Na desno ravnajs!

Izdvajamo

• Ono što ih pak razlikje od balkanoida i sirove borbe za vlast je kultura dijaloga i nekoliko zajedničkih interesa, kako ne bi previše talasali (ili valovali, kako se već kaže) i time uzdrmali stubove koji garantiraju stabilnost države ”Vikinga”.

Povezani članci

• Čemu HAZU?
• Iz HNŽ-a 100 000 maraka pomoći Zagrebu
• Čedomir Petrović: AJ` ZDRAVO
• PRVI I POSLJEDNJI ISPRAVNI HUMANOID
• Persona non grappa
• FEDERALNI ZIMSKI SAN: Tko može zaustaviti Dodika?

AP Photo/Sergey Ponomarev

Za sada nema, niti se naziru, ”leteće izmjene”, praksa tipična za hrvatsku arenu, gdje će se, uskoro, omjer zastupnika mijenjati na tjednoj bazi. Gdje ”naljućeni i uvrijeđeni” više ne glasaju ni za svoje vlastite prijedloge. Gdje su i glas i čast mjerljivi isključivo u kunama i uhljebničkim pozicijama. Gdje se ljubav prema domovini mjeri nesrećom “onih drugih”. Gdje se ravnaju nadesno isključivo iz nacionalističkih, klerofašističkih i mazohističkih pobuda.

Završili su još jedni izbori.

Sjećam se onih ”prvih”, kad neki mudri analitičar reče da mora proći pet-šest izbornih ciklusa da bi se narod najeo ”demokratskog prava”, pa počeo čitati programe stranaka i na osnovu njih glasati, umjesto isključivo nacionalno i vjerski.

Iz današnje perspektive čini se da je bio dosta optimističan.

BIH nije, nažalost, u tome sama. U susjedstvu joj je isto tako, ako ne i gore. Tamo su oko svakog, i najmanjeg pitanja, obično petkom, izbori.

I u ”normalnijim” se zemljama političko klatno odmiče više u desno i pitanje je kako će ga i tko primiriti.

Iako na drugom kraju svijeta, u Švedskoj, ta njihanja nisu toliko dramatična, kako se iz vizure Balkana može čitati, izbori više nisu ”predvidljivi”.

U redu, slika u stvarnosti je manje siva od one koju poneki mediji, vapeći za senzacionalizmom, žele obojiti. No ni u Švedskoj više nije ključno pitanje kako će nazvati novorođeno slonče u zoološkom vrtu, kako je to bilo nekada.

Mada su parlamentarni izbori okončani prije pet nedjelja, još nitko nije preuzeo kormilo. I još bi moglo potrajati, budući da je, od prvog čovjeka Parlamenta imenovani mandatar, čelnik Moderata (umjereni), Ulf Kristersson, obznanio kako prekida zadatak, jer nije uspio sakupiti potrebnu većinu.

A nije, jer su dvije od četiri stranke koalcije, odlučile da ostanu suzdržane. A suzdržane su ostale jer su biračima obećale da neće, ni pod koju cijenu, formirati vladu desnog centra, ako bi to podrazumjevalo aktivnu ili bilo kakvu podršku ekstremne desnice. A ta desnica, ti „bivši“ neonacisti pod zastavom „švedski demokrati“ sav svoj politički habitus sažimaju u jednom pitanju – migraciji i migrantima. O drugim stvarima niti se izjašnjavaju niti ih njihovo, (osamnaest posto) biračko tijelo, pita.

Sada će, socijademokratski kandidat Stefan Lövfen dobiti ponovo školsku zadaću i pokušati sastaviti vladu lijevog centra. Mada mu se pri tom ne gadi ni pomisao da zagrabi u bunar centra i desnog centra, gdje sjede i čekaju Liberali i Centar.

Ono što ih pak razlikje od balkanoida i sirove borbe za vlast je kultura dijaloga i nekoliko zajedničkih interesa, kako ne bi previše talasali (ili valovali, kako se već kaže) i time uzdrmali stubove koji garantiraju stabilnost države ”Vikinga”.

Za sada nema, niti se naziru, ”leteće izmjene”, praksa tipična za hrvatsku arenu, gdje će se, uskoro, omjer zastupnika mijenjati na tjednoj bazi. Gdje ”naljućeni i uvrijeđeni” više ne glasaju ni za svoje vlastite prijedloge. Gdje su i glas i čast mjerljivi isključivo u kunama i uhljebničkim pozicijama.

Gdje se ljubav prema domovini mjeri nesrećom ”onih drugih”. Gdje se ravnaju nadesno isključivo iz nacionalističkih, klerofašističkih i mazohističkih pobuda.