Na putu ka Brazilu

Povezani članci

• Ubojice iz Osla: Karadžić je ratni heroj
• Pozdr(av) Sarajevu, Banja Luci i Mostaru
• Glup i gluplji
• Čulić:Jurčić i Ferdelji nisu otpali slučajno, nego zato što smetaju novokapitalističkoj mantri
• MONOPOL NA ŽIVCE
• Noć ponosa na Marakani: BiH je mnogo veća od svih njenih mrzitelja i rušitelja

Od polaska u Brazil dijeli me nekoliko sati, a ja sjedim i razmišljam kada će se u BiH pojaviti neki komitet za normalizaciju zemlje. Iz fudbala se vidi koliko malo nam treba, a kako nam je puno to potrebno.

Piše: Dino Prohić

Šta je to sa fudbalom, pogotovo reprezentativnim BiH fudbalom što stvara toliku euforiju?

Podjednako kao i svaki drugi Bosanac i Hercegovac i ja osjećam ogromnu, gotovo fizičku, potrebu da zemlja odakle sam konačno napravi neki uspjeh. Politički uspjesi su nešto što se neće desiti dok su na vlasti oni koji su sada na vlasti. Ko god da ih zamijeni u oktobru biće podjednako loš.

Treba mi nešto što će mi vratiti dostojanstvo. Treba mi neki uspjeh kojim ću se, kao Srbin Đokovićevim uspjehom, zakititi. I šta će mi to?

Čisto da me ljudi poistovjećuju sa nekim ko je kompetentan i uspješan, za razliku od onih koji vode i predstavljaju moju zemlju, a time i mene. Dosta mi je više primitivnih političara i njihovih trabanta koji me brukaju gdje god da odu. Ipak oni i mene predstavljaju svaki put kad naprave veći ili manji skandal. Milorad Dodik pravi transparentne skandale: šamara novinarke, psuje (isto novinarima), pjeva pod šatrama (ne zna se kome) i na svaki način udara na obraz onima koje predstavlja (on je izabran kao zvanični predstavnik svakog pojedinog stanovnika cijelog jednog entiteta). Drugi su pojavno možda manje ekstremni, ali podjednako iritirajući. Počev od vrha, pa do dna na kome se nalaze predsjednici opština. Evo, recimo ambasador BiH u Norveškoj, umjesto da radi svoj posao (bude predstavnik bh državljana u toj zemlji), ne želi da se zahvali dijaspori na prikupljanju pomoći. Čak i kad mu se ponudi gotov tekst, ne zna (ili ne želi) da ga iskoristi.

Bosanci i Hercegovci vole reprezentaciju BiH zato što postiže uspjehe. Pobijedili su sve što je moralo da se pobijedi do dolaska u Brazil, pa onda to još podebljali sa četiri uzastopne pobjede u prijateljskim utakmicama. Kako smo došli do toga?

1. Oko reprezentacije BiH postoji konsenzus: svi umiješani žele uspjeh.
2. Igrači koji odrađuju posao na terenu znaju da uspjeh kolektiva njima donosi lični prosperitet. Zato se trude, i to daje rezultate.
3. U reprezentaciji postoji jasan zahtijev za kvalitetom. Onaj ko nije dovoljno kvalitetan neće biti pozvan. Nekada je reprezentacija bila predmet šprdanja zbog nacionalnog ključa. Danas je normalno da se Rahimić penzioniše, par kandidata za funkciju srednjeg veznog eliminiše, i na to mjesto postavi M. Bešić. Najkompetentniji čovjek za to mjesto u ovom trenutku.
4. Reprezentativci BiH u ovom trenutku nemaju straha od neuspjeha. Strah od toga da se čovjek “ne provali” blokira sposobnost činjenja. Sada se igra pametno, i u svih 90 minuta. Uspjeh dolazi samo kad se stvari grade lagano i po redu. Mogli smo mi i Dansku pobijediti 2003. ali su se igračima noge skratile od straha šta ako pobijede. Sada se oštrimo za Argentinu, i svi misle (a malo ko izgovara) da ih možemo pobijediti.
5. Nekada smo igrali samo da damo više golova nego što ih primimo (analogno onome: ginemo mi, ali ginu i oni). Sada jako dobro čuvamo gol, zanjući da nas svaka greška u odbrani može skupo koštati. Čisteći ispred svojih vrata, gradimo prilike za postizanje cilja: tog jednog gola koji donosi tri boda i prolazak u svjetsku elitu.

Ne moramo postati prvaci svijeta. Vjerovatno i ne možemo. Ali, možemo doći do maksimuma sa onim s čime raspolažemo, i ja sam siguran da će se to i ostvariti. Od polaska u Brazil dijeli me nekoliko sati, a ja sjedim i razmišljam kada će se u BiH pojaviti neki komitet za normalizaciju zemlje. Iz fudbala se vidi koliko malo nam treba, a kako nam je puno to potrebno.