. Doduše, to ne treba ni da čudi kada policijom vedre i oblače vladajuće stranke i političke oligarhije. Treba li bolji dokaz od činjenice da je jedan od napadača, Antonio Vrljić, uposlenik Ministarstva sigurnosti BiH i to Agencije za školovanje i stručno usavršavanje kadrova u Mostaru. I do te informacije se jedva došlo, jer policija ne izdaje saopštenja, pa su napadnuti prvo dobili informaciju da je Vrljić uposlenik SIPA-e, a što je Državna agencija za istrage i zaštitu demantirala. “U vezi sa napadom na glavnu urednicu portala Tačno.net Šteficu Galić i urednika Amera Bahtijara, koji se desio u petak (2.12.2015. godine) u Mostaru i reakcijom udruženja BH novinara, te pojedinih objava da je jedan od napadača izvjesni Antonio Vrljić, uposlenik SIPA-e, radi objektivnog i istinitog informiranja javnosti obavještavamo Vas da osoba Antonio Vrljić nije zaposlena u Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA). Državna agencija za istrage i zaštitu najoštrije osuđuje napade na novinare i svako gušenje slobode izvještavanja i slobode medija u Bosni i Hercegovini”, stoji u saopštenju  iz  Državne agencije za istragu i zaštitu.

I nije to ništa neuobičajno. Najveća bijeda bh. stvarnosti je u tome što su, cinizam je uvijek na djelu uz fašizam, policijski službenici u pravu. Jer, ono što su Štefici i Ameru napravila trojica šovinista i nije incident. To je pravilo. A ono što Štefica i Amer rade je, u bh. društvu, incident. Hellcome to bh. democracy.