Mržnja kao politika

Izdvajamo

• A pomenuti novac? Sve je u tome. Nema čak veze ni to što su ga zaradila preduzeća »onog diktatora Tita što nas je upropastio«. Pa nije ideologija u pitanju.

Povezani članci

• Predrag Kojović poručio Kolindi Grabar-Kitarović: Osnov borbe za vlastitu ravnopravnost počiva u davanju ravnopravnosti drugima tamo gdje smo većina
• Viktor Ivančić: Opereta za tri groša
• Nenad Bunjac: KVRGAVA GODINA
• Foto galerija: Stjepan Mesić u Mostaru
• Javni poziv za praćenje suđenja u predmetu Srebrenica-Kravica pred Višim sudom u Beogradu
• Srđa Popović: Čoveka Miloševićevog psihološkog profila, koji je u rukama držao smrtonosno oružje, trebalo je zaustaviti u najranijoj mogućoj fazi

U svakom aspektu elementarne političke pristojnosti pa i ljudskosti Dodik je svojim proračunatim i siledžijskim »štosovima« pobijedio. Ima i dobre plaćene savjetnike izvana. Mržnja je marketing. Ako jedan pobijedi, znači da su drugi poraženi. Što više proizvedene mržnje, to je pobjeda slađa, a poraz veći. To je danas smisao politike, pobijediti i tako poraziti drugog. Taj je teren  mržnje, razdora i kolektivnih animoziteta svake vrste spram drugog lukavo pročitan kao najranjiviji u Bosni. Društvo je oduvijek bilo supstanca Bosne i Hercegovine. Mnogo manje država. Ko hoće da rasturi državu, mora napasti društvo. U tom napadu mržnja je najjače oružje. Ona se uči, »vaspitava«, širi i podiže do trona patriotizma. Ku’ ćeš više. Još kad te za to tapšu po ramenu sa strane, bog si u svom selu. A kasnije i šire, ko zna.

Potpuno su bili u pravu, s njihovog stanovišta, oni koji su u projekt raspada svega u Bosni i Hercegovini  pošli od zadatka da se proizvede mržnja što će rastočiti društvo. S državom je onda lako. Nakana je realizirana. Ostalo je samo tehnika. Evropa današnje stanje proglašava »ubrzanim napretkom na reformskom putu« podržavajući laži proizvođača mržnje. Time, i njih same. Ova priča ušla je u fazu bizarnosti na koju se manje-više svi sasvim lijepo privikavaju.  Histerična podjela u takozvanoj politici koja se svodi na nešto toliko notorno i ponovljeno u istoriji »zavadi pa vladaj« zapravo je već stvarnost. Ono što je koliko jučer mnogima bilo  skandalozno, podjela djece po školama, vrtićima i tzv. kulturnim društvima (od djece sve počinje)  preko legalizacije najstrašnijih izliva šovinističke mržnje u medijima, do nemogućnosti da se objave sasvim jasni rezultati popisa u tzv. državi, obavljenog još 2013. godine, sada je velikoj većini nešto baš normalno.

Najnovija  priča o novcu koji, navodno, treba da stigne iz Rusije u Bosnu i Hercegovinu u ime starog duga, zabilježena je u jednoj svojoj skandalozno šovinističkoj dimenziji, kao usputni kuriozitet, ne kao nešto što u iole uređenoj državi i normalnom društvu ne bi moglo da prođe uz slijeganje ramena. Javno i sado-mazohistički tek usput zabilježeno.

Ta priča, ukratko, kaže da je nakon osam godina bezuspješnih pregovaranja o tome kako naplatiti dug koji je SSSR ostao dužan bh. preduzećima iz one Jugoslavije, odjednom došla  ponuda njihovog ministra finansija Siluanova ovdašnjem ministru Bevandi, da se to potraživanje  namiri u novcima. Svim drugim bivšim  republikama Jugoslavije, a sada državama, dug je, kažu, isplaćen u robi i kompenzacijskim  poslovima. Ovdje je riječ o 125,2 miliona dolara ili sada 215 miliona KM, umjesto godinama nuđene robe. Naprimjer  helikoptera K-32 za gašenje požara sposobnih da ponesu tonu vode u jednom punjenju, ili opreme za željeznicu i mehanizacije za održavanje pruga itd. Dugo je u igri bila i varijanta da se tim novcem »prebije« dug od 104 miliona dolara s »Gazpromom« za plin potrošen u BiH od 1991. do 1995. godine. Iako i ptice na grani znaju da je najveći dio tog plina završavao u Zvorniku, u Republici Srpskoj, u RS nisu htjeli ni da čuju da u tome participiraju.

Nije naodmet pomenuti da se sadašnjoj iznenadnoj priči koja se pretvara u već rutinsku temu o »mržnji kao politici« pridodaje još jedan dodatak onim milionima iz Rusije. Centralna banka BiH (postoji samo zahvaljujući konceptu i interesu svjetskih finansijskih patrona) odlučila je da »vrati« entitetima i stvoreni višak iz bankovnih rezervi u iznosu od oko 600 miliona KM. Više novca, više interesa. I odlučnosti da se dobiju po svaku cijenu.

Ukupan iznos iznenadnog »poklona« entitetima s kojim niko nije računao dok stvar nije objelodanjena iznosio je, znači, 215 miliona KM iz Rusije, i 600 miliona od Centralne banke BiH. Jedna od nevjerovatno rijetkih stvari oko koje nije bilo mnogo spora, bila je da se taj iznos podijeli po formuli koju koriste i međunarodne finansijske institucije prema BiH: dvije trećine Federaciji, a jedna trećina Republici Srpskoj. U ovom slučaju to je 143 miliona KM Federaciji i 72 miliona KM Republici Srpskoj iz Rusije, i po 400, odnosno 200 miliona KM iz Banke.

Na ovom mjestu, naravno, u igru ulazi »unutrašnja politika« koja nije ništa drugo do čisti interes da se ostane na vlasti, usprkos tome što je sve učinjeno zbog čega se na toj vlasti u iole normalnijim okolnostima ne bi moglo ostati. Počinje krvava bitka za raspolaganje tim još uvijek hipotetičkim novcem. Da se sada i ne ulazi u to otkuda odjednom ruska dobrohotnost da se Bosni da ono što nije nikom drugom. Nije geostrategija tema u ovoj priči već piljarska lokalna politika koja računa s mržnjom kao svojim glavnim uporištem u dolasku do novca.

Manji broj trezvenijih a koliko-toliko utjecajnih, mada marginaliziranih političkih krugova u cijeloj BiH  polaze od ideje da se pomenuti novac mora investirati u projekte – ima ih gotovih – koji će biti razvojni, otvoriti nova radna mjesta, pokrenuti  potpuno razvaljenu i uništenu ekonomiju. Onaj veći i utjecajniji sloj u politici koji je svojim interesima, glupostima, nacionalizmom, korupcijom i otimačinom sveo i jedan i drugi entitet na prosjački štap pri tome otvarajući ogromne rupe u proračunima na svim nivoima, naravno preko leđa takozvanog građanina, shvatio je da su »novci s neba« slamka spasa za prekrivanje tih rupa. I pripremanje terena za naredne lokalne izbore i ostanak na vlasti. Jasno, ova »logika« mora se zaodjenuti u ekskluzivno »nacionalni interes«, u »patriotizam«, u »borbu za penzionere…« U Republici Srpskoj stvar je svedena na mitski nivo bezmalo izjednačen s onim kosovskim devedesetih – uzeti ovaj novac za pokradeni budžet ravno je odbraniti »Srpsku«. Prepustiti ga tamo nekome mimo budžeta je direktno rušenje svete otadžbine »Srpske«!

Naravno, sredstva u odbrani »svetinje« moraju biti najefikasnija i etiketiranje neprijatelja najbrutalnije. Za Dodika je to neprijatelj koji svojim istorijskim, ali i aktuelnim prijetnjama najefikasnije zbija redove baš oko njega. Tu se, eto, dolazi do vrhunca. Ministar spoljne trgovine i ekonomskih odnosa u Vijeću ministara BiH, inače iz RS-a, racionalni i efikasni Mirko Šarović, kazao je javno da predstavnici »Saveza za promjene«, opozicione koalicije u Skupštini Republike Srpske, neće dozvoliti da novac ode u budžet tog entiteta kako bi se u njemu krpile rupe izazvane neodgovornom politikom. Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske i »lider« bezmalo svega onoga što je politika stvaranja tih rupa, odgovorio je, potpuno i ciljano zgrožen: »To je gore nego što bi očekivao od jednog muslimana. Šarović i njemu slični odlučili su se za izdaju Republike Srpske…Oni ispunjavaju najrigidnije zahtjeve muslimana, a to je rušenje Republike Srpske.«Šarović je, usput, kazao da niko ne dovodi u pitanje ni marku koja pripada RS-u, ali će o 70 miliona KM iz Rusije i 200 miliona od Banke odlučivati srpski predstavnici u Vijeću ministara BiH, a neće ići u budžet RS-a. Dodikov zaključak je da je izdaja Srpske jačanje  Vijeća ministra BiH i stvaranje od njega Vlade BiH što je cilj muslimana…

Svakome ko je pročitao ovu  Dodikovu izjavu ključna riječ su »muslimani« kao osovina zla u planu za rušenje »Srpske«. Nije to ni Federacija kao entitet, niti su to eventualno Bošnjaci kao poslanici u političkoj strukturi, ni stranke poput SDA itd. Jer u njihovim političkim odrednicama nema riječi »musliman«, ma kakvu politiku istinski vodili. To za uho Dodikovog birača nije dovoljno znakovito. A tako ni Šarović ne može biti ono za što ga Dodik optužuje, da je Vuk Branković, mitski izdajnik. U ovom slučaju to su oni »znamo-mi-koji« kolektivni  opasni zlikovci na domaćoj sceni. A to je sad već drugačije od pominjanja »muslimana« prije desetak godina. Tada je Dodiku bila potrebna kovanica o Sarajevu kao »Teheranu«. Oni su bili planetarno zlo. Sada to imamo ovdje.

Priča o onim parama u krugovima koji vole špekuliranja otklizava prema  naknadnim analizama. Otkud to sada, šta je u pozadini, kakvu to igru igraju Rusi, šta je s dugom za plin iz rata, ko će to sve doista prigrabiti. Sve je to normalno. Dodikov novi biser u podizanju granice u javnoj upotrebi  mržnje još niko nije prokomentarisao. Kada se na najstrašniji i najvulgarniji način može po novinama i portalima, najnormalnije, psovati majka muslimanska i odmah »balijska«, hrvatska i odmah »ustaška« i srpska pročitana istog časa kao »četnička«, onda to ne govori o anonimnim primitivcima koji su od toga stvorili sistem. Govori o realnom stanju duhova, o onima koji su već dio tog sistema, to smišljaju ili samo puštaju hladno u javnost. Ili temeljem naloga ili dostignute duhovne perverzije. A (ne)odgovor te javnosti je najbolji dokaz da se političkim nakazama i sistemu koji su uspostavili to naprosto može. A za to su čak i nagrađivani  ocjenama kako »ubrzano napreduju na reformskom putu«.

U svakom aspektu elementarne političke pristojnosti pa i ljudskosti Dodik je svojim proračunatim i siledžijskim »štosovima« pobijedio. Ima i dobre plaćene savjetnike izvana. Mržnja je marketing. Ako jedan pobijedi, znači da su drugi poraženi. Što više proizvedene mržnje, to je pobjeda slađa, a poraz veći. To je danas smisao politike, pobijediti i tako poraziti drugog. Taj je teren  mržnje, razdora i kolektivnih animoziteta svake vrste spram drugog lukavo pročitan kao najranjiviji u Bosni. Društvo je oduvijek bilo supstanca Bosne i Hercegovine. Mnogo manje država. Ko hoće da rasturi državu, mora napasti društvo. U tom napadu mržnja je najjače oružje. Ona se uči, »vaspitava«, širi i podiže do trona patriotizma. Ku’ ćeš više. Još kad te za to tapšu po ramenu sa strane, bog si u svom selu. A kasnije i šire, ko zna.

A  pomenuti novac? Sve je u tome. Nema čak veze ni to što su ga zaradila  preduzeća »onog diktatora Tita što nas je upropastio«. Pa nije ideologija u pitanju.

Novi list