Mnogo buke ni oko čega

Izdvajamo

• Uvjeren da izgovara veliku i važnu stvar kada kaže “posebno me raduje činjenica da će se nakon trideset godina (sic!) obnoviti hoteli Ruža i Neretva”, dodajući kako je SDA u to uložila “maksimalnu energiju”, on je apsolutno nesvjestan ambivalentnosti sopstvenog iskaza. Osim što će primijetiti da je po njegovom proračunu rat u Mostaru počeo 1988., prosječno inteligentan čitalac ovdje će se morati zapitati šta bi tek bilo da se obnovi dvaju u ratu porušenih mostarskih hotela pristupilo s manje energije ako je s njenim maksimalnim angažmanom Marićevoj stranci trebalo “trideset godina” da stvori uslove za njihovu izgradnju. Ono što ovdje Marić propušta da kaže jeste da i dvadeset tri godine nakon rata njegova stranka nije našla način da obnovi nekadašnje robne kuće NAMA i Razvitak, kao i brojne druge građevine u strogom centru grada, pogotovo u Titovoj ulici, čije se ruševine i danas prijeteći nadnose nad glave prolaznika. Ista stvar je i s izgradnjom kolektora za koji Marić trijumfalno kaže da je u “završnoj fazi”, iako su izvođači radova odavno probili sve razumne rokove.

Povezani članci

• Kurspahić: S najmračnijih strana istorije
• POEZIJA U KAZALIŠTU: promocija zbirke “Trideset deveti maj” Marka Tomaša
• ALMASINA PRIČA – Teret kontinuiteta žrtava genocida u Prijedoru
• Branimir Pofuk o slučaju Purda: Od heroja do lažljivca i natrag
• PODRŠKA SEKULARNOSTI
• Strašna pobeda Hasana Nuhanovića

Foto: vijesti.ba

SDA u Mostaru dosljedno slijedi liniju razdvajanja na kojoj insistira HDZ, i tom razdvajanju daje svoj prepoznatljivi pečat

U intervjuu datom portalu Klix.ba, predsjednik mostarskog gradskog odbora SDA, Salem Marić, govorio je o pregovorima o izmjenama statuta Grada Mostara i stvaranju uslova za održavanje lokalnih izbora, prvih nakon deset godina, a dotakao se i trenutnog stanja u gradu na Neretvi. Sam naslov intervjua – “Nećemo dozvoliti HDZ-u da u miru postigne ono što nije u ratu” – predstavlja neku vrstu sižea onoga što je u njemu rečeno i može mu se prići iz nekoliko različitih uglova, no ovdje ćemo se zadržati u okvirima perspektive iz koje stvari posmatra sam Marić.

Budući da u njegovu iskazu čitalac ostaje lišen objašnjenja šta su to ratni ciljevi HDZ-a i na koji način bi se oni, eventualno, u miru mogli ostvariti, valja nam kao vrijednosnu varijablu – s velikom vjerovatnoćom da je Marić upravo na to mislio – uzeti presudu Međunarodnog suda pravde tzv. “haškoj šestorci” za udruženi zločinački poduhvat, odnosno formiranje etnički čiste hrvatske teritorijalne jedinice na području srednje i zapadne Hercegovine i središnje Bosne, s Mostarom kao njenim administrativno-pravnim sjedištem. Ovakva politika bh. (i hrvatskog) HDZ-a doživjela je apsolutni krah još potpisivanjem Vašingtonskog, a poslije i Dejtonskog mirovnog sporazuma, dok je posljednji ekser u njen posmrtni kovčeg zakucala upravo pomenuta presuda.

Odbrana već odbranjenog

Ovdje valja postaviti jednostavno pitanje: kako su, dakle, pored gore navedenih činjenica, politički predstavnici naroda za koji se Marićeva stranka zalaže uopće došli u poziciju da dvadeset tri godine nakon rata brane ono što je već odbranjeno i kao takvo je nepromjenjiva ustavna kategorija?

Odgovor bismo mogli sažeti u sljedeću tezu: prepuštajući sve ključne funkcije u kantonima i gradovima od strateškog interesa HDZ-u – s posebnim naglaskom na Mostar i Hercegovačko-neretvanski kanton – političari iz Marićeve stranke dali su svesrdan doprinos oživljavanju i revitalizaciji ideje tzv. Herceg-Bosne. U obilju primjera koji potkrepljuju navedenu tezu, ovdje ćemo navesti samo dva. Sjetimo se, naprimjer, kako je sadašnji gradonačelnik Ljubo Bešlić dobio svoj prvi, a potom i drugi gradonačelnički mandat. Za one koji kratko pamte, evo podsjetnika: prvi je dobio zahvaljujući sporazumu Tihić – Čolak iz 2004. godine, a drugi zahvaljujući glasovima Bošnjaka u Gradskom vijeću, jer je matematički bilo nemoguće da Bešlić bude izabran samo glasovima Hrvata. Postoje indicije, koje, istina, nikada nisu dokazane, da su ti glasovi došli upravo iz stranke koju Marić predstavlja.

Pogledajmo, zatim, sadašnji odnos političkih snaga na nivou Hercegovačko-neretvanskog kantona. Prema Amandmanu I na Ustav ovog kantona, guverner, a kasnije premijer kantona i gradonačelnik Grada Mostara ne mogu biti iz reda istog konstitutivnog naroda. Amandman na Ustav kojim je ovo predviđeno, 2004. godine je poništila kantonalna Skupština, zahvaljujući upravo dogovoru SDA i HDZ-a, zbog čega danas i jednu i drugu funkciju obnašaju ljudi iz istog, hrvatskog naroda.

Ko je prepoznao napredak

Druga stvar koju je nužno staviti pod lupu odnosi se na dio intervjua u kojem Marić konstatuje kako mu je drago da je “napredak niza institucija u Mostaru prepoznat”, pri čemu zasluge za to pripisuje sebi, odnosno svojoj stranci. Uvjeren da izgovara veliku i važnu stvar kada kaže “posebno me raduje činjenica da će se nakon trideset godina (sic!) obnoviti hoteli Ruža i Neretva”, dodajući kako je SDA u to uložila “maksimalnu energiju”, on je apsolutno nesvjestan ambivalentnosti sopstvenog iskaza. Osim što će primijetiti da je po njegovom proračunu rat u Mostaru počeo 1988., prosječno inteligentan čitalac ovdje će se morati zapitati šta bi tek bilo da se obnovi dvaju u ratu porušenih mostarskih hotela pristupilo s manje energije ako je s njenim maksimalnim angažmanom Marićevoj stranci trebalo “trideset godina” da stvori uslove za njihovu izgradnju. Ono što ovdje Marić propušta da kaže jeste da i dvadeset tri godine nakon rata njegova stranka nije našla način da obnovi nekadašnje robne kuće NAMA i Razvitak, kao i brojne druge građevine u strogom centru grada, pogotovo u Titovoj ulici, čije se ruševine i danas prijeteći nadnose nad glave prolaznika. Ista stvar je i s izgradnjom kolektora za koji Marić trijumfalno kaže da je u “završnoj fazi”, iako su izvođači radova odavno probili sve razumne rokove.

No ipak, nigdje se nedorečenost Marićevih stavova ne vidi tako jasno kao u pitanju kulturne politike. Čujmo, za trenutak, šta kaže: “Također smo pokrenuli s našim ustanovama za kulturu veliku, već sad prepoznatljivu manifestaciju Mostarsko kulturno ljeto, koja svake godine donosi nove sadržaje.” Bilo bi lijepo da nam je Marić rekao koje su to, po njemu, “naše”, a koje “njihove” ustanove kulture, te na koji način je manifestacija Mostarsko kulturno ljeto “velika” i “prepoznatljiva”, odnosno šta su mu bili parametri pri davanju te ocjene. Jedina logika koja stoji iza ovoga jeste da je ta manifestacija “velika”, samo zato što je organiziraju “naše” ustanove kulture (čitaj: ustanove kojima rukovode SDA kadrovi) i što svake godine donosi “nove sadržaje” (kao da bi bilo nekog smisla u tome da se sadržaji svake godine ponavljaju). SDA nikada nije dala jasan i cjelovit kulturni koncept grada koji bi se temeljio na vrijednostima evropskog prosvjetiteljstva, niti su smatrali da izgradnja bh. kulturnog identiteta, kao zajedničkog supstrata kultura koje ovdje (ko)egzistiraju, mora biti elementarna misija u radu svih javnih kulturnih ustanova. Umjesto toga, oni su, skupa s HDZ-om, stvorili okruženje u kojem kultura rijetko kada prelazi ratne granice razdvajanja, a Mostarsko kulturno ljeto proizvod je upravo takve kulturne politike.

Dekonstrukcija narativa kojim se Marić služi, kao što smo vidjeli, vrvi od spinovanih informacija, neistina, poluistina i paralogizama. Njegov temeljni smisao jeste stvaranje iskrivljene slike stvarnosti kako bi se prikrile posljedice višedecenijske vladavine Marićeve stranke u istočnom dijelu Mostara.

analiziraj.ba