Muhamed Bikić: Plakao sam za Draženom u opkoljenom Sarajevu!!!

Izdvajamo

• Dražen Petrović je, kao i naš Mirza Delibašić, osvojio sve što se moglo osvojiti. Dražen najbolji sportaš 20. stoljeća Hrvatske, a Mirza Bosne i Hercegovine. Moja dva najdraža sportaša bivše nam zajedničke države.

Povezani članci

• Marinko Čulić:Josipović na Tuđmanovom putu bezumlja
• I to je moguće: Online nastava bez interneta i tišina o radnim pravima onih koji se za njih bore
• Mladić na Nušićev način ili kako je Nušić prepoznao Mladića
• Nikola Mihaljević: Evanđelje u naci-programu
• Sveti Nikola – rasist?
• Kad si gladan nisi svoj

Dražen Petrović je, kao i naš Mirza Delibašić, osvojio sve što se moglo osvojiti. Dražen najbolji sportaš 20. stoljeća Hrvatske, a Mirza Bosne i Hercegovine. Moja dva najdraža sportaša bivše nam zajedničke države.

Piše: Muhamed Bikić

Juni mjesec 1993. Druga godina agresije na BiH, druga godina otkako je opkoljena bh. prijestolnica. Idem gradom, ne puca za divno čudo. Kupim Oslobođenje i penjem se prema Mejtašu. Ustvari, pošao sam da izjavim saučešće porodici Ajanović, jer je njihov stariji sin Nedim poginuo kao borac Armije BiH na Trebeviću 30. maja.

Prošlo je devet dana od Nedimove pogibije, nema dana da ne zaplačem za našim herojima odbrane. I tako, penjuči se uz Mejtaš listam Oslobođenje. Bio je 8. juni. Dolazim do sportskih strana kada u nadnaslovu stoji NA VIJEST O SMRTI KOŠARKAŠKOG ASA, u naslovu „DRAŽEN JE BIO NAJDRAŽI“, a tekst počinje: „Dražen Petrović izgubio je život u saobraćajnom udesu u Njemačkoj. Ma koliko tužna, ali, nažalost, istinita, vijest je koja je jučer (7. juna) odjeknula cijelim svijetom. Dražen je bio čovjek i sportista ove planete i za to za njim žale i tuguju…“ Da. Baš tako. Žalimo i tugujemo, ma gdje god živjeli, pa i u tada opkoljenom Sarajevu. Smrt, krv, suze, su svuda oko nas, ali ima još dovoljno suza da poteknu za sportskim velikanom. I ponovo mi krenuše, po ko zna koji put tih devedesetih godina. Ovaj put zbog Dražena kojeg sam puno, puno volio. Ma šta volio! Malo je reči. Jer, otišao je košarkaški Mozart u svojoj 28 godini.

Pratio sam pomno njegovu karijeru, od onog trenutka kada je sa svojom Šibenkom pobijedio našu Bosnu 1983. Nikada neću zaboraviti njegove sjajne nastupe u dresu Cibone, njegovih rekordnih 112 poena Olimpiji. Cibose je odveo dva puta na tron Evrope, bivao najbolji košarkaš Starog kontinenta, pa je potom nastavio osvajati trofeje sa slavnim Real Madridom. U tom periodu legendarni Dražen je bio istinski vođa tadašnje reprezentacije koja se u Zagrebu penje na evropski, a u Buenos Airesu na svjetski tron. Karijeru je Dražen nastavio u NBA ligi, igrajući za Portland i New Jersey. Po sticanju nezavisnbosti bio je i vođa hrvatske reprezentacije koju je odveo do najsjajnijeg uspjeha, srebra na Olimpijadi u Barceloni. Samo je od zapadnih susjeda bio bolji Dream Team sa Jordanom, Birdom, Johnsonom, Pippenom, a koje je Dražen, ipak, uspijevao pobijeđivati u NBA ligi. Dražen Petrović je, kao i naš Mirza Delibašić, osvojio sve što se moglo osvojiti. Dražen najbolji sportaš 20. stoljeća Hrvatske, a Mirza Bosne i Hercegovine. Moja dva najdraža sportaša bivše nam zajedničke države.

Sa Kinđetom za života uradih nekoliko intervjua, sa Mozartom, nažalost, ne. Jer on ode prerarno, a Bosnom i Hercegovinom je tada bjesnila agresija… I dok se tog 8. juna 1993. godine približavam kući ožalošćene porodice Ajanović, čitam posljednje tri rečenice toga teksta u Oslobođenju: „Sa svjetske košarkaške pozornice otišao je jedan mladi as. Oni mlađi koji dolaze izgubili su idola. Majka Biserka i otac Jole ostali su bez sina ljubimca, a Aco bez jedinog brata. Zar je, zaista, istina da više nema Dražena?!“ Opet suze… Nek’ mu je slava. I dvadeset jednu godinu  poslije ne mogu da zaustavim suze. Plakao sam za Draženom u opkoljenom Sarajevu, a i danas u slobodnom!