Nakon toliko godina

Povezani članci

• BALKANE, BALKANE MOJ, TI BUDI MI SILAN I DOBRO MI STOJ (I SAMO NEMOJ VIŠE, MAJKE TI, U KRVAVI BOJ)
• Bauljanje po devedesetima
• Srbiji se (ne)radi!
• Josipovićeve pravednosti siti smo do grla
• Vukovarsko groblje živih
• Prvi Maj sa ŽOS i Janisom Varufakisom

Van svake je sumnje da je, dvadeset tri godine nakon posljednjeg popisa, kao i nakon krvavog proteklog rata, popis stanovništva po etničkoj osnovi prijeko potreban. Da se vidi koliko nas ima, a koliko nas je moglo biti, da se utvrdi koliki je bio učinak Srba u etničkom čišćenju svoje braće, a koliki Hrvata i Bošnjaka; da se evidentira koliko je ko zemlje oteo svojoj braći i da onda, pošto smo se konačno smjestili u svoje nacionalne torove, počnemo – ako je to ikako moguće – živjeti kao sav normalan svijet. Ne voleći se, ali i ne mrzeći se.

Od samog početka rata pokrenutog protiv Bosne i Hercegovine, koja je smatrana tvrđavom zajedničkog života u bivšoj Jugoslaviji, znatan broj Srba u Sarajevu, Tuzli i još nekim gradovima stao je, zajedno sa Bošnjacima, u odbranu dotadašnje jedinstvene države i njene republikanske ideje, iako je već tada bilo jasno da je njihova sudbina gubitnička. Odnos snaga i naoružanja bio je takav da se već prvih mjeseci rata mogao predvidjeti i njegov ishod, a slika etnički podijeljene zemlje bila je sve jasnija. U tome je i bio smisao Miloševićeve i Tuđmanove “prijateljske” pomoći u rješavanju ratne krize, pa se s te strane ništa drugo nije moglo ni očekivati. Stvarno razočarenje došlo je iznutra, kad je Alija Izetbegović u ljeto 1992. praktično odbacio čuvenu Platformu Predsjedništva BiH o djelovanju u ratnim uslovima. Popustio je pod teškim iskušenjima borbe i protiv četnika i protiv ustaša, međunarodni posrednici su mu nudili nepravedan mir, pa se u takvim okolnostima okrenuo islamizaciji Armije BiH, što je podrazumijevalo odstranjivanje njenih srpskih i hrvatskih kadrova. Izetbegović je spriječio raspad države i nestanak njenih institucija, iz rata je izašao kao neporaženi gubitnik, a cijena uspostavljenog mira bila je ogromna. Umro je u uvjerenju da je svom narodu sačuvao državu i osigurao mu političke slobode, ostavivši budućim generacijama da rješavaju ostala relevantna pitanja.

S druge strane, Alija Izetbegović je bio opsjednut idejom o podjeli bosanskohercegovačkog društva na vjerskoj i etničkoj osnovi. Kao da nije shvatio da takva podjela nije moguća bez rata, kao što ni dogovor Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu nije mogao biti ostvaren bez krvavog sukoba, masovnih zločina i etničkog čišćenja. Praksi etničkih i vjerskih podjela, koja je provođena i puškom i propagandističkom kampanjom, treba dodati i stigmatizaciju mješovitih brakova, koja je u bošnjačkim nacionalističkim medijima, sa najvećom žestinom u samom Sarajevu, počela još krajem 1993. godine. Ove napomene su nužne kako bi se lakše razumjela činjenica da su opstrukcija povratka izbjeglica i diskriminacija etničkih manjina bile zajednički imenitelj i srpske, i hrvatske, i bošnjačke poslijeratne politike.

Suvišno je bilo kome navoditi razloge za takav zaključak, oni su vidljivi na svakom koraku. Ono što nije dovršeno u ratu, dovršavano je u miru. Povratak je bio sprečavan svim sredstvima, a za to su bile zadužene lokalne vlasti. Bilo je ubistava, od kojih neka ni do danas nisu rasvijetljena, noćnih napada na kuće i svakodnevnih prijetnji. Bezbroj je slučajeva da grupe povratnika u selima po deset ili petnaest godina čekaju da im lokalne elektrodistribucije priključe struju. Povratnik koji pretenduje da u većinskom etničkom okruženju dobije posao nema za to nikakvih šansi, jer posla nemaju ni “naši ljudi”. Svaki povratak nekog etničkog manjinca predstavljao je rizik – za stare komšije on je bio balija, ustaša ili četnik, a nove su ga prezirale. Rahmetli Fadil Banjanović, istinski heroj povratka na svoje, više je učinio za multietničku reintegraciju svog zavičaja nego sve domaće vlasti zajedno. One su patile od nekakvih megalomanskih pilot-projekata i brda para u vidu međunarodnih donacija. Međutim, svijet je prokužio da je to običan blef: gomila para bi završila u pojedinačnim i grupnim džepovima, a vrijeme za povratak bi isteklo.

Evidentno je da su etničke podjele, masovni zločini i etničko čišćenje bili ciljevi rata protiv BiH i da su ostvareni. To su krvava postolja na kojima se ustoličuju sve vladajuće oligarhije, bilo nacionalističke ili socijaldemokratske provenijencije. Masovniji povratak bi samo “zagadio” tri novostvorene kleronacionalističke državice. Šta je, recimo, Lagumdžijin SDP svih ovih godina učinio da u Sarajevo vrati bar desetak hiljada njegovih predratnih stanovnika srpske i hrvatske nacionalnosti i osigura im egzistenciju? Ništa. Preciznije rečeno, taman koliko i Tihićeva SDA ili Silajdžićeva SBiH. Ono što radi Dodik u Banjaluci, gdje u zgradi Vlade Republike Srpske nema posla ni za čistačicu bošnjačke nacionalnosti, to ova trojica čine u Sarajevu, kršeći odredbe Dejtonskog sporazuma o paritetnom zapošljavanju. Kakvog, dakle, obraza imaju političari koji i danas tvrde kako povratak nije završen, iako je već deset puta u posljednje tri godine na raznim tribinama objavljeno da je projekat povratka propala stvar. Korupcija i razne malverzacije lokalnih vlasti, uključujući i blizu 20 hiljada kuća u čiju su obnovu i izgradnju skršene goleme međunarodne pare, obezvrijedile su čitav poduhvat. Politika je učinila svoje, a narod svoje. U ratu niko nije pobjegao od dobra, pa ne čini to ni u miru. Ljudi su ostali tamo gdje se dobro osjećaju. Neki od njih već dvije decenije žive u izbjegličkim kampovima. Žive kao puka sirotinja, ali su se svikli na ono što imaju. Sigurnost i mir važniji su im od svega. “Gore nema nikog od mog naroda i ja se tamo ne mogu vratiti. Ne mogu biti sama”, kaže jedna žena, Hrvatica iz nekog sela u općini Konjic, koja živi u izbjegličkom kampu u Tasovčićima.

Svoj izgubljeni kosmopolitski lik današnje Sarajevo pokušava maskirati sa dva-tri filmska i kazališna festivala iako svugdje okolo caruju zapuštenost i primitivizam. To što, recimo, u ovdašnjim kazalištima, u Društvu pisaca ili u Akademiji nauka i umjetnosti BiH ima i Srba i Hrvata, nije dokaz autohtone multietničnosti Sarajeva. Ako je nema u duhu njenog uličnog mnoštva, nema je nikako. Nije li upravo ta izgubljena tradicija bila razlog što se bošnjačka politika, čija je moć koncentrisana u Sarajevu, tako dugo i tako uporno protivila popisu stanovništva po etničkoj osnovi, da bi se onda taj otpor preko noći pretvorio u vjersku i političku kampanju koja svakog Bošnjaka obavezuje da izrazi svoju vjersku i nacionalnu pripadnost? Politika takvih krajnosti je neznalačka i neodgovorna.

Van svake je sumnje da je, dvadeset tri godine nakon posljednjeg popisa, kao i nakon krvavog proteklog rata, popis stanovništva po etničkoj osnovi prijeko potreban. Da se vidi koliko nas ima, a koliko nas je moglo biti, da se utvrdi koliki je bio učinak Srba u etničkom čišćenju svoje braće, a koliki Hrvata i Bošnjaka; da se evidentira koliko je ko zemlje oteo svojoj braći i da onda, pošto smo se konačno smjestili u svoje nacionalne torove, počnemo – ako je to ikako moguće – živjeti kao sav normalan svijet. Ne voleći se, ali i ne mrzeći se.

Oslobođenje