Nakaradni projekt rođen između dva vezanja pojasa

Povezani članci

• AFERA LAGER: Kako je Novalićeva Vlada pogodovala privatnoj firmi iz Posušja u neviđenoj pljački državnih resursa
• Liječnici najavili radikaliziranje štrajka
• VIJEĆE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE PRIVREMENO ODUZELO KONCESIJE NAKLADNICIMA TELEVIZIJA ZBOG GOVORA MRŽNJE U EMISIJI BUJICA
• Vratiće se opet 860
• Društveno-istorijski kontekst opstojnosti i razvoja države Bosne i Hercegovine u postdejtonskom vremenu
• Radomir Lazić: Roditeljska kuća

Primjetno je kako dubrovačke vlasti, od Šuice do Vlahušića, od desnog do tzv. lijevog centra, njeguju izvjesni kontinuitet odnosa prema zajednici, a koji se može svesti na to da se više nema gdje ni parkirati auto ni vezati barku. No, s druge strane iste politike, prometala više i nisu nužna jer se uglavnom ne bi ni trebalo izlaziti iz kuća.

Tek što su monumentalne vìle svjetske arhitektonske zvijezde Zahe Hadid napustile kozmodrom na brdu Srđ poviše Dubrovnika, taj grad natkrilila je nova senzacija iz zraka: “Atraktivan park, futuristički lebdeći teatar, most koji spaja novi i stari dio grada, dvorana i trg mogli bi zamijeniti današnje parkiralište uz dubrovački Lovrijenac”, čitamo u Jutarnjem listu od 11. svibnja. Ovaj put, autor je čak naše gore list, stanoviti Davor Senečić.

On se, naime, kako sam kaže u novinama, jednom prilikom sreo i upoznao s dubrovačkim gradonačelnikom Androm Vlahušićem u – avionu. Ćakulali su tako između dvaju vezivanja pojasa o ovome i onom, no ponajviše se njihov konstruktivni dijalog ticao parka Gradac, pored kojeg već desetljećima leži makadamsko parkiralište, inače jedina iole prostrana ravan te namjene između Staroga grada i poluotoka Lapad. Pa, slobodni smo zamisliti sugovornike kako pri slijetanju odozgo motre Dubrovnik i komentiraju vedru mu razvojnu perspektivu, dostojnu njegove historijske i estetske vrijednosti.

Javni interes ispred svega

“Eno i Straduna, kakve li ljepote! Svatko bi morao bar jednom vidjeti Dubrovnik iz zraka, tako se najbolje vidi genijalnost njegovih davnih graditelja… No, moram vam odati priznanje, već se naziru i obrisi suvremenih intervencija u prostor”, čini se dojmljenim Senečić. Ne skida oči s prozorčića na lijevoj strani zrakoplova, osim kad baca hitre poglede prema Vlahušiću.

“E, trudimo se, trudimo… Nema se puno, kriza je, ali važno je, khm, da nam je javni interes uvijek ispred svega”, bodro će gradonačelnik.

“A ono slijeva, molim vas, ono bijelo, što je ono?”

“Aaa, pa, Lovrijenac, mislite, tvrđava Lovrijenac…”

“Ne, ne Lovrijenac, znam Lovrijenac, bio sam jednom na Hamletu, baš kad je igrao onaj poznati stranac, nego ono još malo dalje lijevo, baš preko puta Lovrijenca, vidite tamo”, upire arhitekt prstom naniže, kao da šara po interaktivnoj karti, no kadar već izmiče u stranu.

“To? Ma, ništa… Khm, samo park, khm, Gradac. I pod njim Danče, naše legendarno kupalište…”

“Ne park, malo nadesno u odnosu na nj, bijelo?”

“A, to, khm… Pa, ništa, to je samo parcela, ovaj, šoder, mislim, parking. Privremeni”, stišava glas Vlahušić, sve odmahujući rukom, a uto letjelicu pogađa lagani nalet bure sa Žarkovice, tek toliko da joj malko zaljulja krilima i opjevanu panoramu izrelativizira komadom čistoga neba.

Ostavimo sad nakratko naše putnike da nadlete pličinu ispred Župe dubrovačke i sretno prizemlje u Konavle, za koje vrijeme će se poduzetni dvojac već usuglasiti oko nužnih projekata, a dotad se pozabavimo samim gradom i aktualnim parkirališnim, prometnim i sličnim infrastrukturnim pitanjima u čiji kontekst ulazi – kako nam je čast doznati – i budući pješački most između Gradca i Lovrijenca, ta svojevrsna karika što je očajnički nedostajala cjelovitoj slici idealnog Dubrovnika. A možda dođemo i do nečega društveno bitnog; malo koristeći most, malo glavu.

Evo, kad je tema parkiranje, ne moramo uvijek potezati storiju o kompromitiranom projektu podzemne garaže na Ilijinoj glavici. Od novijih je vijesti, recimo, zanimljivo kako su gradski oci nedavno odobrili povećanje broja taksija za 50 posto. Jedan od najvećih problema te službe u Dubrovniku bila su taksi-stajališta, a odsad će isti biti samo upola veći: za tu namjenu nije osigurano nijedno novo mjesto.

Ne ometajte turiste!

Širi se i pristanište za mega-kruzere u Gružu. I to, da pojednostavnimo relacije oko ulagačkih prioriteta, nauštrb malih plovila za koja je Andro Vlahušić uoči izbora najavljivao znatno veći broj kronično nedostajućih vezova. Ne za jahte svjetskih uglednika, dakle, nego za bijedno nekomercijalne domaće kaiće, za guceve i pasare nosivosti do tonu. Ali, obiteljske će se barke malo strpjeti, a dotle neka grad pohode kruzeri od kojih može profitirati makar taksi-služba; doduše, kad bi se imalo gdje parkirati. Kruzerski fenomen, i etimološki i društveno nalik drevnome križarskome, međutim, poznat je osobito po vapaju Vlahušićeve prethodnice Dubravke Šuice, koja je uviđavno apelirala na javnost da se za vrijeme intenzivnijih posjeta kruzerske klijentele – ne izlazi iz kuća. Drugim riječima, da se ne ometa turiste po gradu.

Vlahušić po novome smjera krajnje domišljatim aranžmanom doskočiti i trošku koji javna blagajna trpi u svrhu socijalnih pokaza za gradski prijevoz, pa se jedva ima čime otplatiti npr. trafostanica za golf na Srđu. Nezaposlenost više nije opravdanje: pokaz vrijedan 100 kuna može se i mora odraditi u nekom od lokalnih komunalnih poduzeća. Znači, rezuckanjem grmlja po javnim zelenim površinama ili sakupljanjem odbačenih štapića od sladoleda iza veselih hordi s kruzera.

Primjetno je kako dubrovačke vlasti, od Šuice do Vlahušića, od desnog do tzv. lijevog centra, njeguju izvjesni kontinuitet odnosa prema zajednici, a koji se može svesti na to da se više nema gdje ni parkirati auto ni vezati barku. No, s druge strane iste politike, prometala više i nisu nužna jer se uglavnom ne bi ni trebalo izlaziti iz kuća. Osim kad je riječ o populaciji s burze, jasno, koja gradu treba za općekorisne aktivnosti što joj ujedno osiguravaju prijevoz do privremenoga radnog mjesta, tako da je sve riješeno.

Dubrovniku nedostaje atraktivnog prostora?!

Budući da su u elementarnom tako uspješni, logično je na što projektanti javnog života u Dubrovniku troše ostatak vremena i energije. Naravno, to je ono čime smo započeli ovaj tekst; to je, kako donosi Jutarnji list u ime Davora Senečića i Andra Vlahušića, “stvaranje novog atraktivnog prostora grada”. Ergo, o tome se ustvari radi kad je riječ o prioritetnoj komunalnoj infrastrukturi i nadgradnji, a mnogima nije jasno – Dubrovniku nedostaje atraktivnog prostora!

Pješačkim mostom između Gradca i Lovrijenca, srećom, dobili bismo i to, ono još jedino preostalo što Dubrovnik nema, a bez čega teško da može. U danima nakon medijske prezentacije s impresivnim novinskim infografikama, pojedini Dubrovčani od imena reagirali su u javnosti veoma burno, vjerojatno zato što buldožeri već ne raskopavaju Gradac. Ali, nemajmo brige, Senečić nas obavještava da je Vlahušić oduševljen i da “maketa stoji u njegovu uredu”. Čeka se samo ozbiljan investitor s neophodnih desetak milijuna kuna, što je doista ništavno u odnosu na koncesiju koja ga tamo čeka.

A nama još ostaje vidjeti što to svejedno pomalo nedostaje u briljantnoj Vlahušić-Senečićevoj viziji Dubrovnika, i čega zapravo uopće nema dok se na stvari gleda iz visine. I eno, tek što avionski kotači dotakoše pistu u Ćilipima, arhitekt iz naše priče napregnu se da kroz prozore na desnoj strani razabere nešto čudno u blizini aerodromske zgrade.

“Nego, molim vas, što vam je ono, vidite tamo, šareno, maleno… Tamo. Ima ga nekoliko. I miče se, pogledajte sad!”

“A, to, khm… Pa, ništa, to su samo birači, ovaj, potrošači, mislim, ljudi”, odgovori mu dubrovački gradonačelnik. Onda stade, odmahnu rukom te zausti još: “Privremeni.”