Mostar: Borba za grad

Foto: bhrt

Piše: Tanja Miletić Oručević, Kontrapress

Protesti započeti u BiH 7. februara koji na ovaj ili onaj način traju do danas, koji su se nastavili svakodnevnim protestnim okupljanjima građana u više bosanskohercegovačkih gradova, a u nekima od njih rezultirali i formiranjem plenuma u kontinuiranom zasjedanju – postoje i traju također i u Mostaru, južnom gradu u Hercegovini. Takozvanom gradu – slučaju. Gradu koji je po mnogo čemu izuzetak, u negativnom smislu, i u političkoj praksi i društvenom životu Bosne i Hercegovine, gradu na koji se u običnom razgovoru u drugim gradovima često odmahne rukom – to je podijeljen grad; sami su krivi.

To je jedno od važnih pitanja koje svakako prati sudbinu Mostara, pa se na neki način pojavljuje i kao prateći refren ovih protesta: da li su građani Mostara sami krivi za neuređenost i zapuštenost svoga grada, u svakom smislu? Da li su oni – prije svega se tu sad misli na Hrvate i Bošnjake, jer su oni prepoznati kao kolektivni politički subjekti u poslijeratnoj političkoj praksi, dok se grupa Srba, prije rata brojna i značajna, a ratom drastično reducirana – skoro ni ne uzima u obzir u političko-etničkim kombinatorikama… O tzv „Ostalim“ (a taj glupi naziv odnosi se i na ljude iz višenacionalnih porodica, kakvih je u prijeratnom Mostaru bilo statistički natprosječno mnogo) ne treba trošiti riječi; njihova diskriminacija na nivou čitave države problem je koji ne uspijeva riješiti ni međunarodna zajednica, već dugo njime tukući u glavu domaće političare.

Ono što Mostarci doživljavaju kao vrlo nepravedno u tom stavu, recimo, Sarajlija – „da su sami krivi“ – jeste neko shvaćanje da su Bošnjaci i Hrvati u gradu ratovali iz nekakve, pretpostavimo, vječne i iracionalne mržnje, koja ih i danas, dvadeset godina kasnije, dijeli i onemogućava im normalan život. Stvari su 1993, naravno, bile mnogo složenije, uz učešće nekoliko domaćih i bar jedne strane vojske, građani Mostara su u tom ratu prije svega bili žrtve raznih vrsta zala koje, na sreću, nisu morali doživjeti njihovi sunarodnjaci u Sarajevu, ali ono što je danas možda još gore od trauma i posljedica rata je upravo neka vrsta konstantnog okrivljavanja grada i opravdavanja svega lošeg što njegovi građani (ne) mogu imati tom specifičnom situacijom. Mostar već dvije godine nema lokalnu vlast. Upao je u političko – pravni procjep, jamu bez stvarne izvršne vlasti, situaciju u kojoj stalno postoji opravdanje zašto se problemi ne rješavaju, a mogućnosti nekih razvojnih strategija više ni ne spominju. No, ne treba zaboraviti da tokom te dvije godine svi uredno plaćamo sve poreze, PDV, sve doprinose na plaće…Vladajući nesmetano i dalje primaju visoke plaće i uživaju privilegije veće od mnogih svojih kolega u mnogo bogatijim evropskim zemljama.

U svemu tome, građani Mostara su bespomoćni i obespravljeni možda i mnogo više nego građani drugih bh. gradova, posebno Sarajeva i Tuzle. U Mostaru mnoge stvari koje su normalne za legalno funkcioniranje lokalne zajednice – ne postoje. U Mostaru univerziteti sa desetinama hiljada studenata nisu budžetski korisnici, nego im kantonalna vlada milosrdno (ali i prema trenutnom nahođenju) udjeljuje grantove. Ustanove kulture, od kojih neke postoje i po 60 godina, tek sad stiču pravne „osnivače“ i pravo da budu budžetski korisnici. U Mostaru, jedinom gradu u FBiH, nikad nije donesen Zakon o socijalnoj zaštiti i par srodnih zakona, iako civilni sektor vodi kampanje za to već godinama; tako ne postoji mogućnost reguliranog porodiljnog dodatka i niz drugih, običnih, socijalnih prava. Umjesto svih tih socijalnih prava, moglo bi se reći, građanima se kao surogat nude samo nacionalna prava. Imaju pravo na školovanje prema „svom“ nacionalnom programu. Imaju pravo – ali samo oni malobrojni – na učešće u vlasti, rukovodna mjesta i mjesta u upravnim i nadzornim odborima koje po ključu pripadaju jednoj od dvije glavne nacionalne partije.

Čitav ovaj poduži kontekst objašnjava protiv čega se sve pobunila grupa građana u Mostaru i koliko su teški problemi za koje plenum i građanska inicijativa želi sugerirati rješenja. Ono što građani stalno ističu, a što vladajuće nacionalne stranke i njihovi mediji agresivno odriču, je činjenica da je njihov bunt socijalni, ali i na neki način antinacionalistički; da su svjesni toga da je u njihovom gradu borba za nacionalni interes već dvadeset godina dimna zavjesa kojom se prikrivaju – i ne rješavaju socijalni i egzistencijalni problemi građana. Da znaju da je u Mostaru političaru uglavnom dovoljno da je profesionalni Bošnjak ili profesionalni Hrvat, pa da uvijek zna za šta treba dizati ruku i za šta se „zalagati“. Ne mora znati ništa o resoru u kom djeluje, ne mora donijeti nikakve ideje za dobrobit i razvoj njihovog grada, ne mora čak ni uočiti jad i očaj u kome sugrađani žive. Može mirno živjeti u kuli od bjelokosti, svoje pozicije, svojih često sumnjivo privatiziranih poduzeća i drugih oblika sumnjive imovine. Simbol takve kule od bjelokosti Mostarcima je impozantna vila predsjednika HDZ-a Dragana Čovića, koji je zbog njene izgradnje skrenuo tok rijeke Radobolje!

Građani Mostara na protestima i plenumima ističu da su jednako siromašne, nezaposlene i gladne sve nacionalne grupe; jedan od transparenata koji je dominirao veli „Sloboda je moja nacija“… Uostalom, u burnom početku protesta 7.2. spaljene su, osim sjedšišta Kantonalne i Gradske vlade i sjedišta stranaka HDZ i SDA, koje dvadeset godina „solidarno“ (u ovom gradu solidarnost očito postoji samo u formulama tipa „ruka ruku mije“, „ne diraj me – ne diram te“ i insceniranim borbama za vitalni nacionalni interes koje u efektu ostavljaju odriješene ruke jednoj opciji u jednoj polovini grada!) urušavaju Mostar. Time su građani makar stavili vlasti do znanja da to znaju. I to bi, vjerujem, mogao biti najveći simbolički kapital ovih protesta. Politička, javna spoznaja Mostaraca da im vlast, koja se predstavlja kao vječni i herojski zaštitnik njihovih nacionalnih interesa, koja ih navodno „brani pred dominacijom“ onih drugih i maltene garantira njihov puki fizički opstanak, u stvari ništa ne čini za njih u onome smislu u kome bi dobra demokratska vlast činila za svoje građane: ne omogućava im ostvarenje prava na rad, socijalnih prava i socijalne zaštite, ne stvara i ne upravlja javnim prostorom i komunalnim službama na dobrobit građana, nema nikakve ekonomske – privredne, poljoprivredne, turističke – strategije… moglo bi se još dugo nabrajati šta sve građani Mostara nemaju. Da bi sve skupa bilo još očajnije, njima više niko takve stvari ni ne obećava. Budući da je ovdje moguće suspendovati izbore, valjda se ni oko predizbornih obećanja političari ne moraju truditi…

Kao što u razgovoru s Tinom Jelin za Slobodnu Evropu kaže jedan od učesnika protesta i plenuma, Feđa Fajić : „..da ovo društvo dovedemo u neko stanje gdje će ljudi osjećati ovu državu i svoje gradove kao svoje, a ne kao tuđe.“ To je za Mostarce veoma važno. Nada da će doći dan kad Mostar ne bude doživljavan kao privatna prćija stranačkih kadrova (od kojih su najprobitačniji oni iz prigradskih naselja i manjih mjesta; dok u historijskom centru grada još zjape ruševine, sela na periferiji grada dobivaju najmoderniju javnu rasvjetu i asfalt do svake kuće!) nego kao grad, u kome će se svi građani, ljudi svih nacija, oni manje i više siromašni, osjećati kao „svoji na svome“.