Moje pravo

Povezani članci

• Nermin Čengić: Čemu ste novom danas djecu naučili?
• Građani svijeta u Platonovoj špilji
• Slavonska krv
• Koji su temelji ove Vlade?
• Kad policija za-udara
• Neuspjeh? Sramota? Da, ali čija?

Moje je pravo iznad prava kolektiviteta da odlučuje o mojim pravima! To znači, da nijedan ustav, nijedan zakon, nijedna državna institucija ili službenik, nijedna sudska opomena ili kazna, nijedna prisilna radnja nadamnom, ne može uskratiti to moje pravo – u ma kojoj situaciji, pod ma kojom izlikom. Ono je iznad svih zakona zemalja ove planete, iznad bilo kojih budućih zakona bilo koje svemirske civilizacije koja želi preuzeti na se da mi ga uskrati. Ponad svih pisanih dokumenata, tri su nepisana razloga – starija od svih državnih zakona ovoga i svih drugih svjetova – koji mi omogućuju ovaj stav, oduzimajući svima pravo oduzimanja mog prava na individualnost, osobnost i vlastitu prosudbu. Jedan je religijski, drugi je znanstveni, a treći opći metafizički – etički.

  Bog je stvorio čovjeka, a ne zajednicu. Daklem je svojoj jedinstvenoj kreaciji dao sva prava, između ostalih da se udružuje ili ne udružuje u zajednice, te prihvaća ili ne prihvaća njihove propise. Ja ih ne prihvaćam apriorno, bez vlastite prosudbe, posebno ne u paketu u kojem mi se nude na podvrgavanje, jer mi je – s religijskog stanovištva – moj Tvorac dao tu slobodu. Drugi je razlog striktno naučni. Ljudi – udruženi u zajednice, ili prisilno odnosno dobrovoljno izopćeni iz nje, odavno su uvidjeli da čovjek među svim za sada poznatim živim bićima raspolaže umom i razumom. Svaka individua zasebno, neovisno od svoje formalne pripadnosti prirodnom kolektivu zvanom ljudska vrsta, ili pripadnosti socijalnom skupu svojih istovrsnika. Otuda i njegovo znanstveno ime Homo sapiens (sapiens), što znači umni čovjek, a ne – umna zajednica! U mom prijevodu, koji daje težište na osobno značenje riječi homo – čovjek. Treći je razlog metafizičke, humanističko etičke prirode. Sve etičke spoznaje mudraca kojima ljudski rod baš i nije suviše obilovao, dovode do moralnih standarda koji prvenstveno individualno i sasvim neformalno obavezuju svakog pojedinca, a tek posljedično, implicitno – i cijelu zajednicu koje je član. Kako su u etičkom pogledu oduvijek istaknuti pojedinci one zvijezde vodilje masama, koje tek trebaju u nekoj dalekoj, budućoj – za sada umu nevidljivoj – generaciji, dorasti do standarda njihova (o)ponašanja, oni svojim primjerom samo potvrđuju moje pravo da sve moje odluke, prihvaćanja ili odbijanja nametanih mi društvenih pravila koja se eksplicitno, bez utemeljenijih razloga smatraju obaveznima svim članovima društva, prvo prijeđu etičke filtere mog centralnog procesora, kojeg za razliku od svima pripadajuće sive organske tvari, zovem – mozak! Stoga, na sebe uzimam neotuđivo individualno pravo da prosuđujem, odbijam ili prihvaćam svaki zahtjev ili dokument koji na sebi umjesto žiga Tvorca, znanosti ili etike – nosi pečat svojevoljno nametnutog standarda vladajućh društvenih elita, koji podvrgavaju njihovoj vlasti cijelu zajednicu.

  Moj je stav iznad Sokratova, koji smatra da zakone treba poštovati čak iako su nepravedni, jer mu osiguravaju zaštitu i slobodu – takav sveobuhvatni stav za mene je u potpunosti neprihvatljiv. Da bih u ime pravednih zakona štovao i one koji su na prvi pogled nepravedni, ili usmjereni na korist elita koje upravljaju društvom promičući svoj parcijalni interes, nespojivo je s mojim ljudskim dignitetom. Čovjek kao biće nije stroj i ne funkcionira prema zakonima mehanike; stoga je ispod dostojanstva svakog pojedinca da prihvati uključivanje u društvenu mašineriju, u kojoj će funkcionirati pritiskom na taj i taj paragraf, toga i toga zakona, bez da zauzme vlastiti stav o istima, uključujući i slobodu izbora vlastitog djelovanja. Ljudi su nesavršena bića, stoga će konkretno djelovanje ovisiti o spletu okolnosti u kojima se nalaze; čas buntovničko, čas prihvaćanje evidentnih nepravilnosti zarad vlastitog interesa, čas u potpunosti licemjerno, a svakako i ono koje iz vlastitog uvjerenja ili njegova privida, u potpunosti prihvaća diktat društva. Ono o čemu ja govorim je – po mom sudu – apsolut, kojeg će svaka jedinka više ili manje falsificirati kako bi opravdala vlastito ponašanje.

 Svijestan da usred gomile magaraca ne mogu ni očekivati da me osli ne smatraju eksplicitnim pripadnikom svog stada, primjenjujući na mene svoje kriterije ponašanja u krdu; znajući da je gomila tvrdih kopita još uvijek jača od svakog osamljenog, na ranije rečenim temeljima počivajućeg argumenta, ocjenjujem svaku osudu od strane stada kao odraz njegove nesposobnosti prevazilaženja trenutnog stanja prirodne i socijalne evolucije u kojem se nalazi. Iznad nje stavljajući svoje vlastito pravo da mu se podvrgnem ili to nastojim izbjeći. Krdu i magarcima usprkos! Stoga, ako se nakon bilo kojeg službeno upućenog zahtjeva njemu ne odazovem, možete poslati po mene svoje oboružane magareće jedinice ili mi „staviti soli na rep“. Uz moguće očekivanje otpora, mojega i mojih istomišljenika. Ili prihvaćanja, ovim ili onim razlozima samom sebi u ime opravdanja obrazlaganima. U svakom slučaju, odluka je moja! Jer, u sprezi ili sukobu svih mogućih interesa koji vladaju svijetom, čovjek još uvijek može pronaći svoj kutak slobode. Sokrat ju je pronašao u ispijanju otrova, a ja magarcima prepuštam jedino pravo koje im po prirodi vrste pripada – da mi je pokušaju oduzeti!