Na otpadu ljudske istorije!

Izdvajamo

• Tekst posvećujem svim onim kojih više nema, a bile su žrtve Brđaninova režima u Banjaluci i Bosanskoj Krajini. Posvećujem ih mojim roditeljima, prije svega mom ocu koji je kao rođeni Banjalučanin tjeran na radnu obavezu da kupi pikavce kao invalid sa slomljenom rukom i šinom u ruci. Rođacima koji su bili živi štitovi i kopali rovove na prvim linijama, prijateljima koji su se po tavanima krili od mobilizacije i ratnih represalija, kao i onim koji su završili u logoru i Crvenom kombiju!

Povezani članci

• Nema objektivnih kriterija za pravljenje nacije
• Lisabon je večeras centar svijeta: Najveći El Madrileno u historiji madridskih velikana
• TUĐMAN, I POSLIJE TUĐMANA (VI. dio)
• Esad Bajtal: Znanje mržnje i mržnja znanja
• Esad Bajtal: RELIGIJA, FAŠIZAM I ANTIFAŠIZAM U BiH
• Ivica Đikić poručio Josipoviću: Jadna vam je hajka

Foto: Klix.ba

Nakon smrti ratnog zločinca Radoslava Brđanina nisam imao namjeru da na bilo koji način posvetim jedan jedini trenutak u razmišljanju o (ne)čovjeku koji ni po čemu nije ni zaslužio da ga spominjemo niti po nečemu dobrom da ga pamtimo.

Njegovo ime i prezime bit će upisano crnim slovima kao o ratnom zločincu koji je etnički očistio Banjaluku i mnoge druge gradove provodeći politiku ruralnog urbicida. U jednom od svojih komentara moj prijatelj Emir Tukušić s pravom reče da je Brđanin “dobio neuništivu titulu ratnog zločinca i kao takav ide na otpad ljudske istorije!”. Njegovim izborom 1991. godine za čelnika Kriznog štaba za takozvane zajednice opština Bosanske Krajine započeta je apokalipsa urbane Banjaluka i progon “nekrsti i poganina”, kako je to javno Brđanin i govorio. Nakon Brđanina Banjaluka više nikad nije vratila svoj prijeratni sjaj.

Živimo u veoma “kreativnom” vremenu dugotrajne duhovne agonije. Mane postadoše vrlinama, kriminal i grabež statusni simboli dok ratni zločinci preko noći postadoše heroji. Oni koji se zločinima suprostavljaju nazvaše se izdajnicima. „Kreativno“ vrijeme koje iznjedri poseban soj ljudi zla, duhovne bijede i duhovnog siromaštva čiji je zajednički nazivnik: nitkovi i ljudsko smeće.

Poznata bosansko-hercegovačka novinarka Gordana Katana u svom komentaru na njenom Facebooku profilu hirurški precizno saže društvenu duhovnu bijedu u sljedeću konstataciju: “Pratim po medijima i društvenim mrežama gotovo identično srpsko javno žalovanje za ratnim zločincem Radoslavom Brđaninom. I na prvu se pitam kako mogu? A onda se sjetim Tomašice. I 21 godine šutnje o njenom postojanju. Šutnje ljudi koji su živjeli i žive ni na 200-300 metara od te najveće masovne grobnice s posmrtnim ostacima ubijenih bošnjačkih civila s prijedorske regije. I koji su bez truna obraza gledali patnju onih koji su tražili svoju djecu, očeve, braću, sestre, muževe. I pitali zna li iko gdje su? A znali su i nije ih bilo briga. E za mene su svi koji danas oplakuju ratnog zločinca ti isti ljudi koji žive i živjeli su uz Tomašicu.”

Filip David je bedastoću nazvao najtežim oblikom bolesti ljudskog duha u kojoj su plodovi bijede vidljiviji nego ikada; naopaki redoslijed vrijednosti, uništavanje kulturne tradicije, depresije, brisanje razlike između uzvišenog i niskog. “Ne misli svojom glavom, nego glavom onog od koga zavisiš. Može se i preko leševa, ako to donosi nekakvu korist – to su životne devize koje eleminišu i ponos i čast, i stid i sram. Zato su na ceni razbojnici, palikuće i obične ubice. Filozofija bede proizvodi nitkove u velikim količinama, a ništavnost oglašava svojim verom. U svojoj krajnjoj posljedici filozofija bede pretvara se u filozofiju zla, u diktat nad životom gdje se guši svaki život. Njen konačni ishod je pustoš; duhovna i fizička.”

Zato ne čude izjave na drušvenim mrežama i medijima nakon Brđaninove smrti  koje vrijeđaju ljudski um poput one „kako Banjaluka nikad nikog nije otjerala, a Sarajevo jeste“.  Ili kako je njegova smrt urota Haaga kako bi se  trovali i ubijali Srbi. Moralna bijeda ne poznaje ljudsku katarzu i samopokajanje, ona postaje prirodno stanje u kojoj se više vjeruje demagogiji političkih vlastodržaca nego sopstvenim očima i pameti.

I ne ćute samo Prijedorčani zavjerenički kako to Gordana ranije napisa. Ćute i Banjalučani kao što su ćutali  prije trideset godina kada su njihove komšije protjerivane iz svojih domova, na pljačke i otimačine, ubistva preko 400 Bošnjaka i Hrvata mimo bilo kakvih ratnih dejstava.

Biti slijep i glup kod zdravih očiju i ušiju je ozbiljna bolest. Bolesno društvo zasnovano na lažima je društvo bez istinske nade.

Tekst posvećujem svim onim kojih više nema, a bile su žrtve Brđaninova režima u Banjaluci i Bosanskoj Krajini. Posvećujem ih mojim roditeljima, prije svega mom ocu koji je kao rođeni Banjalučanin tjeran na radnu obavezu da kupi pikavce kao invalid sa slomljenom rukom i šinom u ruci. Rođacima koji su bili živi štitovi i kopali rovove na prvim linijama, prijateljima koji su se po tavanima krili od mobilizacije i ratnih represalija, kao i onim koji su završili u logoru i Crvenom kombiju!