NACIONALIZAM VERSUS KOMUNIZAM

Povezani članci

• Fratrogasci
• AFERIM, JUNAČINO!
• Desanti na (Titov) Drvar
• Poziv za pomoć osobama iz poplavljenih područja BiH
• FACE TV I ATV: KONTROVERZNA POSJETA I TRADICIONALNO SRPSKO GOSTOPRIMSTVO
• Mesić: Kada se Evropa udruži, nestat će interes za formiranje ”velike Srbije” ili ”velike Hrvatske”

Nacionalizam i sa njim povezana korupcija su rak-rana bosansko-hercegovackog društva.

Piše: EŠREF ZAIMBEGOVIĆ

Jedan kongres Evropske narodne stranke ili popularno zvanih „evropskih konzervativaca“ je prije par godina osudio Sloveniju za imenovanje jedne ulice po Josipu Brozu Titu i to u sklopu zaključaka o osuđivanju upotrebe komunističkih simbola.

Zaključak ENS je donesen, ne mogu to pobijati, ali želim polemisati o realnom uticaju toga zaključka.

Evropska narodna stranka je skup konzervativnih, desno orijentisanih partija iz cijele Evrope što znači i iz zemalja koje nisu članice Unije. Oni imaju najsilniju frakciju u Parlamentu EU, ali nisu vladajući jer imaju samo 32% glasova.

Znajući kako funkcioniše EU spoznajemo i neveliku silu njenog parlamenta pa time i njegove najsilnije frakcije. EU nije federacija nego zajednica samostalnih država. Glavnu riječ u odlučivanju, bez obzira na organizacuju EU, imaju tijela tih država, a veoma malu parlament EU. Tim manju snagu ima jedna frakcija u kojoj nije sigurno da će poslanici uvijek glasati u interesu frakcije, a ne po interesima vlastite države.

Nijemac Udo di Fabio, konzervativac, sudija Ustavnog suda SR Njemačke i profesor javnog prava na univerzitetu u Bonnu kaže o načinu vladanja u EU u svome intervjuu češkom listu „Lidové noviny“ (Narodne novine) od 12.12.2009.:

„Imamo Savjet Evrope a u njemu su predsjednici vlada. Savjet treba da donosi strategijske odluke, što znači da nas politički vodi. Sve evropske vođe, ne samo njemačka kanclerka i francuski predsjednik, smatraju sami sebe za tu evropsku vladu. Na drugoj strani imamo Evropsku komisiju koja je u osnovi vlada i treba da inicira novu legislativu… Demokratija mora ispunjavati neke kriterije: vlada ima opziciju, a parlament se bira na osnovi ravnomjernog glasanja. Taj kriterij odlučivanja EU ne ispunjava.“

Veoma zanimljivo zapažanje o suvremenim pozicijama ljevice i desnice u Evropi dala je beogradska istoričarka Olga Manojlović Pinter na okruglom stolu „Neonacizam među mladima u Evropi“ koji je održan 2010. u Beogradu:
„Dvadeset godina od pada Berlinskog zida svedoci smo nestanka političke podele Evrope na Istok i Zapad i procesa ujedinjavanja evropskih država. Međutim, u isto vreme svedoci smo i procesa raslojavanja evropskih društava na levicu i desnicu. Pojavni oblici tog fenomena najprepoznatljiviji su u diskusijama o prošlosti u kojima predstavnici levice, bez izuzetka u svim zajednicama promovišu atifašističke vrednosti i ideje društvene odgovornosti kroz traganja za neprijatnim i potisnutim pitanjima nacionalne prošlosti. Ukazivanjem na dugu tradiciju rigidne i autoritarne političke kulture, levica pokušava da ukaže da je to osnovni uzrok zbog kojeg je u političkoj praksi došlo do degradacije idejnih postavki socijalizma i marskizma. Levica danas reafirmiše ideje demokratije i socijalne ravnopranosti. Sa druge strane, u gotovo svim evropskim državama danas desnica na gotovo identičan način traga za kontinuitetom represije nad sopstvenom nacijom, izjednačava totalitarne režime fašizma i komunizma i njihove simbole, snaži nacionalni identitet pozivajući na versku pripadnost većinske zajednice.“

Podsjetio bih da je prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata građanska desnica bila zajedno sa komunizmom protiv fašizma. Danas se situacija mijenja i nova desnica pokušava izjednačiti komunizam sa fašizmom.

Indikativno je da se u momentu velike ekonomske krize koja je započela 2008.godine, kad milioni zaposlenih gube radna mjesta i kapitalizam traži putove svoje preobrazbe a zagađenje okoline prijeti kolapsom naše planete, velike konzervativne partije diskutuju o nazivu ulica u jednoj samostalnoj državi. Zaključak Evropske narodne stranke je jedan politički proglas i nema preveliki uticaj na realna politička dešavanja.

Problem BiH u pristupu Evropskoj uniji nije i neće biti ulice sa Titovim imenom ili fotografija u nečijem kabinetu, nego drugi, puno veći i značajniji problemi, među kojima se, kao i u Hrvatskoj i Srbiji, posebno ističe korupcija.

Šta je tumor na tkivu našeg društva?

Veći izazov za mene predstavlja tvrdnja nekih žurnalista i političkih komentatora da je komunistički mentalitet tumor na tkivu BiH. Imam drugačije mišljenje. Komunistički duh i ostaci komunizma su slabi u BiH. Moje stav je:

Nacionalizam i sa njim povezana korupcija su rak-rana bosansko-hercegovačkog društva.

U poslednjih dvadeset godina postojanja tzv. „komunističke diktature“ kompanija u kojoj sam radio, „UNIS“ iz Sarajeva, gradila je nove tvornice širom BiH zajedno sa Volkswagenom iz Njemačke, Saint-Gobainem iz Francuske , SKF iz Švedske, Olivetiem iz Italije i drugim evropskim firmama.

Dvadeset godina nakon pada „diktature“ mnogi od tih objekata su likvidirani, neki neuspješno privatizirani, u BiH nije napravljeno skoro ništa novoga (osim nešto tržišnih centara, upravnih zgrada vlada, ministarstava i firmi, niza benzinskih pumpi).

Zašto?

Kad su u BiH održani prvi slobodni izbori mi se nismo podjelili na komuniste i nekomuniste. Mi se nismo razdjelili na stranke konzervativne, liberalne, socijal-demokratske, mi smo se uglavnom razdjelili na stranke srpske, stranke hrvatske i stranke muslimanske.

Ljudi koji su do jučer imali sličan svjetonazor i pogled na život odlučivali su se ne na osnovu toga šta ih zbližuje, nego su podlegli zovu svoga etnikuma (političkih stranaka) i otišli su na različite strane. A pri tom i potom se nije diskutovalo kako dalje, kako izgrađivati pluralnu demokratiju i kako izgrađivati novu ekonomiku.

Diskutovalo se o tome ko je kome šta loše uradio u poslednjih pedeset, sto pa i više godina. Sve tri strane su tvrdile da su ostale dvije u prošlosti bile u boljoj poziciji pa čak i da su ih ugnjetavale (što aksiomatski u dvije od te tri tvrdnje mora biti laž). A onda su politički pragmatično išle u parlamentarnu koaliciju. Znamo šta je iz toga proizašlo.

Znamo i šta se danas dešava u BiH. Mi nismo razdjeljeni na lijeve i desne partije. Mi smo razdjeljeni na nacionalne partije. Mi ne govorimo o komunističkim i nekomunističkim entitetima. Mi govorimo o nacionalnim entitetima.

Etničko grupiranje je najvažnije. U našim gradovima i opštinama nije pitanje hoće li načelnik biti liberal ili konzervativac, nego Srbin, Hrvat ili Bošnjak.

U sadašnjoj konstelaciji to može biti važno. Ali tu konstelaciju je izgradila aktuelna vlast. I ne može se krivnja bacati na komunizam. U BiH ne odlučuje niti kapital niti rad. Odlučuje nacija.

Sa nacionalizmom, a ne sa komunizmom je povezana i bujajuća korupcija. Nije to stvar samo BiH, ona je prisutna i u drugim evropskim, posebno tranziciskim zemljama. Ali u BiH nemate šansu nekoga kritikovati za uzimanje mita, za nakaradno provedene javne nabavke, za podupiranje poznanika i familije (cosa nostra). Sve se odmah prebacuje na teren nacije, na napad „na nas“. Kritika na političkog prvaka zbog malverzacija se uvijek odbija argumentom da je to napad na naš etnikum.

BiH je najkorumpiranija od svih zemalja bivše Jugoslavije. Nije to ostatak komunizma. Neki naši susjedi i neke tranzicijske zemlje  imaju više političkih pokreta i partija vezanih na staro doba, ali su na toj rang listi bolji od nas.

U BiH su ljudi nezadovoljni, nemaju posla, prepucavaju se na nacionalnoj osnovi, političke elite su nacionalno obojene. Nažalost ti nezadovoljni ljudi na izborima opet većinom glasaju za „svoje“.

Nacionalizam je metastazirajući tumor na tijelu Bosne i Hercegovine

Izgleda da nam lijeka nema.

Ešref Zaimbegović