Najjednostavnije je da se preko mržnje svjetine osigurava vlastita politička egzistencija

Povezani članci

• Marin Jurjević: CRVENO I CRNO
• BUDIMO HUMANI, SPASIMO JEDAN MLADI ŽIVOT
• “S.O.S. Williame” četvrtog dana MAT festa
• Protest poljoprivrednika: Provalit ćemo u zgradu Ministarstva ukoliko Lijanović ne bude „uklonjen“
• OD OCA JOVE I MAJKE BOJE
• Zlatko Dizdarević: Planiranje nesreće

Referendum pod patronatom novog vožda je, bez dvojbi, jedna od top-tema na prostorima jugoistoka Evrope. Odluka o njegovoj organizaciji je donesena. Pomogla nisu ni upozorenja svjetskih moćnika.A hoće li referenduma i biti?

Odgovor, barem za sada, znade samo Svevišnji. Maksimalan domet ostalih su tek puke spekulacije. Normalan bi svijet od te vrste avantura, naime, već odustao. Jer, u referendumu bi prepoznao izazivanje sudbine – što on doista i jeste.

Piše: prof. dr. Slavo Kukić

Pogledajmo, uostalom. Svaki dan su sve ozbiljnije prijetnje svjetskih centara moći. Samo u danu kada ovaj tekst nastaje organizatorima su upućena dva ozbiljna upozorenja. Svoju zabrinutost predsjedniku Narodne skupštine RS-a – uz stav da referendum ne može doprinijeti rješavanju problema u BiH, ali i da je nepristrano pravosuđe od izuzetne važnosti – izrazila je izvjestiteljica za BiH u Evropskom parlamentu.

A onda mu je tu istu zabrinutost, u ime Evropske unije, prenio njezin izvršni direktor za Evropu i centralnu Aziju. Ali, on je otišao i korak dalje. Upozorio je Radojičića da su najnovije aktivnosti u vezi s referendumom neprihvatljiv način ukazivanja na probleme, da one vode konfrontaciji RS-a i međunarodne zajednice, i to konfrontaciji zbog koje bi ova druga morala djelovati svim postojećim mehanizmima.

Samo koji dan ranije krajnje jasno upozorenje Banja Luci je, tijekom gostovanja na tamošnjoj televiziji, došlo i od visokog predstavnika. Ako netko, rekao je, dvoji što bi mogla učiniti međunarodna zajednica, ne treba se mučiti. Radi li se, poručuje Inzko, o osnovnim pitanjima Daytona, o državi i njezinu suverenitetu i integritetu i stavljanju na son onoga što je do sada postignuto, a treba da se ruši – odgovor je jasan. Što to treba značiti? Ako poruku dobro iščitavam – spremnost pribjegavanja i radikalnim, rješenjima kakva već neko vrijeme ovdje nisu prakticirana.

Sve to, međutim, ne koleba najmoćnijeg političara u BiH. Dapače. Od Komisije za provođenje referenduma Dodik traži da nastavi s pripremama kao da se ništa ne događa. I ne samo to. Inzku, i svima ostalima u ime kojih ovaj istupa, poručuje da se njihova upozorenja i prijetnje uopće ne doimaju entiteta kojeg je uzjahao. Potpuno suprotno. Zastrašuje li se Republiku Srpsku sankcijama, mora se znati da ona na njih ima adekvatan odgovor.

Prkošenje svijetu je, da raščistimo, stil koji je već neko vrijeme prepoznatljiv. I koji zaslužuje kritičko propitivanje. Od svih i svugdje – u BiH, ali i njezinu susjedstvu. Kako to učiniti? U momentu, međutim, dok o tome razmišljam, događanja me dodatno frustriraju. U Dobrovoljačkoj se, gledam, obilježava obljetnica napada na kolonu vozila JNA. U kojem je, što je još važnije, život izgubilo šest vojnih lica.

Nikada nisam odobravao zabrane da se tim ljudima, na mjestu njihova ubojstva, oda počast. Nikada, potom, nisam prihvaćao teze kako tamo nije učinjen zločin. Naprotiv. Zločin je, što se mene tiče, oduzeti i jedan ljudski život. Ali, nemoguće je normalnu razumjeti i napuhavanja. A u slučaju Dobrovoljačke toga, očito, ima do mile volje. Pa se, umjesto sa šest – o kojima je, i to imenom i prezimenom, nekoć zborio i general Kukanjac – govori o desetinama, nerijetko i stotinama ubijenih. Čemu? I zašto? Zar se gebelsovštinom može stvarati prostor katarzi? Ma ne – ni slučajno. Preko nje se može samo u još veću mržnju.

Vratimo se, ipak, meritumu. Zašto sam dodatno frustriran? U Dobrovoljačkoj, na odavanju počasti koje je, čini se, bilo prije sve ostalo nego to, prepoznah i jednog mladca koji je, ne tako davno, izgledao sasvim drugačije. Prije pet-šest godina grupa građana, kojoj i osobno pripadah, radila je na prijedlogu novog ustava BiH. Ustava koji bi, da podsjetim, polazio od drugačijih premisa u odnosu na ovaj daytonski. Koji bi, još konkretnije, umjesto kolektiviteta u prvi plan isturio čovjeka, a umjesto entiteta racionalnu i efikasnu organizaciju države.

Dio tima bijaše i izvjesni Staša Košarac, predratno sarajevsko dijete koje je zbog ratnih strahota i samo moralo plaćati cijenu. Ali, i dijete koje, tako je tada djelovalo, nije izgubilo sposobnost normalna ljudskog razmišljanja. Zajedno smo, s ostalim članovima tima, prijedlog novog ustavnog rješenja i predstavili javnosti. A onda je, samo koji dan kasnije, mali Staša zamolio ekipu da ga, zbog prijetnji koje mu u međuvremenu uputi njegov partijski šef, izostavi s popisa autora teksta prijedloga novog Ustava. Učinili smo to kako bi ga poštedjeli neugodnosti. Suosjećajući, dakle, s čovjekom.

U međuvremenu je, međutim, mali Staša napredovao o partijskoj hijerarhiji. U međuvremenu mu je, potom, i čovjek prestao značiti bilo što, a Srbin mu je postao sve na svijetu. I onda je, kao „šećer na kraju“, došla Dobrovoljačka i prilika da mali Staša – sarajevsko dijete s ugrađenim univerzalnim vrijednostima – zbog, kako se izrazi, muslimanskih ambicija da ostvare „zelenu transferzalu“ iz Islamske deklaracije, opravdava i sve što je zauzvrat činjeno. Nije, doduše, ovaj puta bio eksplicitan. Ali, kako je pošao neće me čuditi ako već u slijedećoj zgodi bude veličao one koji su mu rušili rodni grad, da od onih, koje čitav svijet žigoše kao zločince, pravi nacionalne heroje, da…da te Bog sačuva.

Zašto sve ovo? Nije, dakako, problem u Staši – ili nekim drugim, njemu sličnima. Nije, hoću reći, problem u pojedinačnim ekscesima i pojedinačnim bjegovima u sferu iracionalnog. Problem je u kolektivnom pomračenju uma. Razina negativnog elektriciteta je, hoću reći, u zraku veća danas nego svih prethodnih poslijeratnih godina. I to, da ne bude zabune, na svim stranama. U prilog tome, uostalom svjedoči i još jedno osobno iskustvo – i to u drugom dijelu države. U Livnu, naime, nedavno upriličiše raspravu o ustavnim promjenama i elementima institucionalne neravnopravnosti na koje bi se moralo obratiti pozornost. Nije, međutim, važna sama rasprava. Ali, jeste nešto drugo – naelektriziranost s nacionalnim predznakom koja se tako zorno osjeti u zraku.

Od potpisivanja Daytonskog sporazuma u ovom gradu sam, kao uvodničar na različitim okruglim stolovima, gostovao barem tridesetak puta. I uvijek sam ga doživljavao mekanijom, u odnosu na zapadnu Hercegovinu tolerantnijom sredinom. Pripisivao sam to etničkoj izmiješanosti i činjenici da su ljudi izgradili osjećaj mjere za drugo i drugačije – ono što je etnički čistim prostorima često strano. Gotovo, međutim, da doživjeh šok negativnom promjenom koju nedavno sam sebi morah priznati. Toliko elektriciteta, toliko netolerantnosti, gotovo pa mržnje prema svemu što se ne uklapa u vlastitu sliku svijeta. I, takav dojam izgradih, spremnosti da se ponovo razračuna s „neprijateljima“ vlastita naroda – pa ma otkuda dolazili, iz svoga ili iz drugog etnikuma.

O čemu se, dakle, radi? Jeli to običan svijet ponovo izgubio osjećaj za zajednički život s drugima? Ili, eventualno, izgrađivanje te vrste spremnosti kod njega eliminira politička klasa? Što se mene tiče, ovo drugo je puno vjerojatnije. Ako je, pak, tako, u što ne sumnjam, gdje treba tražiti razloge? U proračunu, najjednostavnije, da se preko mržnje svjetine osigurava najjednostavniji način vlastite političke egzistencije.

Složimo li se, potom, s tim pravcem razmišljanja, teško je izbjeći i još jedno pitanje – dokle je politička klasa u toj vrsti destrukcije spremna ići? Vjerovali ili ne – do kraja. A to, drugim riječima, znači – do ponovnog međusobnog ubijanja. Na koncu, i pod pretpostavkom da se prihvati apostrofirana logika u razmišljanju političkih monstruma, teško se oteti i još jednom pitanju – a dokle je sve to spreman pratiti običan smrtnik? Na ovo pitanje radije ne bih? Ali, možda slutite, odgovor, ako bi se na njega i odlučio, nije nimalo ohrabrujući. Naprotiv.

neznase.ba