Mr.sci. Nedžad Dedović: SUBVERZIVNOST ROMANA DERVIŠ I SMRT, TVRĐAVA I KRUG

Povezani članci

• Njemačka zora u splitskoj luci
• Stvoren uslov za finansiranje u Federaciji BiH
• Belo
• Sitnije Cile, sitnije
• Lijepo lice Hrvatske: Viktor Ivančić
• Bilježnica Robija K.: Ronilačka priča

Uvod

Otpor i sukob s autoritetom arhetipski je motiv u književnosti – počevši već od klasične tragedije i sukoba s božanskim i njegovim zakonima na zemlji. I pobunjenici u romanima Derviš i smrt i Tvrđava dolaze u sukob s autoritetima i zakonima čija je osnova božanski princip, dok je sukob u Krugu ispoljen putem otpora autoritetima i zakonima čija je metafizička osnova ideologija Partije. Subverzivnost romana Meše Selimovića ogleda se upravo kroz elemente otpora autoritetima i dominantnim sistemima – napose sistemu vlasti i ideologije koja čini duhovnu ili mističnu snagu same vlasti.

Elementi subverzivnosti obuhvataju kritiku, zatim ironizaciju, razobličavanje i demistifikaciju neprikosnovenih autoriteta i centara moći (pokazujući njihove nedosljednosti i „napukline“), proklamovanih ideja, ustaljenih mišljenja, pojmova i obrazaca ponašanja, te jezičko-stilska sredstva i govorne činove kojima se u isto vrijeme vrši ideološka satanizacija same vlasti (i njenih simbola) i homogenizacija opozicionih snaga.

Subverzivnošću se nastoji, rekli bismo u skladu sa Selimovićevim umjetničkim opredjeljenjem, relativizirati i razbiti iluzija o neupitnosti i nepogrješivosti svih okoštalih, kanoniziranih sistema i ideja, vođa i promotora tih ideja (car, kadije, muftije, partijski čelnici…), te preispitati i demaskirati svaka dogma i ideologija koja kao takva spriječava ostvarenje najvažnije čovjekove misije koja ga i čini čovjekom – misije humaniteta i potpune slobode mišljenja.

Demistifikacija, ironizacija i kritika sistema vladavine

Elementi demistifikacije i ironizacije neprikosnovenih „istina“ i ideja vrlo su izraženi u romanima Tvrđava i Krug, no može se kazati da Krug sadrži provokativnije i direktnije oblike demistifikacije i ironizacije koji se mogu promatrati i u okviru jednog od osnovnih obilježja Selimovićevih romana – antiideološki karakter. Antiideološki karakter jedan je od elemenata kojim se Selimovićev roman svrstava u estetski vrijedan roman jer je takav roman „duboko antiideološki“ (Kundera, 1990: 19). No sva ta direktnost, aktuelnost i provokativnost Kruga već je sadržana u riječima samog Selimovića koji je najavio roman o „ovom vremenu“: „Ne smijem otići a da ne ostavim svoje svjedočanstvo o ovom vremenu. (…) Pravim skice za roman sa savremenom temom“ (Selimović, 1988: 274). Pored Kruga, i druga dva romana treba promatrati s aspekta snažne alegoričnosti (naročito izražene upravo putem subverzivnosti) prema Selimovićevu vremenu, ali i svevremenosti.

U Krugu nalazimo postavljanje paralele između Partije i religije što predstavlja snažnu ironizaciju autoriteta kao što je Partija, ali i početak razaranja neprikosnovenih, „svetih“ autoriteta poput Partije i ideologije. Najprije Vladimirov ujak atakuje na karakter Partije demistificirajući, ali i ironizirajući njen dogmatski temelj koja je za njene članove, tj. komuniste, postala isto što i religija: „(…) Vi tu partiju vidite kao metafizičko biće, nadnaravnu suštinu izvan i iznad čoveka. Partija vam je zamenila Boga. (…) Gde je ta partija? Na nebu? Oprosti, sveta Partijo, za sve grehe koje sam učinio i koje ću učiniti. Ti ćeš moliti za oproštenje partiju koja te pozledila. Čak nećeš ni osetiti da te pozledila. A šta da radim ja koji ne verujem ni u njeno božansko biće ni u njenu nepogrešivost“ (Krug: 39).

Paralelu s ujakovim označavanjem partijskog mišljenja nalazimo kod Čizmića – on će u svojim opservacijama ponovno aludirati na dogmatsku osnovu same Partije. Aluzivno navodi da u sistemu preovladavaju staljinisti koji su ideologiju pretvorili u svojevrsnu religiju jer su je učinili dogmatskom, koja ponavlja istine. Analogijom, ako sistemom preovladavaju staljinisti ( „(…) pod svakim kamenom čuči staljinista“ (str. 59)), taj je sistem staljinistički! To je još jedan u nizu elemenata koji naglašavaju provokativnu i kritičku prirodu  romana Krug:„(…) Oni bi (staljinisti, op. N. D.) ugušili svaku liberalniju misao, svaku svežiju reč, i sve bi sveli na molitvu, pet puta na dan, i na ponavljanje utvrđenih istina. (…) (str. 59). Čizmiću se u kritici dogmatskog karaktera društvenog poretka pridružuje i general Petrović: „General je rekao: – Dogmatsko mišljenje je opasno za svako društvo“ (str. 59). Uvođenjem generala kao kritičara društvenog poretka Selimović prikazuje postojanje suprotstavljenih mišljenja u „nosivim“ strukturama društva.

Čizmićevi pozivi na demokratizaciju, liberalizaciju i uopće na preoblikovanje sistema, mogu se posmatrati u kontekstu sve glasnijih opozicionih mišljenja u komunističkoj Jugoslaviji.  Takva se mišljenja manifestiraju djelovanjima opozicionih snaga koje zagovaraju transformaciju komunističkog društva, transformaciju koja bi podrazumijevala liberalnije i demokratičnije društveno-političke odnose. Na taj aspekt ukazuje i Kazaz u svojim osvrtima na parabolični karakter Selimovićevih romana. Kazaz prikazuje djelovanje Milovana Đilasa, jedinog pravog disidenta u titoističkom režimu, koji u svojim teorijskim tekstovima Anatomija jednog morala (1953) i Nova klasa (1956) zagovara ideje liberalizacije komunizma, i to liberalizacije usklađene sa ljevičarskim ideološkim stajalištima (Kazaz, u: Lešić, Martinović, 2010: 38).

Kao značajan dio otpora prema sistemu moći i dominacije pokazuje se i jedan vrlo značajan sociolingvistički element – polarizacija mi–oni koja je prisutna i u diskursu potčinjenih društvenih grupa ili subverzivnih snaga. Upotrebom zamjenice u trećem licu množine potčinjene grupe etiketiraju one dominantne – kao izraz želje za diferencijacijom, otporom i negativnim oslikavanjem kako bi se pojačala agresija prema suprotnoj, elitističkoj grupi. Kao primjer može poslužiti Šabino etiketiranje njih: „velikaši“, „njima slonovima“, „oni iz tuđe neprijateljske zemlje“, „svod džamije“ (u funkciji ironije), „ovo je drugi svijet, dalek i nerazumljiv“, „osioni ludaci“, „maloumne siledžije“, a vrhunac negativne konotacije postignut je animalističkim alegorijama – „zvjerinjak“, „zvijeri“, „divlje zvijeri“ (Tvrđava: 32, 101–103, 245, 304). Upotrebom opreke mi–oni želi se stvoriti polarizacija među društvenim grupama čiji korijeni stoje u ekonomsko-političkom nesrazmjeru: „Tako se govori i piše o političkoj eliti, klasi koja drži moć u svojim rukama i kadra je donositi odluke o javnim stvarima. Uporaba zamjenice u trećem licu pokazuje kako se snažno osjeća opreka mi/oni, što znači svoje/tuđe (strano), poznato/nepoznato: ‘Oni’ stoje izvan kruga, nadgledaju život zajednice, ali ih s njom spaja jednosmjerna relacija – odnos dominacije.“ (Falski, u: Lešić, Martinović, 2010: 105). Ironizacijom se kritika postavlja u umjetničke okvire čime sam postupak poprima estetska obilježja, kao osnovni postulat književnog oblikovanja.

U romanu Tvrđava vrlo izražen oblik ironije pronalazimo u sceni kićenja Mula Ibrahimove pisarnice. Predmet ironije je gospodar Carevine i Božiji namjesnik. Šabo se, nakon što Mula Ibrahim i on okite pisarnicu sultanovim slikama, počinje nezaustavljivo smijati tom činu praveći od sultana grotesknu sliku. No razlozi Šabinog smijeha leže, ustvari, u njegovoj spoznaji tragedije naroda. Sultan je simbol uzroka te tragedije jer carska vlast čini nasilje nad svojim podanicima (ubijanje imama i seljaka iz Župče) i šalje ljude u besmisleni rat (pogibija Šabinih drugova na Hoćinu). Šabo ne može prihvatiti ikonografiju u cilju veličanja nepravedne i totalitarne vlasti – pita se zašto slaviti vlast koja ubija i terorizira one koje treba štititi: „Jesmo li okitili dućan i upalili svijeće ispod šarenih zvijezda i junačkog sultana zato što su ubijeni imam i dva seljaka iz Župče (…) Ili zato što su pod Hoćinom izginuli svi moji drugovi? (…) (str. 49, 50). „Mula Ibrahim je makazama rezao obojenu hartiju, isijecajući polumjesec, zvijezde, trake, lijepili smo na staklo, na prozorske okvire, gradili smo nebeski svod pored gradskih nužnika, mnoštvo šarenih zvijezda i šiljatih rogova naselilo je pisarski ćumez, a u prozor smo stavili sliku Abdul Hamida, s natpisom: Neka nam te Bog poživi još dugo godina, i sliku jednog janjičarskog odreda kako veselo odlazi u rat, a ispod smo napisali: Alah nam je darovao nepobjedivu vojsku.“ (Tvrđava: 48).

Ironija je još izraženija upotrebom vrlo jakih suprotnosti: nebeski svod: gradski nužnici, šarene zvijezde: pisarski ćumez. Selimović suprotnostima dostiže vrhunac ironije jer presvjetlog i moćnog sultana veliča bijeda, pored gradskih nužnika i u pisarskom ćumezu! Također, ironija se treba promatrati i širem smislu, kao atak na kult ličnosti ili „velikog vođu“, atak protiv veličanja lažnih vrijednosti putem ikonografije i velikih parola, trenda vrlo popularnog u totalitarnim društvima (čitaj: komunističkim) što čini još jedno od univerzalnih obilježja ovog romana.[1] Kreirana je maksimalno autoritativna vizualna moć koja oblikuje obrasce mišljenja i djelovanja – sultan je direktno povezan s pojmovima najvišeg reda. Također, parola „Alah nam je darovao nepobjedivu vojsku“ ima veliku manipulativnu moć budući da prenosi poruku koja treba da proizvede duboko poštovanje, odanost, ali i mit o nadnaravnoj snazi države. Šabo demistificira tu „nepobjedivu vojsku“, odnosno mitologiju glorifikacije ratnih podviga: „Oturao sam od sebe misao što me salijetala, da sam bio u toj nepobjedivoj vojsci kad je bježala preko Dnjestra“ (str. 49). Ahmet Šabo vrlo jasno demaskira ratovanje za domovinu – to je, zapravo, ratovanje za neku virtualnu stvar, za nešto što ni sami vojnici ne znaju. Tako je besmislenost postala još teža i okrutnija: „I eto, tih desetak Sarajlija, kao i hiljade drugih, osvajalo je nešto što im nije bilo potrebno (…) kako je glupo i nepravedno što su izginuli toliki dobri ljudi, za neku maštariju kojoj ni ime ne znaš. Šta će oni u dalekoj Rusiji, na dalekom Dnjestru?“ (str. 27).

U Krugu, ironizacija koja otkriva kompromitiranost istaknutih članova društva manifestira se u likovima ideologa socijalizma, akademika i filozofa koji prisustvuju simpozijima i drže predavanja na teme poput „Socijalizam danas u svetu“ (str. 221) i „Filozofija, istorija, literatura“ (str. 222). Selimović je kroz lik „Roksande, žene filozofa Maksimovića, ljubavnice svih simpozijuma“ (str. 218) snažno demaskirao i ironizirao akademsku zajednicu. Roksanda je „profinjeniji“ oblik prostitutke koja na svakom simpoziju „ulovi“ nekog filozofa, ideologa socijalizma. Roksanda je, ustvari, značajna kao simbol „prostituiranja“ Partije i ideologije – „duhovnog“ stuba društva. Moralnim krahom akademske zajednice društvo je osuđeno na propast.

Maskiranje Nininih roditelja predstavlja još jedan snažan način rasplinjavanja ideološke homogenosti u Krugu. Iz jedne slike društvenog života Ninih roditelja može se vidjeti da se njihov cjelokupan život mora uklapati u partijske principe, moraju se skrivati, glumiti i maskirati da bi ostali uzorni u „očima“ Partije. Djelovanje partijske moći očituje se u samonametanju te moći – nije potrebno konstantno, vanjsko nametanje moći i pravila ponašanja: „(…) njena ženstvenost je u tome što se brine o (…) slavama maskiranim pod imenom rođendana“ (str. 205).

Sličan primjer skrivanja religijskih uvjerenja pronalazimo i u sceni nakon smrti Janka, Vladimirovog ujaka. Ujak u oporuci zahtijeva da „sahranu obave tri sveštenika po svim crkvenim propisima“ (str. 185). Vladimira iznenađuje ujakov potez jer nikada nije pokazivao religioznost, no ipak dolazi do mogućeg odgovora došavši do pitanja koje asocira na neslobodu i stigmu svega onog što se ne uklapa u sistem vladajuće ideologije: „(…) Je li do smrti krio svoju pravu vjeru, je li mu bilo nezgodno da se zna njegovo pravo uvjerenje, jer je suprotno službenom? (…)“ (str. 192)

Iz prethodnih je primjera evidentno da su ironiji, podsmijehu i šali izloženi veliki autoriteti i ozbiljne teme – sultan, vojska, Partija, Socijalistički savez, borba za državu, partijsko mišljenje.  Osim estetske, te provokatorske funkcije ironije i demistifikacije, može se govoriti i o vremenskom aspektu nastanka Selimovićevih romana. Naime, govoreći o ironiji i satiri u političkom romanu, Nikola Kovač navodi da se „predstavljanje ozbiljnih stvari na šaljiv i komičan način javlja gotovo redovno u epohama vladajućeg manirizma, epohama iznevjerenih očekivanja ili istrošenih sociokulturnih obrazaca“ (Kovač, 2005: 198).

Kritika sistema vladavine manifestira se i problematiziranjem otuđene vlasti – tj. velikom jazu, distanci i netrpeljivosti vladajućih struktura prema svojim podanicima – onima za koje „brinu“ u svojim retoričkim obraćanjima. Ukazuje se, ustvari, na nesklad između stvarnih i deklerativnih ciljeva.

U Krugu najsnažniju kritiku koja oslikava nepravedno uređeni sistem pronalazimo kod Čizmića. Svojom kritikom, protkanom ironijom, Čizmić najprije ukazuje na privilegiranje rukovodilačke djece koja imaju nezasluženu podršku društvenih institucija, medija, visokih članova Partije. Naglašena je socijalna nepravda, nejednakost, iskorištavanje i zloupotrebljavanje države za ostvarivanje ličnih interesa, te moralni sunovrat najistaknutijih partijskih funkcionera koji se u svojim privelegiranim nastupima u medijima predstavljaju kao društveni uzori: „A znaš li priču, istinitu, na žalost, o kćerki partijskog sekretara [M.]?

 (…) – E pa taj M. ima kćerku jedinicu, svestrani talent. Kad ode u Englesku, piše o engleskoj drami: kad ode u Kinu, piše o maoizmu; kad ode u Indiju, piše o budizmu. Sve zna.

U redu. Ali kako ode (…)? – Ili s ocem, službeno. Ili je otac šalje. Svoje impresije objavljuje u listu „Odjek“ (…). E, pa toj tatinoj kćerki padne na um da slika. (…) Potpredsjednik Akademije nauka i umjetnosti dolazio je M. kući i učio gospođicu da slika.  Poslije dva mjeseca ona organizuje izložbu u jednom mjestu u unutrašnjosti. Razni savjetnici su se lomili ko će još više usluga učiniti. Na otvorenje su došli svi članovi CK, a televizija je sve snimala. A televizija ne snima ni otvorenje izložbi najpoznatijih slikara“ (str. 179). Čizmić u svom daljnjem pripovjedanju navodi da je „mlada slikarka već prvog dana prodala sve slike-preduzećima“, bez obzira „što mala pojma nema o slikarstvu“ (str. 180)!

Prethodni primjer prikazuje jasnu kompromitaciju Partije i njene ideologije, što se manifestira ponašanjem intelektualnih krugova, promotora ideoloških stavova i „duhovnih“ čuvara Partije. Demaskiranjem akademske elite Selimović je zaokružio kritičko oslikavanje svih društvenih slojeva koji čine Partiju (politički predstavnici, porodica, društvene institucije i udruženja) prikazujući sve njihove negativnosti.

Čizmić potencira socijalne nejednakosti i kada govori o slučaju svoga oca koji je „tražio“ pravdu. Nakon što je ukazao na nepravdu „socijalističkog“ sistema, Čizmićev otac postaje žrtva režima – proglašen je neprijateljem i reakcionarom, što je klasični način funkcioniranja totalitarne vlasti, tj. proglašavanje kritičara neprijateljima. Čizmićeva je kritika izuzetno oštra jer se direktno pominju „stubovi“ sistema: „Socijalistički savez, Savez boraca, Komitet, predsednik opštine“.

Selimović je kroz još jedan lik iz Kruga prikazao veliki poraz uzvišene ideje. To je Pudar – on je „od plamena revolucije postao lešina koja hoda“ (str. 122), dok Ninin otac ima čistu prošlost ili, kako je iskazano upotrebom oksimorona – „jedan lijep leš“, te uz naglašavanje negativnog stava upotrebom vulgarizama: „jedan istinski bivši revolucionar danas se krčka u malograđanskim govnima“, on je i „kentaur, usrana sadašnjost i novi prljav život“ (str. 149, 150). Vlast i moć dehumaniziraju ljudske karaktere – paralela s Ramizovom tvrdnjom da je „Vlast (…) najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. (…)“  (Tvrđava: 185). Ninin otac, „visoki sindikalni funkcioner“,  tipični je primjer nesklada između proklamovanog i stvarnog, zapravo licemjerja visokih partijskih čelnika: „(…) budže, visokog sindikalnog funkcionera, koji, osim visoke plate, ima i velike dnevnice, paušalna primanja, funkcionalni dodatak, poslanički dodatak, prvoboračku premiju, popust na sve, na ljetovanje, na hotele, na vožnju, na besplatan voz, besplatnu popravku stana“ (…) Ali taj Ninin ćalac što odra boga oca, neprestano sere o društvenim nepravdama, o socijalnim razlikama, o pravu radnika na politička prava, i nimalo mu ne izgleda čudno što jedno radi, drugo govori (…) A sve se jebeno vidi, ko da neko nosi trag govana na čistoj košulji (…)“ (str. 148–149).

Nehumani i besmisleni položaj naroda u totalitarnom sistemu nalazimo i u Šabinom govoru kod hadži-Duhotine, kada citira Ramizove riječi koje otkrivaju sudbinu naroda koga je vlast dovela do gladi, krvi, muke: „Život ovog naroda je glad, krv, muka, bijedno tavorenje na svojoj zemlji i besmisleno umiranje na tuđoj. Svi moji drugovi na Hoćinu su izginuli, kao psi, ni sami ne znajući zašto, i hiljade drugih jadnika isto tako. A da su se vratili, možda bi prosili, kao Muharem bajraktar“ (Tvrđava: 91).

Značajno je naglasiti da se i unutar samih struktura dominacije čuju glasovi otpora – to su primjeri unutrašnjeg razaranja ili samorazaranja okoštalih tvorevina. Naime, poslije generala Petrovića iz Kruga i u Tvrđavi nailazimo na važnog člana elite koji govori o nedosljednostima sistema vlasti – to je hafiz Abdulah Delalija. On u svom džamijskom govoru ukazuje na pogrešno uređeni sistem i njegov karakter. Delalija, ustvari, slijedi islamski princip „da je najveći stepen čovjekovog napora u životu svjedočiti istinu pred moćnicima“ (hadis). Delalija potencira „naša“ negativna obilježja naglašavajući zajedničke negativnosti: „(…) Kakve veze s narodom imamo? Malo, i sve manje. Granica se uspostavlja između nas i naroda, i preko granice šaljemo pandure. Ovo nije jedna država, mi stvaramo svoju, narod svoju. Između tih država nema mnogo prijateljskih odnosa. (…) Krivica je u nama, u našoj oholosti, sebičnosti, bezobzirnosti, u hiljadu glupih navika bez kojih ne možemo zamisliti život“ (str. 251).

Demistificiranje karaktera vlasti snažno je oslikano i u Krugu. Vladimir demaskira svrhu održavanja ceremonija koje organizira Partija, a jedna je od takvih ceremonija i otvaranje spomen-muzeja njegovom bratu, „sinu“ partije. Demaskirajući ciljeve ceremonija dolazi do zaključka da je krajnji cilj promocija ili reklama moći same Partije: „Partija ne žali, partija ne voli, partija se ne seća. Partija računa. Partija nije ideja, već organizacija i vlast. I mrtvi su njena vojska. I brat je njen vojnik, sadašnji“ (str. 76). Slušajući ideološke govore spoznaje da se zloupotrebljavaju i profaniziraju ideje koje propagira ideologija kojoj on pripada – „Vladimir depatetetizira svakodnevni politički govor“ (Đuričković, u: Lagumdžija, 1986: 334). Politički referati su isprazni, prepuni otrcanih fraza stvarajući sarkastičnu sliku od Partije i njene ideologije. Samoupravljanje, neka vrsta komunističkog oblika demokratije[2] gubi svoje primarno značenje i funkciju jer u društvenom poretku koji se zove samoupravni na sceni je želja za dominiranjem jednih nad drugima – na djelu je preobražaj komunističkog samoupravljanja u kapitalističko upravljanje: „Vladimiru je bliska ideja o samoupravljanju, o upravljanju bez posredništva. Neposredno učešće svih ljudi u organizovanju života (…) Ali se toj nadi (…) oduprlo nekoliko sumnji u njemu: misao o upornom ponavljanju životnih oblika, i neugasiva žeđ ljudi za vlašću nad drugima. (…)“ (str. 119).

U snažnim demistifikacijskim i kritičkim okvirima Kruga pronalazimo i oslikavanje prisustva nacionalne netrpeljivosti u komunističkoj Jugoslaviji, zemlji bratstva i jedinstva. Naime, u riječima Nininog oca nalazimo obrise rasističkog diskursa budući da pominje ime Ismet s negativnim nacionalnim prizvukom, kako to i Nina razumijeva: „Da, i onda si našla nekog Ismeta – rekao je otac. – Ne smeta ti valjda to ime? – zaprepastila se. Do sad se divila upravo njegovoj širini. Šta je sad ovo? Zar je moguće da se revolucionari ne stide nacionalne ili vjerske isključivosti? Pa to je kraj uma! Valjda ti ne smeta ime! – ponovila je užasnuta“ (str. 196).

Samim intimnim druženjem s kritičarem režima (koji je za njenog oca i trockista, anarhista), Ismetom, Nina se simbolički opire dominaciji partijskog mišljenja (iako ona i aktivno učestvuje u verbalnim napadima na sistem vladavine – protestuje, ukazuje na nepravdu). No vrhunac tog simboličkog otpora, „prljanja“ i rušenja ideologije njenog oca, predstavlja i intimni trenutak Ismeta i Nine: „Došla je do očeve spavaće sobe i do očeva raspremljenog kreveta, i pala nasatke s mladićem (…)“ (str. 212). Simbolički, Ismetova ideologija otpora dominaciji osvaja „teren“ partijske ideologije Nininog oca.

Ideološka priprema, kao element homogenizacije društvenih grupa u cilju rušenja vlasti glavni je preduslov za otpočinjanje značajnih društvenih promjena – u slučaju Derviša, Tvrđave i Kruga to je promjena nepravednog i nefunkcionalnog poretka. Na značaj ideološkog djelovanja u cilju političkog djelovanja ukazuju brojni teoretičari, no navest ćemo promišljanja Jana Blommaerta koji smatra da je „ideologija potrebna za formiranje alijanse“ (Blommaert, 2005: 167).

U Tvrđavi najsnažniju ideološku pripremu ili subverzivni diskurs usmjeren protiv vladajuće aparature nalazimo u promišljanjima studenta Ramiza, „središnje ideološke ličnosti romana“ (Begić, u: Duraković, 1998: 401): „Upravljači nisu potrebni, ni vladar, ni država, sve je to nasilje. Dovoljni su ljudi koji se dogovaraju o svemu, obični ljudi, koji obavljaju svoje poslove, i ne žele da vladaju drugima, a ne daju da iko vlada nad njima (…)“ (str. 192). Ramizove ideje koje, kako smo vidjeli, uključuju odbacivanje bilo kakvog vida vlasti, bliske su Greenblattovoj definiciji radikalne subverzivnosti: „Radikalna subverzivnost se definira ne samo kao nastojanje da se osvoji postojeća vlast već i da se dovedu u pitanje sami principi na kojim je ona zasnovana“ (Greenblatt, u: Lešić, 2002: 214).

I u Dervišu nalazimo ideološke iskaze u funkciji iniciranja pobune – to su prvenstveno Nurudinovi govori. Nurudinov govor u džamiji, po saznanju za ubistvo brata Haruna, vrlo je retoričan, sa retoričkim obraćanjima, paralelizmima. Govor koji nosi i općeljudsku poruku. Ona je sadržana u pozivu „sinovi Ademovi“ što simbolizira duboku, bratsku povezanost među svim ljudima. Naglašavanjem mi i nas ukazuje se na zajednički problem i obavezu. Tako mi ima izraženu persuasivnu funkciju – pokretačku, motivirajuću: „Sinovi Ademovi! (…) Nisam vas nazvao braćom, iako ste mi to više nego ikad, već sinovima Ademovim, pozivajući se na ono što je u svima nama zajedničko. Ljudi smo, i mislimo isto, naročito kad nam je teško. (…) I vas se tiče ovaj zločin, jer znate: ko ubije nedužna čovjeka, kao da je sve ljude pobio. Sve su nas ubili nebrojeno puta, braćo moja ubijena, a užasnuti smo kad pogodi nekog ko nam je najdraži. (…) Čuvajte veze rodbinske, naredio je Alah“  (str. 192). Moć riječi je ogromna jer Nurudin govorom u džamiji svoju ličnu tragediju pretvara u opću, zajedničku, čime je osjećaj nepravde postao još izražajniji budući da je sada dio kolektivne svijesti koja dovodi do opće optužbe i osude, a na kraju i pobune. Nurudin je, ustvari, u određenoj mjeri instrumentalizirao moć Kur’ana u cilju obračuna sa svojim protivnicima – govor aludira na kur’anske ajete kako bi se ujedinili stanovnici kasabe ogromnom metafizičkom snagom svetih riječi, riječi koje izazivaju strahopoštovanje i time i strogu obaveznost slijeđenja. S tim u vezi, može se kazati da je individualna akcija smišljeno koordinirana da proizvede zajedničku akciju ili jedan kolektivni diskurs. Van Dijk te procese naziva grupnom sviješću koja se formira putem zajedničkog znanja, vjerovanja i ideologije (Van Dijk, 2009: 122). Zajednička imenica „braćo“ ne podrazumijeva srodnički, nego odnos međusobnog razumijevanja, a naglašavanje „našeg“ i „mi“ simbolizira ujedinjenost i snagu zajedništva. Kako navodi Weber, „zajednički ‘kognitivni modeli’ su zasnovani na zajedničkim uvjerenjima, pretpostavkama i očekivanjima“ (Weber, J.J. u: Culperer, J; Short, M; Verdonk, P. (eds.), 1998: 115).  Krajnja je svrha takvog leksičkog izbora stvaranje čvrste, homogene zajednice koja će imati potencijal djelovanja protiv vladajućih struktura. Riječ je (ali i u Ramizovom, kadijinom i Zafranijinom govoru)  o „strateškoj“ upotrebi jezika – orijentiran prema uspješnosti i uvjeravanjem ljudi da učine određene stvari (Habermas, 1984, 1987).

Pobuna predstavlja krajnji oblik subverzivnog djelovanja i potpunog urušavanja sistema dominacije. Pobuna se očituje kroz nekoliko elemenata; jedan od njih je uklanjanje simbola i „nosivih stubova“ vlasti – ubistvo kadije i protjerivanje muselima (Derviš i smrt), zatim ubistvo Avdage i premještaj kadije i Zafranije (u Tvrđavi, po nalogu bogatog Šehage Soče koji nije dio sistema vlasti ali svojom ekonomskom snagom ima veliki utjecaj na taj sistem). Drugi je oblik pobune građanski neposluh koji je prikazan činom seljaka iz Župče kada se dva puta odupru davanju ratne pomoći – u Tvrđavi, te u Dervišu kada hadži-Sinanudin odbija dati seferi-imdadije i zbog toga je izložen muselimovom pritisku.

Na kraju, pokazat ćemo da je Selimović izrazito negativno oslikao (fizički, psihološki, moralno) sve likove koji pripadaju sistemu vlasti. Tako je muftija antiohijska koza, izmučena i žuta, ugojen, balzamovan, bezbojan i zbrčkan, obuzet čamom i dosadom. Kadija (iz Derviša) je nevinog čovjeka poslao u smrt (Haruna), instrumentalizira Svetu knjigu kako bi skrio ovaj svoj teški grijeh, on je požutio, beskrvan, prozirnog lica, tankih usana, uskih ramena, ispran, krhak, voda teče u njegovim žilama. Alihodža ga naziva tetkom i traži da mu da kadinicu za ženu! Kadija (iz Tvrđave) je prestrašen i zadužen. Defterdar liči na staru ženu, mlitavim rukama steže Nurudinu omču oko vrata. Džemal Zafranija je kratkovidan, oportunist i ulizica – on se savija prije dodira; nema svoga oblika, prilagođava se sudu u koji ga naspu; ništa mu nije gadno ako mu je korisno; ljubavnik haznadara Fejze zato što je htio da ima moćnog zaštitnika i da se oženi njegovom kćerkom mirazušom. Ninin otac – licemjer (jedno govori a drugo radi), njegove ljudske snage su zaista beznačajne. Valija je veliki rasipnik – dužan Šehagi sto kesa dukata.