Na godišnjicu opsade: Kako “Sarajevo više nije isti grad”!?

Povezani članci

• Edin Pobrić: Nacionalizam je opasna droga na kojoj je trenutno region
• A ŠTA KAŽE VJEŠTAK: KOLIKE LI SU DUŠEVNE BOLI POLITIČARA?
• Klin end šajni
• Senja Perunović: TO BAJNO TRŽIŠTE
• Baklje Ferala
• Dino Mustafić: STVARAOCI ZLA

Sarajevo je kroz istoriju proživljavalo sudbinu jednog grada, različitu od drugih, ali i sličnu onima kroz koje su prolazili ratni tajfuni i orkani, uništavajući im dušu i čupajući im i korijenje. Po mnogo čemu je posljednja agresija na BiH i jedna od najdužih opsada u svijetu pokušala izmijeniti njegovo biće, da ne bude ljudski i topao za svakog čovjeka, bez obzira kako se zove, a poslije se pitati kako “Sarajevo nije više isti grad”.

Piše Ismet Muratspahić

Zlonamjerni su uvijek postavljali ovakva pitanja, prije nego što bi se zapitali otkud i zašto tako duga opsada, zašto ubijanje jednog grada i ništa u takvim konstatacijama i pitanjima nisam nalazio drugo osim spomenute zlovolje. Prije svakog takvog pitanja mora se zapitati odkud tamničenje grada 1425 dana, koji je na infuziju preživljavao. Takvima treba reći da je Sarajevo prelijep grad, mnogo bolji i ljepši od onoga šta mu je bilo namijenjeno. Pravo pitanje bi valjda bilo- može li Sarajevo ponovo postati onaj grad kakvog ga poznajemo prije agresije i njegove opsade, nakon svih njegovih gladnih zima i sušnih ljeta bez vode i hrane, u kojima su životi iscjeđivani  neviđenom  ljudskom patnjom do zadnjeg ljudskog atoma, kako je rušen i razaran do temelja, kao da je bio najveći vojni hangar na svijetu, a ne civilna naseobina. Hoće li moći imati ponovo snage za  ljubav kakvu je davao i domaćinu i musafiru?  Zar će se poslije svega što je činjeno ovom gradu moći postavljati nemoralna pitanja je li grad onaj isti prije agresije. Oni bi najviše voljeli da je grad potpuno ubijen i nestao. Nije ostao isti niti će ikada biti isti, biće još ljepši i bolji.

Podsjetimo se samo njegove prošlosti prije 24 godine. Bio je to grad strave i užasa. Na brdima oko Sarajeva je bilo raspoređeno preko 5000 raznih vojnih oruđa. U 1425. dnevnoj opsadi, najdužoj u povijesti jednog grada, ubijeno je 11 541 čovjek, 1601 dijete, ranjeno preko 50 000 građana, na grad je dnevno padalo preko 330 granata a 22. jula 1993., kad je bilo planirano njegovo osvajanje, palo je čak 3 777 granata. Na grad je bačeno preko pola miliona granata. I godinu koju poslije, bezobrazno se ovi čude kako Sarajevo nije isti onaj grad. Ovakve vrste sistematskog ubijanja i razaranja Sarajevo nije doživjelo ni od Turaka, ni od Austrougarske i Savojskog, niti Hitlerovim osvajanjem, ali jeste od Srbije, komšija, potpomognutim prekodrinskom braćom. Sarajevo je preživjelo i Tursku i Austrougarsku i velikosrpsku – četničku opsadu i uvijek ostajalo i opstajalo. I poslije ove zadnje biće još bolji i ljepši svjetski grad i centar multikulture i zajedništva i susreta kultura i civilizacija. To mu treba upisati u obnoviteljske temelje i planove, jer Sarajevo niti umije niti može drugačije živjeti.

Mnogi od njegovih najnovijih ubica i rušitelja i danas će, na godišnjicu oslobođenja od njemačke okupacije i početka najnovije opsade, pričati o svemu, ali će ih držati teška amnezije šta se to događalo prije četvrt vijeka. „Zaboravit“ će svoje ubilačko-zločinačke namjere. Pričat će i ove godine na jednu godišnjicu koja u sebi spaja i oslobođenje i pokušaj njegovog ponovnog porobljavanja o svemu samo ne o tome. Govorit će, moguće, o klimatskim promjenama, kako je ove godine uranilo ljeto, goivorit će o visokim temperaturama za ovo doba godine, govorit će o proljetnoj sjetvi, o ranim piknicima i izlascima u prirodu, samo niko neće spomenuti opsadu Sarajeva. Govorit će možda i o bjelosvjetskoj zavjeri protiv četništva.  Sarajevu je ostavljeno da se mijenja, nadajmo se nabolje, samo ne u pravcu agresorske namjere da bude jednonacionalni ili podijeljen grad.