Mostarski bataljon nekad i sad

Izdvajamo

• Razlika između vremena od 1941- 1945, onog ratnog iz devedesetih i ovog današnjeg, ipak, postoji. Četerdesetih se jasno znalo gdje se i kako se ko svrstao i razvrstao. Postojao je bataljon sastavljen od svih naroda, nacionalnosti i vjeroispovijesti. Bataljon antifašista, ali i bataljoni izdajnika svrstanih uz okupatora. Danas se svi predstavljaju patriotima, zaštitnicima vitalnih nacionalnih interesa, svrstali su se u nacionalne torove, prizivaju Evropu, a sve rade da do tamo ne prispijemo. Onog pravog Mostarskog bataljona ni na vidiku ili su ostali samo pojedinci i grupice koje to baštine i pokušavaju sačuvati da bi Mostar, bar malo, ličio onom čime su se ponosile generacije obnovitelja.

Povezani članci

• Praznik pobjede
• ATV I FACE TV: DVA LICA PROPAGANDE
• Evolucija psovke
• Neprijateljska propaganda: Žuti prsluk, bijela bunda
• Branko Lustig: Svijest o toleranciji treba širiti i moći pružati ruku pomirbe
• A la recherche du autobus perdu

Priču Milana Račića o Mostarskom bataljonu i Mostaru objavili smo prije dvije godine. Sve je gotovo isto danas i 1991.godine. Jedino što rata nema. Postoje li sada snage za istinske promjene, postoje li ljudi koji neće kleknuti pred lažnim veličinama, jer je Mostar nezavršena priča, pita se autor teksta.

Dok po drugi put prelistavam knjigu Mensura Seferovića i čitam priče o Mostarskom bataljonu objavljene daleke 1958. godine ponavljaju mi se slike o ratnom Mostaru od 1941. do 1945. godine i neumoljivo podsjećaju na sve ono što nam se dogodilo pet decenije kasnije. Agenti, saradnici, špijuni, izdajnici, policajci, doušnici, hapšenja, ubijanja, ustaše, četnici… Zapjenušave nacionalne vođe, lažna obećanja. I, ipak, želja da se zlo dobrim savlada.

Kroz dijalog Mensur prati sudbine boraca bataljona od formiranja, njegovog izlaska iz Mostara do borbi u Žepču, Prozoru, teških gubitaka na Sutjesci, pa stradanja u povratku i borbi sa četnicima u Gacku i Nevesinju. Posebno, sve ono što se ljudima i bataljonu događa po povratku u Mostar, u Mahali, Luci, Bjelušinama. Bataljon su činili ljudi poput Lace, Batka, Ćimbe, Mehe, Mladena, Pintula, Pave Miletić poginule na Sutjesci za koju ne bi vremena za žal i tugovanje, za bolničarkom Minom koja je molila da joj prekrate muke. Priče su to o ljudskim, pojedinačnim sudbinama, partizanima, ustašama, četnicima, okupatoru, fašizmu i antifašizmu, izdajnicima u sopstvenim redovima i, svakako, o narodu koji iznjedri one najbolje, ali nikad ne manjka ni onih najgorih koji su zarad ličnog interesa izdali ili ubijali sve one koji nisu mislili i radili što i oni.

Sve ovo liči ovovremenom svijetu, ratnim događanjima devedesetih – na našim prostorima. Ovdje, izgleda, istorija nikad nije zastala. Uvijek se ponavlja, možda, boljim i ubojitijim oružjem ali s podjednakom mržnjom i pozivanjem na poganu prošlost. Izmiruju se, nikad nedovršeni računi, a strada običan čovjek, nit kriv za prošlost, nit svjestan šta mu se to dogodi devedesetih, još manje u kakvom to sistemu i odnosima danas preživljava. Da li je to agresija, građanski rat, urbicid, vjerski sukobi ili sukobi civilizacija, borba kapitala i radnika, globalizma i separatizma, svi će različito analizirati i tumačiti. Usuđujem se ustvrditi da sve ono što nam se događalo u prošlim vremenima doživjelo je samo novu reprizu devedesetih i imalo sva gore pobrojana obilježja.

Razlika između vremena od 1941. – 1945., onog ratnog iz devedesetih i ovog današnjeg, ipak, postoji. Četerdesetih se jasno znalo gdje se i kako se ko svrstao i razvrstao. Postojao je bataljon sastavljen od svih naroda, nacionalnosti i vjeroispovijesti. Bataljon antifašista, ali i bataljoni izdajnika svrstanih uz okupatora. Danas se svi predstavljaju patriotima, zaštitnicima vitalnih nacionalnih interesa, svrstali su se u nacionalne torove, prizivaju Evropu, a sve rade da do tamo ne prispijemo. Onog pravog Mostarskog bataljona ni na vidiku ili su ostali samo pojedinci i grupice koje to baštine i pokušavaju sačuvati da bi Mostar, bar malo, ličio onom čime su se ponosile generacije obnovitelja.

Mostar danas ne liči onom prije devedesetih. Po popisu iz 2013. godine u Mostaru živi 51.216 Hrvata, 46.752 Bošnjaka, 4.421 Srbin, ne izjašnjava se, po ovom nacionalnom pitanju, njih 1.312, a 1.910 se izjašnjava kao ostali, dok je 186 bez odgovora. Broj Hrvata se povećao u odnosu na popis iz 1991. godine za oko 8.000, Bošnjaka za oko 3.000, a broj Srba se smanjio za skoro 20.000. Procjene govore da je Mostar napustilo oko 50.000 njegovih prijeratnih stanovnika, a ukupno je stradalo 2.532 građana. Rasuli su se Mostarci širom dunjaluka, a u međuvremenu je iz Neretve ponovo izronio Aleksa Šantić i vraćen u park pored Ćorovića kuće. Danas se u njega kunu i oni koji ga baciše u Neretvu ili su to odobravali, ipak, za većinu Aleksa je Mostar, a Mostar je Šantić. Ni sa Partizanskim nije mnogo bolje. Ovaj spomenik, kao i njegovi stanovnici, u samo sedam decenija, doživio je svoje dvije sudbine. Jednu kao simbol prepoznat i cijenjen u svijetu i drugu, ružniju – kao odlagalište i smetnja „novonastalim demokratskim iskoracima“. Kako reče, autor spomenika Bogdan Bogdanović „bivši grad mrtvih i bivši grad živih ipak se gledaju, ali se gledaju praznim, crnim izgorelim očima“. Ono što bi za sve normalne trebalo biti poraz – ovdje se slavi kao pobjeda. Niko naučno, objektivno i stručno nije dao odgovor na pitanje zašto je to tako ili su data tri pristrasna, netačna i nacionalna odgovora u zavisnosti kako i koliko to odgovara trenutnim interesima političkih elita.

Tridesetak godina poslije rata, političke elite se ponašaju kao da rata nije ni bilo, da nije naučena ratna lekcija iz devedesetih pa opet kidišu svojeglavi nacionalistički prvaci koji bi nanovo ugrožavali krhki mir i teško uspostavljene, kako tako, granice i odnose. I nisu u pitanju njihove želje, pitanje je, ili sreća, da danas nemaju snage, oružja i dovoljno ludaka koji bi to i ostvarili.

Mostar će, u međuvremenu, bio lijevi ili desni, bio sa sveštenikom ili efendijom, s Mujom ili Jozom, eventualno Strahinjom, ako do tada ne poklekne, tavoriti u priči da li su na vlasti tridesetogodišnji dvojac (SDA i HDZ) ili im se, eventualno, kao priljepak pridruži neko iz tzv. građanskog bloka. Međunarodna zajednica, bez obzira o kojoj je strukturi riječ, održaće još more sastanaka i konsultacija, ukazivati na potrebe jedinstvenog grada i zajedničkog življenja, a u stvarnosti i mi i oni, bićemo sve više udaljeni i od Evropske unije i od Mostara kakvog smo poznavali. Stranci i domaći vlastodršci ostvarivaće svoje interese, a broj onih koji napuštaju Mostar, od onih ratnih i poratnih pedesetak hiljada, za par decenija dostići će cifru ukupnog prijeratnog stanovništva.

Bojim se, zato što dovoljno danas ne činimo, da to već sutra, neće imati ko ni činiti.

Ipak, vjerujem da još ima nade ma koliko to danas bilo maglovito i zagađeno. Stvari i događaje mogu promijeniti jedino mladi i dobri ljudi kojima su prethodne generacije sve zakuhale. Ovaj i ovakav Mostar mogu promijeniti neki „novi klinci“ poput Ene Dizdarević, mašinskog inženjera i svjetske karate prvakinje, Goran Karanović, mlađani doktor pravnih nauka, Maja Šimić, ekspert za EU programe, Amra Lepara, arhitektica, Dragan Markovina poznato naučno ime i Mostarac s adresom na svjetskim destinacijama, vrsni pjesnik Elvedin Nezirović koga nam iznjedri ovaj mostartsko-hercegovački raspolućeni dunjaluk, pa još mnogi, mnogi drugi. Istina, svađaju se i oni sami sa sobom jer još ne mogu da proniknu šta je manje zlo, ostati ili otići, peglati zapadni asfalt ili se boriti s nostalgijom i svim onim što Hercegovina i Mostar imaju i nemaju!

„Sve dok smo samo nacija, nismo ljudi“.

(Ovo je moj prilog za novo izdanje knjige Mensura Seferovića – Mostarski bataljon)